Dražen Milosavljević: Živjeti, udisati isti vazduh s ubicama i onima koji im aplaudiraju je nepodnošljivo!

Dražen Milosavljević: Živjeti, udisati isti vazduh s ubicama i onima koji im aplaudiraju je nepodnošljivo!

Prva misao jutros mi je Arsenije Čarnojević. Pješke kolektivno u pradomovinu Lužičkih Srba. Jer živjeti, udisati isti vazduh s ubicama i onima koji im aplaudiraju, biti građanin drugog reda u rodnoj zemlji, zemlji za koju si krvario, dao dio tijela, to nije život.

U zadnje 4 godine Srpsku je napustilo 100.000 ljudi. U naredne dvije godine napustiće još toliko. Do 2022. u Srpskoj će živjeti 700.000 Srba, uglavnom onih koji aminuju ubistva tuđe djece, političkih podanika. I njihovih žrtava, osuđenika na doživotnu robiju u mafijaškoj državi.

Ne znam zašto, ali nisam jutros ni depresivan niti sam iznenađen. Znam ja nas,... Samo me slomilo kad sam vidio status prijatelja iz Lopara koji je kao dječak ostao bez oca i strica. Dali su živote za Srpsku, koja će se istopiti kao sapunica u narednom desetljeću. I sad će mu unuka ustaše Peje biti predsjednik? Neće. Kao što neće ni meni. Može biti samo predmet sprdnje ta "lutka na koncu", kao i njen mentor, stečajni upravnik Srpske, replika Srećka Šojića.

I ne pomislite da su mi emocije ispred razuma. Ponosan sam na moje Banjalučane koji su razumjeli trenutak. Mlade snage koje su se pojavile u opozicionim redovima na ovim izborima. Ljude koji dolaze na Trg da pruže otpor tiraniji, traže pravdu i istinu.

Mogu ja ograditi svoj mali svijet i imam s kim živjeti, ali nema smisla u mafijaškoj prćiji grupe ruljaka koji su privatizovali, uzurpirali javne institucije i javna sredstva, pa i djecu ratnih vojnih invalida ubijaju, pa onda zataškavaju.

Gdje te uvjeravaju da ti oni poklanjaju nešto što će ti djeca i unučad otplaćivati, a stotinu hiljada neljudi, tupana i proračunatih individua ti odlučuje o sudbini.

Nažalost, opozicioni lideri svaki put aminuju neregularnosti, od otvorenog zastrašivanja i prijetnji, do kupovine glasova, mobinga, ucjene radnika.

Na primjeru Crne Gore jasno je da tako nikad neće doći do promjena. Nemoguće je. Da ne bi Davora Dragičevića, bio bi totalni potop.

Eto, toliko za sada. Od iduće sedmice ubrzavam s njemačkim, uzimam privatne časove, pa Bog da me vidi. Ne živim ni sad loše, ne zavisim finansijski od vlasti, ali se ne osjećam dobro među gomilom nesrećnih ljudi. Kroz posao srećem mase ljudi koji ne liječe ni povišen krvni pritisak, jer nemaju za lijek, koji obole zato što nemaju za raznovrsu hranu, već jedu samo krompir i tjesteninu..

 

Piše: Dražen Milosavljević
Foto naslovna: Privatna arhiva/Facebook
Izvor: Facebook/Infomedia Balkan