Dr Milan Blagojević za Infomedia Balkan: Kakvi smo mi Srbi i zašto o nama niko neće moći napisati ništa dobro?

Ako je lice izdajica duše, a jeste (Vultus est index animi), onda su političari slika naroda, ogledalo njegove duše i karaktera. Kakav je narod u stvarnosti, takvi su mu i političari. Nigdje se tako dobro ne može spoznati ova istina, kao na nama Srbima i našim političarima.

Pratim raspravu o Nacrtu zakona o imunitetu koji se nalazi na dnevnom redu decembarske sjednice Narodne skupštine Republike Srpske.

Daleke 2002. godine Pedi Ešdaun Republici Srpskoj je nametnuo svoju samovolju u vidu Zakona o imunitetu. I niko se, ni u srpskom narodu ni od srpskih političara, kako onih koji danas vladaju u Srpskoj tako ni onih koji su opozicija, tome tada nije protivio, već su svi tu tiraniju mirno prihvatili i provodili je u praksi.

Koliko smo daleko otišli u svojoj servilnosti, svjedoči i to što smo prije 18 godina prihvatili ne zakon OHR-a o tome nego smo donijeli svoj Zakon o objavljivanju zakona i drugih propisa u Službenom glasniku Republike Srpske i njime smo mi, bez da nas je na to tjerao OHR, propisali da se u Službenom glasniku Republike Srpske obavezno mora da objavljuje samovolja OHR-a kao zakon u Republici Srpskoj. Da bi je sudovi i javna tužilaštva u Republici Srpskoj mogli primjenjivati u svom radu, što su oni listom činili (kompletan srpski pravosudni kadar), u čemu su se pokazali kao naročiti poslušnici samovolje i tiranije ohaerizma, iako su upravo oni po prirodi svoje profesije, svog poziva, najpozvaniji da odbiju tu samovolju jer je ona antipod vladavini prava.

Nisu ovo jedini primjeri naše spremnosti na pokornost nasilju i negaciji našeg nacionalnog sopstva, kao i državnosti koja je Republici Srpskoj priznata međunarodnim ugovorom zvanim Dejtonski mirovni sporazum. Bilo je toga mnogo više u proteklih duže od dvije decenije. Evo samo još nekoliko primjera koji to potvrđuju.

Svi se sjećamo kako je 1999. godine tadašnji visoki predstavnik Karlos Vestendorp protivpravno smijenio Nikolu Poplašena, tadašnjeg legalno izabranog i legitimnog predsjednika Republike Srpske. I svi se, iako smo kratkog pamćenja, sjećamo kako je Milorad Dodik kao tadašnji premijer Republike Srpske pristupio izvršenju tog Vestendorpovog nasilja, lišivši Poplašena svih prava koja su mu pripadala kao predsjedniku Republike Srpske, onemogućivši mu pomoću Policije Republike Srpske pristup u prostorije predsjednika Republike, upotrebu vozila za prevoz predsjednika i njegove pratnje, kao i prestankom pružanja obezbjeđenja na koje je Poplašen imao pravo kao predsjednik Republike.

Ali, malo nas zna i za druge oblike našeg sluganstva nasilju visokog predstavnika, jer su bili obavijeni velom prilične tajnosti. Za jedan od njih, vjerovatno najilustrativniji, sam saznao zahvaljujući poslu sudije koji sam u to vrijeme obavljao u Osnovnom sudu u Doboju. Radi se o aktu Milana Trbojevića, ministra pravde u tadašnjoj Dodikovoj vladi. U pitanju je službeni akt navedenog ministra, broj 03/2-693-333/99 od 25. juna 1999. godine, upućen sudovima u Republici Srpskoj. U tom aktu ministar kaže:

“Obavještavam Vas da je Visoki predstavnik Međunarodne zajednice gospodin Karlos Vestendorp nakon što je smijenio sa dužnosti Predsjednika Republike Srpske, ovom Ministarstvu dostavio nalog kojim zabranjuje da odluke o pomilovanju osuđenih lica donosi i potpisuje gospodin Nikola Poplašen i gospodin Mirko Šarović. Prema tome, odluke o pomilovanju osuđenih lica koje Kabinet Predsjednika Republike dostavlja nisu važeće i po njima se ne smije postupiti, ali za Vašu informaciju te molbe za pomilovanje nisu obrađivane u Ministarstvu pravde, niti je proveden postupak u skladu sa Zakonom o pomilovanju. Treba pokušati da osuđena lica ne saznaju za ove odluke kako bismo i mi i Vi izbjegli nepotrebne rasprave sa strankama.”

Od ovoga nema većeg dokaza odsustva samopoštovanja i našeg sluganstva ohaerizmu. A kada je ovaj oblik ponašanja uspostavljen, uslijedili su i brojni drugi primjeri autodestrukcije Republike Srpske, u kom procesu su srpski narod, i pojedinci njegovi politički predstavnici, samo slijepo prihvatali i sprovodili samovolju OHR-a, s tim što su ti pojedinci svojim sluganstvom zadržavali svoje funkcije i primanja te ostvarivali i druge oblike lične koristi. Iz obilja tih primjera, evo još samo nekoliko njih. 

Aneksom 2 Dejtonskog sporazuma zaključen je međunarodni ugovor o, kako stoji u članu 1. tog aneksa, granici između Federacije BiH i Republike Srpske. To u pravnom smislu znači da je tim razgraničenjem ugovoreno i da sve što se nalazi na teritoriji Republike Srpske jeste njena imovina (šume, zemljište, mineralne sirovine, rijeke, jezera), pa zbog toga Aneksom 4 Dejtonskog sporazuma (Ustavom BiH) nije propisano niti je moglo biti propisano da je to imovina BiH niti da BiH ima ikakvu nadležnost da donosi zakone o tim pitanjima.

Iz tih razloga, kada je zaključivan Sporazum o sukcesiji imovine SFRJ, Republika Srpska je imala ustavno pravo da insistira na tome da ta imovina, saglasno navedenim aneksima Dejtonskog sporazuma, pripadne entitetima na čijoj teritoriji se nalazi, a ne Bosni i Hercegovini. Ovo tim više što u svim izvorima međunarodnog prava ne postoji nijedan koji bi pravno obavezivao da u slučaju raspada države koja je bila federacija (kao SFRJ) imovina te federacije mora pripasti državama nastalim njenim raspadom. 

Međutim,  tadašnji srpski predstavnici u Savjetu ministara BiH dali su svoju saglasnost Zlatku Lagumdžiji da 29. juna 2001. godine u ime BiH u Beču potpiše Sporazum o sukcesiji imovine SFRJ, kojim je u Aneksu A ugovoreno da nepokretna imovina bivše SFRJ pripada njenim bivšim državama članicama na čijoj teritoriji se nalazi.

Dakle, umjesto da insistiraju da u slučaju BiH ta imovina pripadne entitetima na čijoj teritoriji se nalazi, jer u prilog tome postoje Aneks 2 o teritorijalnom razgraničenju između Republike Srpske i Federacije BiH i Ustav BiH koji ništa od toga nisu dali Bosni i Hercegovini, srpski predstavnici u Savjetu ministara BiH su dali svoju saglasnost na ovako štetnu odredbu navedenog sporazumu.

A onda su srpski poslanici i delegati u Parlamentarnoj skupštini BiH imali mogućnost da onemoguće te propuste srpskih ministara, jer su mogli odbiti svoju saglasnost za ratifikaciju tog sporazuma. Nažalost, ni oni to nisu učinili nego su dali saglasnost za ratifikaciju, nakon čega je i tadašnji srpski član Predsjedništva BiH (Živko Radišić) glasao za ratifikaciju koja je izglasana na sjednici Predsjedništva BiH održanoj 28. novembra 2001. godine, iako je Radišić, saglasno članu 5. Ustava BiH, imao mogućnost da uloži veto na ovaj za Republiku Srpsku štetan sporazum, u kom slučaju bi konačnu odluku donijela Narodna skupština Republike Srpske. I tako je Republika Srpska sebi stvorila problem tzv. “državne imovine” kojem danas svjedočimo.

Potom su voljom srpskih predstavnika uslijedila razaranja Republike Srpske i u drugim oblastima. Dovoljno je samo podsjetiti da je voljom Narodne skupštine Republike Srpske u periodu 2004-2005. godine ukinuta Vojska Republike Srpske, u čemu je najgrlatiji bio njen tadašnji predsjednik Dragan Čavić (tada u SDS-u), koji je danas završio kao direktor električnog u Banjaluci gdje, istina, ima visoku platu.

Srpski političari lišili su slobodno, svojom voljom, Republiku Srpsku i od njene nadležnosti u oblasti pravosuđa, tako što su ukinuli Visoki sudski i tužilački savjet Republike Srpske i formirali Visoki sudski i tužilački savjet BiH. Kao što mi je sada pred očima slika Dragana Čavića, kada za govornicom Narodne skupštine kao predsjednik Republike Srpske zagovara ukidanje Vojske Republike Srpske, jednako tako mi je pred očima i slika Krstana Simića (poslanika SNSD-a u Narodnoj skupštini) kada u ime kluba poslanika SNSD-a u Narodnoj skupštini brani stav da Republika Srpska treba da ukine svoj Visoki sudski savjet i pristane na formiranje Visokog sudskog savjeta koji će postojati samo na nivou BiH. 

A šta tek reći za to što su srpski političari oduzeli Republici Srpskoj njenu ustavnu nadležnost u oblasti indirektnog oporezivanja i prenijeli je na nivo BiH. O tome kao dokaz najbolje govore riječi Mladena Ivanića, nekadašnjeg premijera Republike Srpske i lidera PDP-a, koji se na političkoj akademiji SDA u Zenici, u maju 2015. godine, postfestum hvalio time što je razvlastio Republiku Srpsku od te njene nadležnosti. Na navedenoj akademiji SDA u Zenici Ivanić je između ostalog rekao:

“Ja sam bio učesnik reformi, tipa uvođenja PDV-a na nivou Bosne i Hercegovine, uvođenja carina na nivou Bosne i Hercegovine, uvođenja vojske na nivou Bosne i Hercegovine, uvođenja obavještajne službe na nivou Bosne i Hercegovine. Nađite mi težu reformu koja nas čeka u odnosu na ove.”

Na isti način, voljom srpskih političkih predstavnika koje je birao srpski narod, Republika Srpska je razvlaštena i od svojih ustavnih nadležnosti u oblasti javnih nabavki (2004. godine), sistema državne pomoći koji je u februaru 2012. godine u potpunosti prenesen na nivo BiH donošenjem Zakona o sistemu državne pomoći u Bosni i Hercegovini, kao i brojnih drugih nadležnosti. Sve su to ovdašnji Srbi i njihovi politički predstavnici prihvatali duže od 20 godina, dok je srpski pravosudni kadar poslušno u svojim presudama nasilje ohaerizma realizovao u praksi.

I onda, poslije toliko godina, neki se tek sada (do)sjetiše da bi, eto, trebalo da se usprotivi tom nasilju. Ali ni sada se to ne radi iskreno, već kalkulantski, zarad ličnih potreba, o čemu svjedoči i Nacrt zakona o imunitetu, s početka ovog teksta. On je, osim što svjedoči o lukavosti koja je takođe naša osobina, sasvim izvjesno i svojevrsni Damoklov mač oko vrata Milorada Dodika ukoliko bude usvojen taj zakon. 

Kažem to s razlogom, imajući u vidu dvije ključne činjenice. Jedna od njih je da se tim zakonom proširuje krug subjekata koji bi bili zaštićeni imunitetom neodgovornosti u krivičnom postupku, pošto se zakonom taj imunitet hoće dati predsjedniku Republike i članovima Vlade. A druga činjenica, koja se nadovezuje na ovu prvu, je retroaktivnost jedne odredbe tog zakona prema kojoj bi imunitet neodgovornosti i imunitet nepovredivosti imala ta lica počev od 1.8.2021. godine, u svakom krivičnom postupku koji bi protiv njih bio pokrenut, ili je već pokrenut, kao, kako piše u Nacrtu zakona, 'posljedica nepoštivanja odluka visokog predstavnika', odnosno 'kao posljedica nepoštivanja odluka lica koje nije imenovano za visokog predstavnika u skladu sa Aneksom X Dejtonskog sporazuma'. 

Ove riječi, očigledno je, u Nacrtu zakona napisane su za potrebe Milorada Dodika u aktuelnom krivičnom postupku koji se po optužnici Tužilaštva BiH protiv njega vodi u Sudu BiH. I upravo zbog toga treba reći kako ova intencija zakona predstavlja Dodikovo kockanje. 

Naime, ako bude usvojen ovaj zakon, a možda i prije toga već ukoliko bi bio usvojen u formi nacrta, za očekivati je da Kristijan Šmit sa tim zakonom uradi isto ono što je u julu ove godine učinio sa Zakonom o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH, tj. da ga poništi i zabrani preduzimanje bilo kojih daljih radnji na njemu, uključujući i donošenje ukaza o njegovom proglašenju i objavljivanju u Službenom glasniku Republike Srpske.

U tom slučaju Dodik će se naći u još neizvjesnijoj situaciji od ove trenutne u kojoj se nalazi. Jer ako ne potpiše ukaz o proglašenju zakona time će pokazati svoju političku nedosljednost i dodatno izgubiti povjerenje u svom biračkom tijelu, a biće to i dokaz da time priznaje Šmita za visokog predstavnika. 

S druge strane, ako bi Dodik potpisao ukaz i time proglasio ovaj zakon neminovno bi uslijedila nova optužnica protiv njega od strane Tužilaštva BiH i novi krivični postupak u Sudu BiH, za još jedno krivično djelo neizvršenja odluka visokog predstavnika, s tim što bi tada bilo za očekivati da protiv Dodika bude predložen i određen pritvor, zbog opasnosti od ponavljanja krivičnog djela. 

Zato je, dakle, sve ovo što se, naknadnom “pameću”, radi sa Nacrtom zakona o imunitetu medveđa usluga Dodiku, prilično je djetinjasto te je svojevrsni hazard i Dodikovo kockanje, koje gotovo izvjesno neće ostati bez Šmitovog odgovora. 

Ukoliko bi se ipak desilo da Šmit ne reaguje, u tom slučaju izvjesno će doći do postupka za ocjenu ustavnosti tog zakona pred Ustavnim sudom BiH, koji bi pokrenuo Klub bošnjačkih delegata u Vijeću naroda Republike Srpske, ili odgovarajući broj poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, ili bošnjački (a vjerovatno i hrvatski) član Predsjedništva BiH, koji imaju pravo na to, saglasno Ustavu BiH. 

Ima detalja u ovom Nacrtu zakona koji pružaju osnova za to, poput odredbi da o pitanju imuniteta odlučuje sud pred kojim se vodi postupak, a da o žalbi protiv te odluke suda odlučuje Ustavni sud Republike Srpske. Ovakva odredba bi u krivičnom postupku protiv Dodika značila da se njome hoće da je Sud BiH primijeni i odluči o Dodikovom imunitetu, a da Ustavni sud RS nakon toga bude iznad Suda BiH i da odlučuje po žalbi protiv odluke Suda BiH. 

Ne ide to tako, jer Zakon o Sudu BiH, za koji su svojevremeno prije dvadesetak godina glasali i poslanici i delegati iz Republike Srpske u Parlamentarnoj skupštini BiH, propisuje da Apelaciono odjeljenje Suda BiH i niko drugi odlučuje o žalbama protiv svih odluka prvostepenih vijeća bilo kog od ostalih odjeljenja Suda BiH. 

Zato odredba iz Nacrta zakona o imunitetu, da Ustavni sud RS bude žalbeni sud u ovakvim slučajevima koji se tiču postupaka pred Sudom BiH, ne bi bila u skladu sa Zakonom o Sudu BiH. A u Ustavu BiH je jasno propisano (član 3.3b) da entiteski zakoni moraju biti u skladu ne samo sa Ustavom BiH nego i sa odlukama institucija BiH što, kako je Ustavni sud BiH više puta utvrđivao u svojim odlukama, znači i saglasnost sa zakonima koje je usvojila Parlamentarna skupština BiH.

No, nisu samo detalji poput već navedenog razlog zbog kojeg ovaj zakon ne bi prošao test pred Ustavnim sudom BiH, već ima nešto još važnije.
Radi se o stavu koji je u više navrata do sada zauzimao, bolje reći ponavljao Ustavni sud BiH, u brojnim svojim odlukama. Da bi se taj stav razumio treba prethodno ponoviti da zakon o imunitetu koji se namjerava usvojiti u Narodnoj skupštini RS, tačnije rečeno njegova odredba koja se želi retroaktivno primijeniti, ima za cilj da onemogući dalje vođenje krivičnog postupka protiv Dodika u Sudu BiH. 

Međutim, nasuprot tome je pomenuti stav Ustavnog suda BiH. Njime je ovdje uspostavljena dvodecenijska sudska praksa, prema kojoj je i ovaj Nacrt zakona o imunitetu u suprotnosti sa Zakonom o imunitetu koji je 2002. godine u Republici Srpskoj nametnuo tadašnji visoki predstavnik Pedi Ešdaun. Tim zakonom Ešdaun je ukinuo mogućnost imuniteta u krivičnom postupku za bilo koje nosioce izvršne vlasti u Republici Srpskoj, kakve odredbe jednako važe i u Federaciji BiH, Brčko distriktu i na nivou BiH.

Taj Ešdaunov zakon je i dalje na snazi, a u njemu stoji da ga Narodna skupština RS mora usvojiti u istovjetnom tekstu, bez ikakvih izmjena i dopuna i bez ikakvih uslovljavanja, što Narodna skupština do danas nije učinila. Stoga bi, po sudskoj praksi koja ovdje postoji dvije decenije, zakon o imunitetu koji bi sada da usvoji Narodna skupština RS bio suprotan tom Ešdaunovom zakonu, a time i Ustavu BiH.

Na koji način? 
Pa jednostavno tako što je Ustavni sud BiH u više svojih odluka do sada zauzimao isti stav, s tim što ću u nastavku citirati najnoviji stav, iz odluke Ustavnog suda BiH, broj U-27/22 od 23. marta 2023. godine, za koju odluku je glasala i Republika Srpska putem Zlatka Kneževića, kao svog sudije u tom sudu. Dakle, u toj odluci Ustavni sud BiH je već zauzeo stav da je Kristijan Šmit visoki predstavnik (stavovi 1 i 46 te odluke), a zatim je Ustavni sud BiH ponovio svoj stav (vidjeti stav 70 navedene odluke) koji glasi: 

"U pogledu nadležnosti visokog predstavnika da donosi zakone Ustavni sud je već ranije izrazio svoj stav da (ta) ovlaštenja visokog predstavnika proizlaze iz Aneksa 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini... (te) kada visoki predstavnik interveniše u pravni sistem Bosne i Hercegovine, supstituišući domaće vlasti, tada djeluje kao vlast Bosne i Hercegovine, a zakoni koje donosi su prirode domaćih zakona te se moraju smatrati zakonima Bosne i Hercegovine".

