Bijeljina - Od nekadašnjih giganata nije ostalo ništa

Bijeljina - Od nekadašnjih giganata nije ostalo ništa

Prodaja državnog kapitala u bijeljinskim preduzećima počela je poslije rata, a od tada je privatizovano oko 50 preduzeća. Epilog privatizacije su uništena privreda, fabrike pretvorene u tržne centre, bogaćenje pojedinaca i obespravljeni radnici ostavljeni na ulici, koji beznadežno čekaju poziv sa Biroa za zapošljavanje.

Umjesto jačanja privrede, uslijedilo potpuno razaranje

Od procesa privatizacije uglavnom su očekivanja velika – unapređenje menadžmenta, efikasnije poslovanje, nova tehnologija, investiranje, nova radna mjesta. Nažalost, u Republici Srpskoj ishod je bio potpuno suprotan.

Privatizacija u Srpskoj bila je izuzetno surova, a sam proces praćen brojnim aferama. Privatizacijom je uništeno više stotina preduzeća, a ključni privredni resursi su rasprodati po bagatelnim cijenama. Nekadašni giganti u bivšoj Jugoslaviji, privatizovani su, uglavnom, po veoma niskim cijenama, da bi potom „investitori“ rasprodali imovinu i radnike poslali na ulicu.

Novi vlasnici su, nažalost, gledali samo imovinu ali ne i obaveze, a glavni problem je što uopšte nisu vidjeli radnike. Epilog privatizacije je i ogroman broj nezaposlenih ali i bogaćenje pojedinaca, novopečenih bogataša – tajkuna, koji su uništili ono što su generacije prije njih gradile.

Slične prirode bila je i privatizacija državnih preduzeća i transformacija privrednih sistema na području Bijeljine. Pojedina preduzeća prodavana su ispod svake cijene, a prodajom su uništene stotine radnih mjesta.

„Kurjak“ – od fabrike sa 1.500 radnika do šoping-centra

Jedno od tih preduzeća je i bijeljinsko preduzeće „Kurjak“, koje je bilo jedna od vodećih fabrika konfekcije u bivšoj Jugoslaviji. „Kurjak“ je u značajnim količinama proizvodio kapute, mantile, odijela, kostime. Ogroman broj svojih proizvoda plasirao je na inostrano tržište, na područje Zapadne Njemačke, Rusije i drugih zemalja. „Kurjak“ je svojevremeno zapošljavao oko 1.500 radnika.

Fabriku je 2010. godine kupio Vlatko Jevtić, u svojstvu fizičkog lica. Inače, Jevtić je svojevremeno bio predsjednik Upravnog odbora Kurjaka i jedan od većinskih akcionara. Iako je imovina „Kurjaka“ bila procijenjena na 3,3 miliona maraka, prodata je po trostruko nižoj cijeni.

Poslije Jevtića vlasnik fabrike postaje Nebojša Đorđević iz Beograda, vlasnik preduzeća „Drenik ND“. „Drenik ND“ kupio je na licitaciji „Kurjak“ za 1.180.000 KM.

„Kurjak“ godinama nije radio, da bi ga 2014. godine kupilo privatno trgovinsko preduzeće „Mihajlović“ iz Bijeljine. Kupac je bijeljinsku fabriku preuredio i dogradio u šoping centar.

Brojni primjeri „uspješnih privatizacija“

Ništa bolju sudbinu nije imala ni Fabrika savitljivih cijevi i vratila „Mladost“, kasnije „Panafleks“, u kojoj je bilo zaposleno oko 700 radnika.

Fabrika je sa savitljivim cijevima visokog pritiska svojevremeno pokrivala tržište cijele Jugoslavije. Nakon rata na scenu su stupili pojedinci koji su otkupom akcija radnike zavili u crno.

Još jedna fabrika koja je zapošljavalja ogroman broj radnika bila je fabrika obuće „Zenit“, u čija tri pogona, u Bijeljini, Ugljeviku i Janji je radilo oko 1.900 radnika. U fabrici se dnevno proizvodilo oko 5.000 pari obuće, a najveći dio proizvodnje izvozio se na rusko tržište. Poslije nekoliko „uspješnih privatizacija“ radnici su završili na ulici, a mašine prodate u staro gvožđe.

Primjer „uspješne privatizacije“ je i fabrika namještaja „Šipad - Stolar“, sa predratnih oko 250 radnika. Firma je kupljena za 376 hiljada maraka, a kasnije srušena, da bi se na toj lokaciji napravio market.

Simbol uspjeha semberske privrede decenijama je bila i fabrika „Elvako“ , koja je zapošljavala oko 500 radnika. U predratnom periodu „Elvako“ je važio za jednog od najvećih proizvođača žice i armaturnih mreža na prostoru bivše Jugoslavije. Za vrijeme rata izgubili su proizvodnju, tržište, a smanjen je i broj zaposlenih.

Ni poslije rata situacija nije bila ništa bolja – preduzeće je imalo probleme u poslovanju, mijenjalo većinske vlasnike, a potpuni haos je nastao poslije 2014. godine.

Poslije više godina agonije, stigla je i jedna dobra vijest - Tehnički remont Bratunac širi posao na nekadašnju fabriku „Elvako“. U skladu sa zahtjevima tržišta, djelatnost sa proizvodnje i remonta naoružanja i vojne opreme šire na proizvodnju za civilni sektor.

Agonija Šećerane još traje

Pravi primjer propale i kriminalne privatizacije u Republici Srpskoj, u kojoj su uništeni privredni giganti, jeste bijeljinska "Šećerana", čija agonija još uvijek traje. Ova fabrika šećera zapošljavala je prije rata oko 600 radnika i imala veliki broj kooperanata.

"Šećerana" je revitalizovana 2010. godine. Novi investitor, Zoran Ćopić iz "Agrokopa", uložio je 10 miliona evra u pokretanje proizvodnje. Nedugo zatim, Ćopić je uhapšen zbog sumnji da je preko "Šećerane" prao nelegalno zarađen novac narko-bosa Darka Šarića. Poslije toka, "Šećerana" je blokirana.

Nije sve tako crno – Fabrika „Sava“ primjer uspješne privatizacije

Kada je riječ o Prehrambenoj industriji „Sava“, ova fabrika nekada je zapošljavala oko 400 radnika. Godinama je bila u zastoju i tehnološki je bila gotovo izgubljena. Ipak, stvari se mijenjaju postepeno poslije 2009. godine, kada je fabriku kupio uspješni privrednik Milorad Krstić. Poslije privatizacije, uložena su značajna sredstva u renoviranje i uvođenje novih tehnologija.

Prošle godine „Sava“ je preradila 5.500 tona sirovine, a u ovoj godini planirano je povećanje za 25 odsto.

Fabrika veliki dio proizvoda izvozi na tržište EU, Kanade, SAD i drugih zemalja.

Ciglana ''Drina''

Tu je i bijeljinska fabrika „Drina“. Bijeljinska ciglana osnovana je 1946. godine kao društveno preduzeće i zapošljavala je oko 300 radnika.

Fabrika je privatizovana 2001. godine, kada je većinski vlasnik postao bijeljinski privrednik Dušan Lazarević. Godine 2013. Grupacija „Igmin MM“ iz Modriče kupila je ovu bijeljinsku fabriku i postala većinski vlasnik.

''Žitopromet''

Privatizacija je donijela probleme i bijeljinskom “Žitoprometu“. „Žitopromet“ je od osnivanja 1961. godine bio lider na tržištu BiH, o čemu svjedoče brojna priznanja, pehari i medalje na domaćim i međunarodnim sajmovima.

Od 2002. godine posluje kao akcionarsko društvo u okviru kompanije “Slobomir”. Prošlu godinu preduzeće je završilo u minusu od 2,73 miliona maraka, što je za više od pola miliona veći gubitak nego godinu ranije.

Preduzeće je ovih dana, nakon duže agonije, dobilo novog vlasnika – kompanija "Pavgord" iz Foče investiraće u bijeljinski "Žitopromet" 15 miliona maraka, a već je isplaćen najveći dio potraživanja prema radnicima, kojima će ponovo biti ponuđen radni odnos.

Bijeljina danas – Grad tržnih centara i kladionica

Danas, poslije svih ovih procesa, slobodno možemo da kažemo da je postala prava rijetkost vidjeti da se nešto proizvodi u Bijeljini. Bijeljina je postala grad marketa, tržnih centara, kladionica, banaka. Da li će se nešto promijeniti, ostaje nam da vidimo, ali ono što je sigurno, jeste da su mnogim generacijama životi u velikoj mjeri upropašteni, kao i da će proces oporavka, nakon ovako pogubne privatizacije, biti dug i neizvjestan.

Izvor: dešavanjaubijeljini.com/rtvbn.com

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks