Branko Perić: Principi politike bez ideja

Branko Perić: Principi politike bez ideja

Da budem iskren, nadao sam se da će se bar jedan od Principa o formiranju vlasti u BiH odnositi na platformu za rješavanje stanja u pravosuđu. Nema, vjerovao sam, danas važnijeg pitanja za BiH i njenu budućnost od vladavine prava i efikasnog pravosuđa.

Dugo smo svjedoci razaranja pravnih temelja društva i države i tragičnih posljedica tog sistemskog sunovrata. Ko drugi treba da zaustavi tu eroziju  nego vlast!?   

Kad sam pročitao potpisani dokument, shvatio sam da je za naše politike i političare najvažnije pitanje NATO! Važnije od pravosuđa! Važnije od svih nas, od BiH i svih pitanja njene vlasti! Može sve da propada i propadne, ali put u NATO mora biti čist i mora biti odmah! Dakle, jedini princip koji se mogao jasnije vidjeti u tom dokumentu, jeste: Ne moramo imati vlast, ali moramo imati put u NATO! 

Moguće je razumjeti opredjeljenje vladajuće politike da se ide ka članstvu u vojnom savezu. Vremena su teška i turobna, ne bira se! Ako se i bira, bira se manje zlo. Kako razumjeti stav (princip) da put u NATO bude prethodni uslov za konstituisanje vlasti? Zar nije vlast uslov za takvo opredjeljenje? Kako je moguća i kuda vodi takva inverzija političkog umu?

Svega ima u tom ponuđenom dokumentu, osim političkih principa! Ima besmislica, kontradikcija, logičkih paradoksa i apsurda! Kao politički dokument, Principi su proizvod bez vrijednosti. Kao takav biće samo još jedan u nizu dokaza da su domaće politike u svojoj bezidejnosti izgubile svaki smisao, dokaz da su odavno samo sredstvo podmetanja, sitnih političkih prevara i međusobnog  ucjenjivanja. I kao takve nedostojne bilo kakve pažnje. 

Kako može biti politički princip obaveza da se provode Opšti okvirni sporazum za mir u BiH kada je to međunarodnim ugovorom preuzeta obaveza? Kako može biti politički princip provođenje Evropska konvencija o ljudskim pravima kada je to međunarodni pravni dokument koji se mora primjenjivati jer sastavni dio preuzetog mirovnog sporazuma i kao takav iznad Ustava BiH? Zar nije ustavna i zakonska obaveza da se poštuju potpisani i ratifikovani međunarodni ugovori i konvencije? Kako može biti politički princip da će se poštovati suverenitet i teritorijalni integritet BiH? Zar nije teško krivično djelo svaki akt usmjeren na podrivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta? I tako redom...

Cilj svake politike je biti vlast ili dio vlasti. Takav cilj podrazumijeva političke principe. Oni bi trebali biti dio izbornih  programa i opštepoznati. Podrazumijeva se da je formiranje vlasti prioritet svih prioriteta. Svako odlaganje formiranja vlasti je ugrožavanje političkog cilja. Ne formiranje vlasti u zakonom propisnom roku je izdaja birača. Ne formiranje vlasti godinu dana od izbora je politička veleizdaja. Kako može funkcionisati država bez vlasti? 

Na kraju, zašto Principi? Postoji u budizmu pojam «srednji put», koji je očaravao zapadnjake nezadovoljne pravcem kojim idu njihova društva. «Kad se pobliže ispita, ispostavlja se da je srednji put krajnje vrletan. Ali izraz izražava razboritost koje u našem racionalnom apsolutizmu nema», kaže Džon Ralston Sol u svom obimnom djelu «Volterovi izrodi». Zaista, naš politički apsolutizam nam ne dozvoljava nikakav oblik razboritosti. A bez političke razboritosti nema dobrog puta za razvoj društva. 