Dakle, to je stav Ustavnog suda BiH, a ne moj jer ja o tome mislim sasvim suprotno. Ali moje mišljenje o tome nije važno, već su važne dvije stvari kojima bih da završim ovaj tekst o nama. Jedna od tih stvari je da se i na osnovu ovakve prakse Ustavnog suda BiH može predvidjeti  da, bilo da reaguje Šmit poništenjem ili Ustavni sud BiH kasiranjem zbog neustavnosti, zakon o imunitetu koji bi sada, nakon više od 20 godina ćutanja na nasilje Pedija Ešdauna, da usvoji Narodna skupština RS predstavlja istinsko kockanje, kako za taj zakon tako i za Dodika.

A druga stvar o kojoj možemo suditi kroz Nacrt ovog zakona govori o nama. Naime, Ustavni sud BiH navedenu neustavnu praksu nije uspostavio u martu ove godine, već davno prije toga, u novembru 2000. godine, kada je pojedinac (tadašnji visoki predstavnik Volfgang Petrič) protivpravno nametnuo svoju volju, nazvao je zakonom (o državnoj graničnoj službi BiH), osnovao tu službu, a onda su sudije u togama iz Ustavnog suda BiH u novembru 2000. godine donijele svoju neustavnu odluku (broj U-9/00), napisavši lakonski u njoj da je visoki predstavnik Petrič, namećući taj zakon i praveći navedenu službu, navodno djelovao kao vlast BiH i da se taj njegov zakon mora smatrati zakonom BiH. 

Takva prevara i lopovluk nikada i nigdje još nisu učinjeni u svijetu. Samo ovdje kod nas, i to protiv nas, a naročito protiv Republike Srpske, jer su njoj, na njenu štetu, po prethodno objašnjenom lopovskom šablonu otimane brojne njene ustavne nadležnosti i njena državna imovina. Jedino što je gore od toga jesu naša servilnost sa kojom smo, poput broda neznalica i ludaka, sve to prihvatali i izvršavali. Posljedice takvih promašaja više se ne mogu otkloniti.

Stoga, ako bih na kraju trebao sažeto da izrazim sadržaj svega prethodno rečenog, učinio bih to na sledeći način. Prvo bih kazao da suštinu ohaerizma kao protivpravnog vladanja visokih predstavnika u BiH čine teške podvale i prevare Zapada, koji nam kaže da iako smo država u XX, odnosno XXI vijeku, on ipak ima pravo kojeg nema, da kolonijalno upravlja državom članicom UN-a, to jest da upravlja nama putem svog namjesnika i kolonijalnog upravnika zvanog visoki predstavnik.

Kao drugo, ne manje važno, ništa od toga Zapad ne bi mogao da učini bez naše nacionalne iščašenosti, neznanja i pohlepe zbog kojih smo takav lopovluk, vođeni isključivo raznim ličnim interesima, slijepo prihvatali, potčinjavali mu se duže od 20 godina i bespogovorno ga sprovodili u praksi, na štetu svoje države, sebe kao naroda i štetu onih naših generacija koje tek treba da dođu.

A ako bih i ove dvije rečenice morao da skraćujem u jednu, onda bih rekao kako nikada prije u našoj istoriji Srbe s ove strane Drine niko nije tako namagarčio, kao što je to učinio OHR. Niti su Srbi sebe sami napravili takvim magarcima, kao što su to učinili od 1997. do danas, prihvatajući kao ustav i zakon sve što je nametao OHR i stavljajući se, putem svojih sudija, političara, profesora i koga sve ne, u službu OHR-a. Zato u istoriji koja će tek biti pisana o ovovremenim i ovdašnjim Srbima ništa dobro o nama neće moći biti napisano. I ne treba, jer to ni po čemu nismo zaslužili.

Za Infomedia Balkan
Dr Milan Blagojević, ugledni univerzitetski profesor i doktor pravnih nauka, bivši član Senata Republike Srpske i pravni savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH, sudija Okružnog suda u Banja Luci koji je odbio da primijeni Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine, koji je nametnuo visoki predstavnik u BiH, što je prvi takav slučaj u BiH pravosuđu.

Foto naslovna: etrafika.net/Milan Blagojević
Izvor: Infomedia Balkan

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter