Dušan Šehovac: BiH argumenti za agresiju na sopstvenu kuću


Dušan Šehovac: BiH argumenti za agresiju na sopstvenu kuću

Nataša Kandić ruši tezu i argumente “akademika” laži i falsifikata Smaila Čekića da je na Republiku BiH izvršena agresija od strane SCG i Hrvatske.

Ne  ruše tezu i argumente Smaila Čekića samo podaci istraživanja Nataše Kandić.

Selektivno prikazivanje događaja, laži i falsifikati u opisu istih, u  njegovim radovima, knjigama  i argumentaciji kojom on dokazuje da je na Republiku BiH izvršena agresija od strane SCG i Hrvatske, ruše se čim se podvrgnu kritičkoj analizi događaja i pravnih kvalifikacija tih događaja.

Smail Čekić analizira karakter i posljedice ratnih sukoba u Republici Sloveniji i Republici Hrvatskoj (1991-1992). Prati kretanje ljudstva i tehnike JNA, koji su bili stacionirani na teritoriji Slovenije i Hrvatske a čiji dijelovi prelaze na teritoriju BiH. Naglašava da:“Tako je na teritoriji Bosne i Hercegovine JNA imala moćnu vojnu silu i ogromni ratni i snažni vojnoindustrijski potencijal, gdje je izvršena velika koncentracija žive sile i materijalno-tehničkih sredstava. Svim tim ljudskim i materijalnim sredstvima, kojima je izvršena okupacija Republike.”  Naravno da je dio JNA “okupirala” Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali je nadnaravno da Smail Čekić zanemaruje, zaboravlja da je ona, JNA “okupirala” i dijelove Bosne i Hercegovine koji će u građanskom ratu biti pod kontrolom Armije BiH i HVO-a.

Ne sjeća se on, naravno,  jer mu to treba da nešto dokaže, što se dokazati ne može, da je prije “okupacije” Republike Bosne i Hercegovine, od strane dijelova vojne sile i materijalnih sredstava JNA iz Republike Slovenije i Republike Hrvatske, u toj istoj Republici Bosni i Hercegovini, na njenoj teritoriji bila stacionirana još veća živa sila i materijalno tehnička sredstva JNA.

U njegovoj daljoj analizi, da dokaže da je izvršena agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ona jedan dio JNA, onaj dio koji je “okupirao” dijelove Republike Bosne i Hercegovine, zajedno sa onim koji je tu bio stacioniran, smješten otkad postoji JNA, proglašava agresorima. I onda imate sledeće stanje na terenu (1992-1995) kako ga “akademik” laži i falsifikata vidi: JNA koja je zatekla i dotekla u “opkoljeno” Sarajevo” je legalna Armije Republike Bosne i Hercegovine, a JNA koja se zatekla i dotekla u Srpsko (ratno) Sarajevo agresori.

I ratni događaj koji se desio 22.aprila 1992. godine, kada su pripadnici Patriotske lige, preobučeni u ljekare i bolničare, sa dozvoljenim i zabranjenim oružjem, došli iz pravca Hrasnice i Sokolović kolonije, pod izgovorom da ranjene i bolesne ljude smjeste u Institut za fizijatriju, gotovo u mom dvorištu, u mojoj mjesnoj zajednici Lužani, Ilidža.
Ovaj ratni događaj, koji je opisao takozvani, navodni akademik u knjizi koja je bila obavezna na ispitima na Fakultetu političkih nauka, koje su polagale i moje kćeri, starija,  tokom tog ratnog događaja, dijete, sa nepunih 15 godina, bila je u središtu događanja. Tog je jutra, zajedno sa mnom, bila u ulozi bolničarke. Asistirali smo doktoru Anušiću, našem komšiji, prilikom pružanja prve pomoći 11-orici ranjenih srpskih gradskih stražara, koji su nas čuvali na liniji podijeljene opštine, podijeljene na osnovu dogovora vladajućih nacionalnih elita. Na njih su tog jutra, pucali i ranili ih pripadnici Patriotske lige.

Ovaj istiniti ratni događaj, u kom je ubijeno i 12 srpskih gradskih stražara, a ranjeno na desetine, o kom postoje desetine filmskih, radio i novinskih  izvještaja domaćih i stranih novinara, uvijek počinju sa činjenicom da je ovaj napad na Ilidžu počeo u ranim jutarnjim časovima. Za sve je to činjenica i istina osim za “akademika” laži, falsifikata i manipulacija, jer on taj događaj u svom univerzitetskom udžbeniku istorije opisuje, od 16,00 časova i ako je on stvarno počeo u 05,00 časova.

Pitate se zašto je on odabrao da taj događaj počinje baš u 16,00 časova. Zato što mu svaki događaj treba da posluži kao dokaz da je na Republiku BiH izvršena agresija. I opisuje trenutak kad na Ilidžu dolazi motorizovana četa iz Lukavice, iz kasarne Slobodan Princip Seljo, sa tenkovima i transporterima koji se raspoređuju na ratnoj liniji razdvajanja. Posade tenkova i transportera bile su formirane od malo vojnika koji su bili na odsluženju vojnog roka i više rezervista iz Sarajeva.

Ovu ratnu akciju, napad Patriotske lige na Iidžu osmislio je i njom je komandovao pukovnik Hadžihasanović Enver, komandant bataljona u kasarni Slobodan Princip Seljo.
Komandir  motorizovane čete, iz kasarne Slobodan Princip Seljo, koja je došla na Ilidžu, da brani vjekovna srpska ognjišta, bio je poručnik Stanković N., iz Srbije, koji je poslije mjesec dana provedenih na Iidži otišao živ i zdrav u svoj rodni kraj u Republiku Srbiju.
A ja sam i jednog i drugog dobro poznavao i bili smo prijatelji, jer sam 15-est godina bio pomoćnik za moral u ovoj četi u kasarni Slobodan Princip Seljo. Komandir čete mi je u predratnom vremenu bio Stanković N, a komandant brigade pukovnik Hadžihasanović E.

Čudo neviđeno, JNA u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, u isto vrijeme je branilac i agresor.

Svjestan je akademik laži i fasifikata, da tu nešto nije u redu u njegovoj eleboraciji i argumentaciji, pa JNA koja se zatekla i dotekla u Srpskom Sarajevu dodaje, kako to strašno zvuči, vojne i policijske snage kolaboracionističke, petokolonaške, fašističke i genocidne tvorevine Republike Srpske.

Još je veća bajka, urbana legenda, nenaučno zasnovana, nategnuta teza da je poslije “okupacije” JNA (sa svim ljudskim i materijalnim sredstvima) postala agresor na Republiku Bosnu i Hercegovinu na područjima koja su u većini, bila naseljena većinom Srbima.

Ne može se u skladu sa tim da, ako je agresija (lat. aggressio: napad), određena u međunarodnome pravu, kao neizazvan napad na tuđu zemlju, osvajanje tuđe teritorije, odnosno protivpravna upotreba oružane sile neke države protiv suverenosti, teritorijalne. cjelovitosti ili političke nezavisnosti druge države; oružani napad na teritoriju druge države, kojim se krši međunarodno pravo, ne može se neka oružana sila, u ovom slučaju JNA, koja je oduvijek na teritoriji države Republike Bosne i Hercegovine imenovati, odrediti kao oružana sila Republika Srbije i Crne Gore koje su izvršile agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Prvi dokaz za “naučnika”  Smaila Čekića da je izvršena agresija na Republiku BiH jeste to što je on proglasio JNA, čiji je većinski dio žive sile i materijalnotehničkih sredstava bio oduvijek u Republici Bosni i Hercegovini, agresorom, što ne može nikako biti jer ova JNA, njen većinski dio na početku rata, oduvijek je u Republici BiH i nije mogao izvršiti oružani napad sa teritorije druge države, što je prvi uslov da se neka državna oružana sila proglasi agresorom.

Smail Čekić tvrdi da je Srbija i Crna Gora , “osiguravala živu silu, starješinski i vojnički kadar, kompletnu logističku podršku  Srbima u Bosni”, tokom cijelog građanskog rata. To je po njemu drugi krucijalni dokaz agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu. Ako prihvatimo da je ovo tačno, odnosno da je djelimično tačno, postavlja se pitanje jesu li oni koji su osiguravali živu silu, starješinski i vojni kadar i logističku podršku Bošnjacima isto tako agresori na BiH (SAD, Turska, Saudijska Arabija, Republika Hrvatska i drugi).

Više puta sam napisao, u drugim prilikama, tekstovima  i ponavljam i ovdje, da ako čovjek želi biti svjedok vremena, i da bude upamćen kao pošten čovjek i intelektualac koji sve čini da stoji ispred istine i da se za nju bori, moram danas osvjetliti i neke druge događaje iz građanskog rata (1992-1992) u Republici BiH.

Tačno je da postoje na početku građanskog rata (1991-1992) i na kraju (1995) vojne operacije, akcije na teritoriji republike Bosne i Hercegovine od strane vojnih snaga Republike Hrvatske, Republike Srbije i Crne Gore.

Kao sociolog, magistar socioloških nauka, i bivši rezervni kapetan JNA, ali sa sačuvanim i osvježenim znanjem i sociološkim i vojnim, znam da se neka društveno-istorijska pojava, ovom prilikom oružani sukob, određuje po preovladavajućim društvenim sadržajima. Kada se taj naučni sociološki postulat primijeni na rat u Republici BiH, mora se zaključiti da je on u osnovi bio većinski građanski, pljačkaški i vjerski rat, naravno i sa elementima agresije, osvajanja teritorija i etničkog čiščenja.

Selektivno prikazivanje događaja, laži i falsifikati u opisu istih, u  njegovim radovima, knjigama  i argumentacija kojom on dokazuje da je na Republiku BiH izvršena agresija od strane SCG, ruše se čim se podvrgnu kritičkoj analizi događaja i pravnih kvalifikacija tih događaja.

Ne ruši tezu i argumente Smaila Čekića da su SCG izvršile agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu samo podaci istraživanja Nataše Kandić, koje je ona objavila ovih dana.

U ratovima u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i vezi sa tim ratovima, prema istraživanjima Fonda za humanitarno pravo, život je izgubilo/nestalo 1.833 pripadnika JNA/VJ i MUP Srbije, 102 civila i 152 osobe o čijem statusu još uvijek nisu prikupljeni pouzdani podaci, državljana Srbije i Crne Gore.

U  Republici Bosni i Hercegovini je poginulo, ubijeno i nestalo 724 državljanima Republika Srbije i Crne Gore, vojnika, dobrovoljaca i civila.
Stradali (poginuli, ubijeni, nestali)  pripadnici JNA, državljani SCG, rođeni 1970 i kasnije, prema lokaciji stradanja 1.01.1991-31.12.1995., u  Republici Bosni i Hercegovini su stradali u sledećim mjestima: Bosanski Brod 32; Sarajevo 23; Bratunac 14.

Ako se podaci Istraživačkog dokumentacionog centra, kojim rukovodi Mirsad Tokača, iz Sarajeva, koji su gotovo identični sa podacima koje prezentuju na suđenjima haški eksperti, da je u građanskom ratu u Bosni i Hercegovini poginulo, ubijeno i nestalo oko 110.000 njenih građana, vojnika i civila, uporede i analiziraju sa  podacima iz istraživanja Nataše Kandić, koji govore da je u građanskom ratu u BiH poginulo, ubijeno i nestalo 724 državljana SCG, dobije se podatak da je od ukupnog broja žrtava u građanskom ratu u BIH, 6,5% žrtava su državljani SCG.

To znači da je 93,5% žrtava državljani Bosne i Hercegovine, što je još jedan argument da je u Bosni i Hercegovini oružani sukob, građanski rat a ne agresija.

Kada se saberu podaci iz evidencija boraca Armije BiH, Vojske Republike Srpske i HVO, koji su učestvovali u oružanom sukobu u BiH od 1991 do 1995. godine, dođe se do brojke od oko 850.000 boraca, ovom prilikom neću komentarisati da li je broj boraca istinit, od kojih je većina imala prebivalište na teritoriji BiH  kao državljani BiH.

Stvarni kratkotrajni agresori, na koje nisam zaboravio, kojih nije bilo više od tridesetak hiljada ukupno, ali nikad nisu bili u isto vrijeme na ratištu; pripadnici JNA i HVO koji su bili stvarni kratkotrajni agresori na BiH, da oni to stvarno jesu, u skladu sa pravnim određenjem agresije.

Mudžahedini, Zenge, Beli orlovi, Arkanovaci, Šešeljovci, Rusi, Grci, Sandžaklije, Albanaci i pripadnici drugih paravojnih formacija, su isto tako kratkotrajni i lokalni agresori na BiH.

Njihovo prisustvo, pripadnika JNA i HVO-a, i paravojnih formacija, kao aktivnih učesnika oružanog sukoba u BiH (1991-1995), njihov broj i njihove žrtve ništa ne mijenjaju i ne mogu dovesti u sumnju, u pitanje, osnovu moje argumentacije, koju sam ponudio u ovom tekstu, kritički propitujući, koristeći validne i u cijelom svijetu, i od pojedinaca, intelektualaca i institucija prihvaćene činjenice, argumente i da time dovedem u pitanje, da sumnjam u tačnost teze koju najviše zastupa “akademik” laži i manipulacija Smail Čekić, da se oružani sukob u BiH, u vremenu od 1991 do 1995. godine, kvalifikuje isključivo i apsolutno kao agresija od strane SCG i Hrvatske.

 

 

Za InfoMediaBalkan Dušan Šehovac

Mr.sci.Dušan Šehovac, siciolog, živi na Ilidži, lokalni heroj koji razmišlja globalno, svoj i ničiji a sa svima povezan, pokušava da spoji akademsko,  aktivističko i ljudsko promišljanje, misli humanistički, aktivno radi na pozitivnim promjenama zajedno sa drugima, voli da bude dio mreže aktivista, rasuđuje i svojom dušom. Obožava da se ne slaže i sa samim sobom!