Branko Perić: O slučaju Dragičević - Volter i njegovi izrodi

Da je ovo vrijeme enciklopedista i mudrosti, ne bi naši intelektualci, akademici i senatori, čiju pamet plaćamo, ćutali o prikrivanju ubistva i nemoći pravosuđa. Ne bi okretali glavu od zločina da bi sačuvali svoje podaničke sinekure

Smrt studenta Davida Dragičevića i dalje je nerasvijetljena! Prošlo je više od godinu dana od otvaranja istrage i vše od godinu i po od tragične smrti, a nikakvog naprertka u istrazi još nema. Ni za očigledne propuste u istrazi nema odovornosti ni policije ni pravosuđa. 

Vlast se nije pobrinula da se ubistvo rasvijetli, ali se pobrinula da se protesti građana ućutkaju, svaka vrsta bunta zabrani i uklone svi oblici podsjećanja na žrtvu i zločin. Pobrinula se i da se majka i otac ubijenog, čiji je bol višestruko uvećavan ignorisanjem pravde, efikasno izvedu pred sud zbog narušavanja javnog reda i nepostupanja po naredbama policije. Zločin je tako dobio monstruoznu nadgradnju, a nepravda svoje nove oblike.

Da se slučaj Davida Dragičevića dogodio u Francuskoj prije 250 godina, cijela Evropa bi se digla na noge, kao što se digla 1763 godine kada je slobodoumni Volter , jedan od najčuvenijih ljudi svog vremena, preuzeo u svoje ruke slučaj pogubljenja Žaka Kalasa.

Kalvinista Žan Kalas, veliki francusk trgovac tekstilom, optužen je da je udavio svog sina kada je saznao da hoće da se preobrati u katolika. Sve što je učinio Žan Kalas bio je pokušaj da prikrije sinovljevo samoubistvo (vješanje) kako bi mu spasio ugled. Tenzije između katoličke većine i protestantske manjine iskorištene su za tešku optužbu unesrećenog oca. 

Kalas je uhapšen i izložen dugotrajnom sudskom procesu. Na osnovu iskonstruisanih dokaza opštinski magistrat ga je osudio na smrt. Pogubljen je razapinjanjem na kolski točak, potpuno nag i raširenih ruku. Potom su mu metalnim šipkama, kako su tadašnja egzekutorska pravila nalagala, polomili svaki zglob i svaku kost. Tako oklembešene ruke i noge upleli su u prečke točka, uspravili ga i ostavili da umire u najtežim mukama. Do posljednjeg daha Kalas je tvrdio da je nevin. Pogubljenje je za porodicu osuđenog značilo gubitak građanskih i imovinskih prava. 

Kalasova udovica je nakon pogubljenja otišla kod Voltera da ga moli za pomoć. Volter je već bio poznat evropski dramski pisac, koji se žestoko borio za političke i društvene reforme. Neprekidno je bio u opasnosti da završi u zatvoru. Sa dvora pruskog kralja Fridriha Velikog pobjegao je na granicu Francuske i Švajcarske, odakle je žestoko napadao svakog ko mu zapne za oko. Istražujući Kalasov slučaj, Volter je zaključio da je počinjena velika nepravda. Poslao je u Pariz svojim prijateljima, ministrima, dvoranima, i članovima parlamenta pisma, zahtijevajući da se umiješaju u slučaj. Osuo je paljbu na sve strane. Vješto je iskoristio slučaj da zahtijeva reformu zakona i pravičnost u njihovoj primjeni.

Volter je Kalasov slučaj za godinu dana pretvorio u glavnu temu cijele Evrope. Nije posustajao. Za dvije godine izdejstvovao je reviziju slučaja Kalas. Četiri godine nakon osude na smrt, Apelacioni sud u Tuluzu je Kalasa posthumno oslobodio od odgovonosti.

Sa slučejem Kalas uspostavljen je obrazac za odbranu pravde građanskim aktivizmom i javnim mnjenjem. Volter se nije bavio nadmenim pravničkim diskusijam, što je bilo moda filozofa u to vrijeme, nego se spustio na nivo običnog ljudskog života i jednu ljudsku nesreću pretvorio u veliku bitku sa kojom će doći nove društvene reforme i novi standardi. Volter je sa slučajem Kalas usadio u svijest građana uvjerenje da je vladavine zakona najpouzdanije i najefikasnije oruđe za kontrolu vlastodržaca i političkih lidera. Bez zakona koji se pravično primjenjuju nema socijalne pravde. 

Volterov glas pobune nije naljutio slavom ovjenčanog Napoleona. Dok je osvajao Evropu, najokrutnije gazeći građanska prava, vladar će zaključiti da je buntovni Volter u pravu, pa će, za dobro svih svojih građana donijeti revolucionarni pravni kodeks (Građanski zakonik).      

Od Voltera do danas mi vjerujem u načelo vladavine zakona i uživamo prava ustanovljena kodeksom jednog apsolutističkog vladara. I pored toga, mi danas ne vidimo pravdu! Vidimo da je vladavne zakona sve manje i da se moć zakona seli ruke političara. Po svemu sudeći, došlo vrijeme da se, kao i u Volterovo doba, zakoni i pravda brane pobunom razuma (ako je i njega još ostalo)!

Da se svirepo ubistvo Davida Dragičevića dogodilo u Francuskoj prije 250 godina, za dvije godine bi bilo rasvijetljeno i dobilo svoj sudski epilog zbog toga što je Francuska u to vrijeme imala svog Voltera. Da Rebublika Srpska, BiH i Evropska unija danas imaju svoje Voltere, spremne da se žrtvuju za pravdu i da smjelo šalju pisma pobune i traži da se slučaj razjasni, iza Davida Dragičevića bi stala Evropskla komisija, OSCE i svi ambasadori koji stoluju u Sarajevu. Bila bi to veličanstvena odbrana pravde i bolji doprinos reformi pravosuđa od svih prijekata koji su u BiH provedem. David Dragičević bi danas počivao u miru na groblju u rodnom gradu, a ne bi i mrtav bježao od svojih progonitelja. I ne bi njegovi roditelji, umjesto presude o odgovornosti za ubistvo sina, od suda dobijali pozive za narušavanje javnog reda. I ne bi se na svakom koraku zatirali tragovi sjećanja na njegovu tragičnu smrt. 

Da je ovo vrijeme enciklopedista i mudrosti, ne bi naši intelektualci, akademici i senatori, čiju pamet plaćamo, ćutali o prikrivanju ubistva i nemoći pravosuđa. Ne bi okretali glavu od zločina da bi sačuvali svoje podaničke sinekure, nesvjesni da bi sutra njihovoj utamničenoj djeci i unucima mogla zatrebati pravda koju oni nisu sačuvali. 

Društvo koje posrne na pitanjima pravde rizikuje da se za nju jednog dana krvavo bori ili da nestane.

Šta bi uradio Volter da se danas pojavi među svojim izrodima?   

Piše: Branko Perić/sudija Suda BiH  i bivši predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV)

Izvor: https://www.6yka.com/

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks