Daniela Ratešić Došen: Ćutnja nije zlata vrijedna, ćutnja nam je došla glave


Daniela Ratešić Došen: Ćutnja nije zlata vrijedna, ćutnja nam je došla glave

Moj grad, moja Banja Luka, ona ista zbog koje ostadoh ovdje 1995., ona ista koja mi je u srcu cijeli život, ona koja me štiti krošnjama svojih kestenova od kiše i sunca, koja dušu razgaljuje u ljetnim vrelinama daškom vjetra koji dopire sa Vrbasa, moja Banja Luka.

Zadnjih 5 mjeseci nije više ista. Ubili su joj dušu, ubili su nevino dijete na njenim ulicama, ubili su osmjeh poštenih i normalnih ljudi u ovom gradu, ubili su vjeru u ljude.

Hodam ulicama naše Banja Luke i zamišljam skakutavog dječaka koji ide prema meni, zamišljam njegov vedri pogled i široki osmjeh, a onda se trgnem i shvatim da ustvari u susret mogu samo da mi dođu oni koji su taj osmjeh ubili. Jer dječaka više nema. Tako počinjem da osjećam svoj grad na jedan sasvim drugačiji način.

Život u iluziji

Do prije par mjeseci živjela sam u iluziji o miru, sigurnosti svog doma, iluziji o normalnom životu. Sada kada sam shvatila šta je u našem gradu urađeno jednom djetetu, jednom nevinom biću, iluzija je nestala. Grad je postao geto onog momenta kada je iluzija nestala. A dječak je mnogo prije mene znao da živimo u getu. Govorio nam je o tome u svojim pjesmama, ali ga nismo shvatali. Nismo razumjeli tako jasno izgovorene riječi upozorenja, vapaj da nešto učinimo, da se okrenemo oko sebe i shvatimo da smo uljuljkani u svoje iluzije postali toliko indiferentni, operisani od stvarnosti. Operisani od emocije.
I na kraju su nam radikalnom metodom operacije uklonili dušu. Nismo čuli njegova upozorenja.

David nas je upozoravao.

Zar je bilo potrebno da ga ubiju da bi smo mi shvatili gdje živimo i sta se dešava oko nas?
I mrtav David opominje i opominjaće, ne dozvolite da klinci žive u getu.

Vi ste krivi, mi smo krivi, ćutnjom smo odobravali.

Ustanite spavači, ustanite iluzionisti svakodnevnice, ustanite roditelji i zaustavite sunovrat koji prijeti da svu našu djecu odvede odavde, pod zemlju ili iz zemlje.

David vas opominje.
David vam svaki dan poručuje kroz pjesmu.
David i njegov osmjeh sa slike nas upozorava šta smo imali, a šta gubimo.

Djeca su jedino za šta se kroz život borimo i jedno za šta živimo. Njihov osmjeh je energija koja nas iz dana u dan pokreće, gura da idemo dalje. Kada nestane tog osmjeha, ne postoji sila koja nas može pokrenuti i oživiti ubijenu dušu.

Djeca nam odlaze.

Gubimo smisao života, gubimo energiju, gubimo sve što je vrijedno u našim životima. Jedni plaču nad humkama svoje djece, drugi za autobusima koji ih odvode u neki drugi, nepoznati svijet. Narod gubi svoj identitet. Oni koji odlaze u tuđe zemlje, prihvataju kulture naroda gdje započinju novi život, s vremenom čak i svoj jezik polako zaboravljaju.
Nestajemo!

Sve što nam se dešava ima dejstvo na nas kao neka tiha atomska bomba sa produženim dejstvom. Uništava nas u korijenu.
Ali krivi smo sami za sve što se dešava.

Ćutali smo godinama, decenijama, ćutali i saginjali glave. Mislili smo uvijek da će neko drugi riješiti sve naše probleme, bez da mi dignemo glas. Nadali smo se i očekivali čudo. Ali čuda ne postoje.

Davno smo trebali shvatiti da smo mi sami krojači svoje sudbine, da zemlju ne čini ni jedna vlast, da smo mi ti koji treba da donose odluke bitne za nas i našu djecu, da naš glas treba svakodnevno da odzvanja u ušima onih koje biramo da nas predstavljaju, da ne treba nikada da im dopustimo da se opuste, razbahate i da nas stave u podređen položaj u odnosu na njih.

Djeca poput Davida imala su širom otvorene oči, dok smo mi žmirili da ne vidimo ono što smo morali vidjeti. Djeca su nas opominjala, govorila, pjevala, a mi smo ostajali gluhi i nijemi.
Sada imamo grad bez naše djece i onda je sasvim normalan osjećaj o kojem napisah na početku. Moja Banja Luka nije više ista.

To više nije onaj naš prelijepi grad sa alejama kestenova i žuborom Vrbasa .

U alejama nema više veselog smijeha djece poput Davida, a žubor Vrbasa više se ne čuje od plača nas roditelja koji kasno shvatismo da „Ćutnja nije zlata vrijedna, ćutnja nam je došla glave!“


Piše: Daniela Ratešić Došen 

Izvor: glasbanjaluke.com