Branko Perić: Svetitelj i stoka nerazumna

Branko Perić: Svetitelj i stoka nerazumna

Mnogi će danas primiti povelje i priznanja sa imenom Svetog Save. I oni koji će priznanja dijeliti, i oni koji će ih primiti nahraniće svoju taštinu, ne znajući da je svetogrđe imenom Svetitelja kititi „nemoćne pokvarenjake“ i „svemoćne jadnike“! 

Lijepo je nedavno Svetislav Basara u Postfamoznom, (pozivajući se na Elijasa Kanetija), objasnio istorijsku konstantu terora «nemoćnih pokvarenjaka“ i „svemoćnih jadnika» u srpskom društvu i politici. «Nemoćnim pokvarenjacima» su za sve krivi «svemoćni jadnici», da bi i pored toga za njih redovno glasali na izborima, dok je «svemoćnim jadnicima» svejedno šta rade i misle «nemoćni pokvarenjaci», koji zbog svog pokvarenjaštva, ništa i ne zaslužuju. Tako se spirala pokvarenjaštva obnavlja i održava zahvaljujući koegzistenciji pokvarenog naroda i njegove jadne političke elite.

E sad, rekao bi čovjek da smo, zahvaljujući Kanetiju i vlastitom istorijskom iskustvu, napokon dokonali zakonitosti vječnog carstva čovjekovog pokvarenjaštva. Ali, ne lezi vraže: izgleda da mi ništa nismo otkrili! Znao je to prije osam vijekova nas svetitelj i učitelj Sveti Sava! 

Sjetih se srpskog Svetitelja listajući Antologiju srpske poezije o Hristu, uobličenu znalačkim pjesničkim trudom  pisca Ranka Risojevića, koja se otvara pjesničkim ostvarenjem Save Nemanjića (1175-1235), naslovljenim «Slovo o mukama». Učini mi se zgodno da u susret svetosavskim manifestima srpske sloge i sabornosti, koji će biti protkani kulturno-umjetničkim i školskim zborovanjima, čitaocu predstavim muku sa kojom je, podozrevam, mlađahni Rastko Nemanjić, bježeći od dvorske oholosti i bratske nesloge, plemićke raskoši i sirotinjske tame, možda na putu za Svetu Goru, u noćima tihovanja u nekoj manastirskoj sobici, ili u mračnoj keliji manastira Sveti Pantelejmon, ili Vatopeda, progovorio o pokvarenjaštvu «stoke nerazumne»:

                               Pomešah se sa stokom nerazumnom
                               i izjednačih se s njom,
                               bivajući ubog dobrim delima,
                               i bogat strastima,
                               ispunjen sramom,
                               lišen Božje slobode,
                               osuđen od Boga,
                               oplakan od anđela,
                               bivajuć na smeh besovima,
                               obličavan svojom savešću,
                               posramljen zlim svojim delima.

                               I pre smrti bivam mrtav,
                               i pre Suda sam se osuđujem,
                               pre beskrajnje muke
                               sobom sam mučen od očajanja.

Morao je budući svetitelj biti teško unesrećen iskustvom sa «stokom nerazumnom» koja ne čuje ni molitvu ni vapaj, ni krik čovjeka ni zov neba. Morao je, bježeći sa učiteljem svetogorcem, biti pun gnjeva i ispunjen sramom što pripada svijetu lišenom Božje slobode i osuđenom od Boga. Mučen od očajanja, izdanak bogate plemićke loze, vidio je put spasenja u molitvi, ali se nije lišio ovozemaljskog napora i nade da može spasiti grešnika. 

Nije Rastko Nemanjić bio samo čovjek molitve, bio je misleći vjernik. Pisao je i putovao, oživljavajući nadu u spasenje.
 
Da je Sveti Sava danas naš savremenik, vjerujem da bi svoju muku na isti način opisao. I činio bi isto. Opominjao i molio! 

Nažalost, i čovjek je činio isto. I njegovo bezumlje se nastavljalo. Mi vjerujemo da je bezumlje danas u svemu i da je čovjek uništen strastima, mržnjom, pohlepom i zlom. Otuda potiče pokvarenjaštvo kao vidljivo djelo najnižih čovjekovih poriva.

Sveti Sava se vraćao u zemlju da miri zavađenu braću Vukana i Stefana Prvovenčanog, kojima presto bijaše važniji od bratske krvi. Molio je kraljeve ugarske i bugaraske da ne ratuje protiv Srbije, hodočastio je u Svetu zemlju, gradio manastire, sagradio prvu bolnicu, pisao prvi ustav i uvodio nove običaje koji će okupljati bratstvo. Sve je činio da božansko i ljudsko nadvisi mrzost, neprijateljstvo i zlo. 

Braću koja ga danas slave ne interesuje mnogo šta je Sveti Sava radio. Braća slave njegovo ime, ali ne slave njegova djela. Braća ni danas ne sjede zajedno, ne slave ime njegovo za istim stolom, nisu na istom spisku nagrađenih i priznatih. Njegova braća se i dalje mrze, spremna da se iskrve do posljednjeg. 

Braću su podijelile političke i vjerske vođe. Njegov narod je umjesto Boga izabrao Vlastodržca, kome se moli i kojeg slijedi. Njegov narod, moleći se Bogu misli na vladara. Njegovi naslednici na tronu Crkve ukazuju počast i dijele priznanja političkim moćnicima, a ne dobrim ljudskim djelima. Umjesto bratstva, njegov narod je izabrao raskol, i vjerski i politički. Njegova crkva je danas u tragičnom raskolu i bratskom neprijateljstvu. Njegova odbačena braća danas hode drumovima sa litijama i pozivima za  spas. Više nema ko da miri braću i da se za njih moli.  

Šta bi danas izgovorio Sveti Sava među braćom svojom? Kome bi danas uputio svoje riječi: «Umesto gneva, naučite se: Blagoslovi i oprosti, brate!»; «Učimo da malim i potrebnim budete zadovoljni!»; «Neka se povinuje novodošavši onome koji je došao, nepismen pismenome, neuki obrazovanome i mlađi starijem»; «Neka se ne unese ova zla i prokleta reč: moje i tvoje, veće i manje». 

Mnogi će danas primiti povelje i priznanja sa imenom Svetog Save. I oni koji će priznanja dijeliti, i oni koji će ih primiti nahraniće svoju taštinu, ne znajući da je svetogrđe imenom Svetitelja kititi „nemoćne pokvarenjake“ i „svemoćne jadnike“! 

Piše: Branko Perić

Izvor: https://6yka.com/

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks