Godišnjica smrti nobelovca: Tako je o Bosni govorio Ivo Andrić

Godišnjica smrti nobelovca: Tako je o Bosni govorio Ivo Andrić

Književnik i nobelovac Ivo Andrić preminuo je na današnji dan, 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Iza sebe je ostavio bogat književni opus, a svoju književnu karijeru započeo je kao pjesnik.

Nobelova nagrada

Prvi književni rad, pjesmu "U sumrak", objavio je 1911. u "Bosanskoj vili". Tokom boravka u mariborskoj tamnici intenzivno piše prozu, a 1918. slijedi djelo "Ex Ponto".

Nakon Prvog svjetskog rata Andrić se zaposlio u Ministarstvu vanjskih poslova u Beogradu. Služba ga je u ranoj fazi odvela u diplomatiju u Vatikanu, Trstu, Bukureštu, Gracu. Uoči Drugog svjetskog rata, 1939. godine, zbog neslaganja s politikom vlasti u Beogradu, napustio je ambasadorsko mjesto u Berlinu, vratio se u Beograd i posvetio pisanju.

Književnu veličinu i priznatost u svijetu Ivi Andriću je donio prozni opus: romani "Travnička hronika", "Na Drini ćuprija" i "Gospođica", nastali 1945. godine, kao i roman "Prokleta avlija" iz 1954. godine.

Za svoj rad, krunisan romanom "Na Drini ćuprija", pisac je krajem 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ivo Andrić, koji je umro prije 42 godine, je prvi i do sada jedini pisac sa ovih prostora koji je odlikovan ovim najvišim književnim priznanjem.

Nagradu je odlučio pokloniti za unaprijeđenje bh. bibliotekarstva. U pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao:

"Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine."

Nekoliko godina kasnije Andrić je poklonio i ostatak novca za unaprijeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Nakon raspada bivše Jugoslavije započete su polemike o tome čiji je Andrić: bosanski, srpski ili hrvatski književnik.

Ovo pitanje dobilo je i sudski epilog, a roces je započet 2009. u Općinskom sudu u Sarajevu, kada je Zadužbina Ive Andrića iz Beograda tužila Maticu hrvatsku u Sarajevu, izdavača antologije "Hrvatska literatura u Bosni i Hercegovini u 100 knjiga", jer u njoj autori navode Andrića kao hrvatskog pisca.  

Spor je prvobitno dobila Zadužbina Ive Andrića, ali je uložena žalba, pa je postupak ponovo pokrenut na Kantonalnom sudu u Sarajevu, gdje se čeka konačna presuda.

Treći svijet

Ivo Andrić bio je pisac snažne imaginacije, izvanredan poznavalac prilika stare Bosne. Radnja njegovih romana se uglavnom dešava na bosanskoj teritoriji kao mjestu večitog sudara Istoka i Zapada.

On je za Bosnu govorio: "To je treći svijet u koji se sleglo sve prokletstvo, usljed podeljenosti zemlje na dva svijeta. To je junaštvo bez slave, mučeništvo bez nagrade".

Kao i svi epski pripovjedači, Andrić u svijetu vidi iskonsku borbu između svjetla i tame, dobra i zla, života i ništavila. 

U nastavku pročitajte odlomak iz pisma Ive Andrića iz 1920. godine, starom prijatelju u kojem objašnjava svoje viđenje Bosne te odlazak iz rodne zemlje.

"Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovjek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrijednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama rjeđe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha..."

*** 

"... Ja sam o tome razmišljao, naročito posljednjih mjeseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvijek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovjek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumila Miljacka naizmjence sa vjetrom rane jeseni u još obilnom lišću.

Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim, ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat – kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva svijeta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja dijeli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvijek slična mržnji, često potpuno istovjetna sa njom.

Tu specifičnu bosansku mržnju trebalo bi proučavati i pobijati kao opaku i duboko ukorijenjenu bolest. I ja vjerujem da bi strani naučnici dolazili u Bosnu da proučavaju mržnju, kao što proučavaju lepru, samo kad bi mržnja bila isto tako, priznat izdvojen i klasificiran predmet proučavanja kao što je lepra"...

Zavičajni muzej Travnik organizira predavanje "Andrićev dug". Esej o formativnom razdoblju nobelovca predstavit će kustos Enes Škrgo i glumac Matej Baškarad. Predavanje će se održati u Domu kulture "Ivo Andrić" Dolac na Lašvi.

 

Izvor: Dnevni avaz