Aleksandar Pavić: Muk hora napadača na Mitropolita Amfilohija skoro zaglušujući


Aleksandar Pavić: Muk hora napadača na Mitropolita Amfilohija skoro zaglušujući

Muk hora napadača na Mitropolita Amfilohija je skoro zaglušujući.

Aleksandar Vučić je u Davosu, posle razgovora sa Tačijem i, sudeći po fotografijama, posebno srdačnog susreta sa Edijem Ramom, za RTS, povodom budućnosti Kosova i Metohije, izjavio, i to ne prvi put, da treba „da imamo realan i ozbiljan pristup, da izgubimo najmanje što moramo, a da dobijemo najviše što možemo“.

Odnosno, razjasnio je, opet ne po prvi put, da ne bi imao ništa protiv da tzv. Kosovo dobije stolicu u UN kao nezavisna država, pod uslovom da „i jedni i drugi budemo pomalo nezadovoljni i ljuti“.

Drugim rečima, predsednik Srbije, koji se zakleo na Ustav, javno je potvrdio da nije apriori protiv nezavisnog „Kosova“, već samo protiv toga da i Srbija nešto ne obezbedi za sebe. Da li je to podela KiM, ili čak samo nekakva „autonomija“ za sever KiM u sastavu lažne države – o tome se Vučić nije izjašnjavao.

Niko iz redova vladajuće većine nije ni rečju reagovao na ovo očigledno narušavanje ustavnog poretka Srbije.

S druge strane, kada je, uoči Božića, Mitropolit Amfilohije javno izrazio bojazan da politika predsednika Srbije vodi „izdaji Srbije i Kosova“, na osnovu „nepoverenja“ koje izazivaju Vučićeve „kombinacije“ – Selaković, Đurić, Mihajlovićka, Vulin i Ružić su se takmičili u tome ko će oštrije ili nedoličnije napasti Egzarha Pećkog Trona.

Selaković je, što već dovoljno govori o njegovom kućnom i crkvenom vaspitanju, Mitropolita čak optužio da se „bavio vradžbinama“ i govorio „o nekim neizvesnim stvarima“.

Pitanje za Selakovića: da li je Vučićevo otvoreno nuđenje dela državne teritorije Srbije dovoljno izvesna stvar za njega? Odnosno, gde je to Mitropolit pogrešio?

Gde su pogrešili potpisnici Apela za odbranu Kosova i Metohije, čiji je Mitropolit takođe potpisnik, kada su izrazili zabrinutost da se „prvi put u srpskoj istoriji, nadvila… opasnost da srpska ruka potpiše predaju Kosova i Metohije u tuđe ruke“?

Đurić je uspeo da nadvisi Selakovića u besprizornosti obraćanja Mitropolitu, optužujući ga da je „prešao… u red ljudi kojima srpski interesi nisu na srcu“, pa čak i „podučavajući“ Mitropolita da govori na „necrkven i sramotan način“.

Ovo od čoveka koji je na vrhu liste odgovornih za ukidanje institucija države Srbije na KiM i davanje međunarodnog pozivnog broja lažnoj narko-državi, i kojem, uzgred, cetinjski „Đedo“ može da bude deda po godinama, a za koga je izvesno „tata“ u svemu drugom, a posebno u srpstvu.

„Prepodobni“ Branko Ružić je, očigledno ne shvatajući razliku između Sinoda i partijskog komiteta, čak zavapio da je „krajnje vreme“ da Sinod SPC izrekne sankcije Mitropolitu zbog njegove izjave, kojom je, po Ružiću, pokazao „neodgovoran odnos prema državnom interesu“. Drugim rečima, za Ružića je „neodgovorno“ kada neko, poput Mitropolita, brani teritorijalni integritet zemlje, dok je sasvim u redu kada sam predsednik države javno licitira sa istim, i to upravo sa onima koji ga aktivno ugrožavaju.

Zorana Mihajlović, taj „stub“ Pravoslavlja, kritikujući Mitropolita a braneći Vučića, izrekla je i notornu neistinu da se Vučić „neće mešati u crkvene stvari, kao što ni mitropolit Amfilohije neće voditi državnu politiku“ – „zaboravljajući“ Vučićevu posetu bez presedana Saboru SPC u proleće 2013. kako bi direktno uticao na inače negativan stav Crkve o prvom Briselskom sporazumu.

Međutim sada, pošto je Vučić u Davosu (ponovo) javno nudio deo državne teritorije Srbije, (ponovo) uznemirujući i deleći srpsku a dodatno ohrabrujući albansko-šiptarsku javnost – ni reči iz usta istih političkih fariseja koji su se kamenjem bacali na Mitropolita Amfilohija, a kojem bi sad trebalo da se javno izvine.

No, spremniji su, očigledno, da se izvinjavaju raznim srpskim neprijateljima, ali nikako i jednom visokom, uglednom i zabrinutom srpskom crkvenom velikodostojniku, čije su se javno izrečene bojazni upravo dodatno potvrdile.

Postoji, naravno, i još jedno, sasvim umesno tumačenje: da se gore-pomenuti slažu sa onim što je Vučić izgovorio u Davosu, odnosno sa njegovom nepristojnom ponudom Tačiju i Rami. Neka to onda javno i kažu, umesto što svoje napade na Mitropolita i njegove istomišljenike uvijaju u oblandu „patriotizma“.

Još jedan svetli primer „unutrašnjeg dijaloga“, u kojem jedino monolog o „realnosti s kojom moramo da se suočimo“ do sada nije bivao dočekan na nož.


Piše: Aleksandar Pavić

Izvor: IN4S