Ispovijest pripadnika automafije - Kako smo krali širom BiH


Ispovijest pripadnika automafije - Kako smo krali širom BiH

Prije dvije godine, ekipa magazina Start BiH je u Kazneno-popravnom zavodu Zenica obavila razgovor sa nekoliko osuđenih pripadnika automafije, koji su detaljno opisali način rada. Zeničanin Sanel  Kahriman osuđen je za organizovani kriminal, tačnije za krađu motornih putničkih vozila. Osuđen je na devet godina zatvora.

- Krali smo širom BiH, pretežno Volkswagenov program automobila. Krađom smo zarađivali i to nam se obilo o glavu. Osuđen sam za krađu 50 automobila u nekih godinu i po dana. Dobijali smo od hiljadu do dvije i po hiljade eura po autu - kaže on.

Neka vozila su, kaže, završavala na autootpadima, drugima su falsifikovani dokumenti i odvezeni su preko granice. U lov su kretali u malim timovima, u vozilima koja nisu bila regularna, a onda putovali, kako sam kaže, od grada do grada, od sela do sela, i tražili plijen. Krali su isključivo noću.

- Imali smo poseban alat, dekodere manje od kutije cigareta. Bravu otvorimo fizički, uđemo u vozilo, izbijemo unutrašnju bravu u koju ide ključ, a onda damo kontakt šrafcigerom. U servis-džek uključimo dekoder koji poništi postojeće kodove i ubacimo kod koji omogućava startovanje automobila. Nakon toga damo kontakt šrafcigerom i gotovo - pojašnjava cijeli proces.

Realno, krađa traje i kraće. Golf IV, opisuje naš sagovornik, ukrade za 50 sekundi, golfa V za oko dvije minute, pasata za 60 do 90 sekundi. Pod uvjetom da imaju fabrički alarm.

- Kod nekih od ovih dodatnih zaštitnih mehanizama sam znao podići haubu, raskopčam komande, ubacim u treću i vozim. Inače sam po profesiji mehaničar. Kojekakvi prekidači i prepreke koje se postavljaju vas mogu malo usporiti, naročito kada se alarm oglasi. Ali u suštini ne postoji apsolutna zaštita. Sve se može neutralisati. Ali jako je važno gdje se vozilo nalazi. Kada je na nekom osamljenom mjestu, onda nema problema. Može se čak i odšlepati - dodaje naš sagovornik.

UKRADI, ISIJECI, PRODAJ

Vedran Gavrić iz Lukavca je držao autootpad, gdje je sijekao ukradena vozila u dijelove, koje je potom prodavao.

- Neka od vozila sam vraćao vlasnicima, ali za novac. Nisu bile iznude već su mi se ljudi obraćali i molili me za pomoć. Radio sam to za 2.000-2.500 eura. Imao sam par poznanika za koje sam znao da se bave krađom vozila pa sam ih nekada kontaktirao telefonom, a nekada su se oni meni sami obraćali i nudili. Za dan sam znao u dijelove isijeći i po dva vozila. Plaćao sam oko 1.500 eura po autu, a u dijelovima sam ih mogao prodati i za 10.000 maraka. Nekome motor, nekom mijenjač, nekom prednji kraj, nekom airbagove... Telefon mi je stalno zvonio jer su uvijek tražili dijelove -navodi on.

Zeničanin Amir Šiljković se bavio kupovinom ukradenih vozila.

- Ja sam kupovao ukradena vozila i nisam se bavio sječenjem dijelova jer sam imao osigurano tržište. Ove ekipe za krađu sam zvao i govorio im šta mi treba, a nekada sam čak i boju naručivao. To sam više plaćao. Ja sam bio prvi kontakt sa kradljivcima auta. To sve je otprilike ovako izgledalo: Mene nazove čovjek i kaže mi da mu, recimo, treba kompletan prednji dio nekog auta, a ja mu kažem da će ga imati u roku od tri dana. Odmah sam stupao u kontkat sa grupama koje su krale, ali nisam nikada zvao samo jedne već njih nekoliko da se osiguram, pa ko prvi donese od njega sam uzimao. To su, u to vrijeme, bile zaista jake ekipe. Za njih nije bilo nikakvih prepreka kada bace oko na neki auto. Govorim o vremenu od prije pet godina. Najjeftnije što sam im plaćao je 800-900 eura za, recimo, male škode, a plaćao sam neke i do 2.500-3.000 eura - prisjeća se on.


Izvor: StartBiH