Zašto naši političari ne bi usvojili, makar i vremenski ograničenu, strategiju srednjeg puta u kojoj bi ostavili po strani teška politička pitanja, a prioritete usmjerili na privredni razvoj, ekonomski napredak i entitetsku saradnju? Možda bi dobrobit takve politike učinila manje značajnim i važnim neka pitanja koja nam se danas čine vitalnim nacionalnim interesom i posebno važnim!? Takva politička razmišljanja bi bila vizionarska i hvale vrijedna. Ohrabrila bi ljude, vratila nadu!  

Sa ovako oskudnim prtljagom ideja naši političari su za žaljenje. Tužna je nemoć izraženja u nesposobnosti da se razgovara i iznalaze kompromisi. Tužno je prostačko omalovažavanje, vrijeđanje, podmetanje i ucjenjivanje od strane ljudi od kojih se očekuje uzdržanost, odmjerenost i uvažavanje. Takve ličnosti prosto nisu stvorene za politiku. Možda je u tome cijelo objašnjenje političkog tavorenja. A političko tavorenje bez cilja i smisla je očajničko zavaravanje da postojiš. Političko vrijeme je skupo da bi se uzalud trošilo. Političarima bez karaktera, znanja i vizije i to se, izgleda, isplati!?

Postojati radi političkog vašarišta i zabavljanja gomile,  nije nikakva politika. Uvijek će u politici biti lakrdijaša koji će pobjeđivati i odlaziti u zaborav. Ali neće biti mudrih koji će se pamtiti. Ko ne razumije pogubno dejstvo obmana koje donose kratkoročnu korist, mora biti svjestan da će u svijesti budućih generacija biti omražen. Političar koji želi da bude zapamćen mora da ostavi iza sebe veliko djelo, djelo  koje će nadvisiti funkciju i trenutnu političku veličinu i ostati u svijesti i srcima budućih pokolenja. Političar mora biti čovjek od karaktera i vizije. Hoćemo li u našim srcima sačuvati političare koji nisu bili sposobni da konstitišu vlast godinu dana nakon izbora? Hoćemo li se diviti mudrosti njihovih Principa? Kakvu sliku o njima nose stotine hiljada mladih koji odlaze iz ove zemlje? Oni će nadživjeti današnje političare sa mračnom predstavom o njihovom moralu i političkom znanju. Ne vjerujem da će se vraćati jednog dana da ih slave i nastavljaju njihovo (ne)djelo. Tu varljivu priču su generacije predaka grdno iskusile.

Za kafanskim stolom slušao sam uvjeravanja umnih ljudi kako su još samo kriminalci velikog formata ljudi od principa. Imaju karakter. Ne interesuje ih popularnost. Najvažniji im je posao. Imaju dobre i pouzdane saveznike širom svijeta. Prave kompromise sa crnim đavolom kada žele obaviti dobar posao... Kaže kafanska doktrina da su veliki dileri droge dobar primjer. Njihov princip prvog reda jeste: Ne troši ono što prodaješ! Naši političari rade upravo suprotno: nemilosrdno troše jedino što imaju - moć! 

Za političara bi sličan princip glasio: Ne opijaj se sobom i sopstvenom veličinom jer ćeš jednog dana otići. Ali, političar danas nije čovjek od principa. On je dnevni kalkulant. Prevarant svoje vrste. Ucjenjivač. Sitni šićardžija. Obećava i ono što ne može ispuniti. I nikada nije spreman za kompromise. 

Nije daleko od pameti! 

Vladimir Pištalo u svom romanu «Značenje džokera», završavajući esej o američkom predsjedniku Linkolnu, zapisuje anegdotu, prema kojoj je mudri predsjednik jednom upitao: «Koliko nogu ima pas ako njegov rep nazovemo nogom»? A potom odgovorio: «Četiri! Jer nazvati rep nogom ne čini ga nogom». Pisac će, pozivajući se na Linkolnov primjer, s pravom zaključiti da političar mora da bude  - vizionarski oportunist. 

Dokle će nas naši političari uvjeravati da je rep noga? 

 

Piše: Branko Perić za BUKA magazin 

Izvor: 6yka.com