Branko Perić: Kada je postalo jasno da se ubistvo Davida Dragičevića zataškava morali smo da shvatimo da nestaje i naša sloboda

Branko Perić: Kada je postalo jasno da se ubistvo Davida Dragičevića zataškava morali smo da shvatimo da nestaje i naša sloboda

Od kako je Francuska revolucija iznjedrila ideje slobode, jednakosti i bratstva, pravo na slobodu je u heksagonu prava na prvom mjestu. Bez sloboda su sva ostala prava iluzorna.

Sloboda, jednakost i bratstvo su tri neraskidivo povezana koncepta koja su dva i po vijeka naša slika svijeta (norveški pisac i anarhista Jens Bjornbue, smatra da su ona direktna parafraza hrišćanskog koncepta svetog Trojstva - pred Ocem smo svi jednaki, pred Duhom smo slobodni, a pred Sinom svi smo braća). 

Slobodom smo napajali svoja srca i svoje duše, uvjereni da bez slobode, bratstva i jednakosti ljudska egzistencija gubi smisao. Ni jedna velika misao nije mogla mimoići slobodu. Ona je nadahnjivala i hranila čovjekova stremljenja. Ona ga je vodila kroz mračne predjele pregalaštva, ona je bila svetionik civilizacijskog progresa. 

Nisu pregaoci u osvajanju slobode uvijek bili srećni. Bio je to trnovit i težak put. Sloboda je uzimala mnoge žrtve. Nisu se ni sve nade slobodarskih pohoda ostvarivale. Nije se bez razloga mladi pjesnik Branko Miljković pitao «da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj». 

I danas nas zavarava sjaj ove velike ideje. Ni danas čovjek nije svjestan koliko je sloboda važna i šta znači. Sva njena veličina vidi se samo onda kad bude oskrnavljena ili oduzeta. Zatvori i tamnice su mjesto gdje se čovjek susreće sa vrijednostima slobode i gdje mu se ona ukazuje u svom punom značenju. 

Danas jedan čovjek, teško bolestan, leži utamničen u zatvoru u Belmaršu, pored Londona, u tamnici građenoj za najopasnije teroriste. Prebačen je u državni zatvor nakon što je šest godina bio zatvoren u prostoriji bez dnevne svjetlosti u ambasadi Ekvadora u Londonu. Riječ je o Džulijanu Asanžu, čovjeku koji je danas najzaslužniji za odbranu ljudskih prava. Da ova civilizacija poštuje i brani svoje vrijednosti, Asanž bi za odbranu ljudskih prava dobio Nobelovu nagradu.

Asanž je prije sedam godina objavio istinite informacije od javnog značaja (Vikiliks)! Otkrio je kako moćne državne institucije koriste lažne informacije kako bi svrgavale režime u drugim državama. Bježeći od progona i prijetnji hapšenjem, sklonio se u ambasadu Ekvadora. Izgubio je slobodu da bi se spasio progona. 

Slučaj Asanž bi trebao biti poziv za globalnu akciju za odbranu pravde. O tome se nije smjelo ćutati. Novinari koji su koristili Asanžova dostignuća, pozivajući se na zaštićene izvore i Prvi amandman američkog Ustava, bili su dužni da ustanu u zaštitu Asanža i medijskih sloboda. Oni su ćutali i pristali da štite neodgovornu vlast. Neodgovorna vlast poslala je novinarima i medijima poruku da će im uništiti živote ako otkriju njihove zločine. Zašto su novinari na takvu ucjenu pristali? Zašto građani pristaju na uništenje vlastite slobode?

Ništa manje nisu uznemirujući naši primjeri atakovanja na slobodu. Kada je postalo jasno da se ubistvo mladog Davida Dragičevića zataškava morali smo da shvatimo da nestaje i naša sloboda. Morali smo da se suočimo sa pitanjem da li smo bezbjedni u našim gradovima i našim domovima. Morali smo glasno pitati da li smo slobodni i imali ko da štiti našu slobodu! Nismo pitali jer nismo shvatili da je nečija moć postala jača od moći države koju plaćamo da se brine o našoj bezbijednosti. Onda se u Banja Luci desilo ubistvo uglednog privrednika Slaviše Krunića. Ni ono još nije razjašnjeno. Nije se probudila naša savjest ni kada smo nakon tri godine vidjeli da ni smrt mladog Dženana Memića u Sarajevu neće biti razjašnjena. U Sarajevu su se potom desilo  ubistvo dvojice policajaca, koje, takođe, nije razjašnjeno. Pitaju li se građani Banjaluke i Sarajeva kuda nas vodi naše ćutanje? Da li će jednog dana doći red na nas i našu djecu? 

Kada su rijetki i hrabri građani Banjaluke okupljanjem i javnim protestom odlučili da brane svoju slobodu, vlasti su odlučile da im ograniče i slobodu okupljanja i javnog izražavanja mišljenja: zabranile su okupljanje na jednom mjestu više od troje ljudi! Umjesto da otkrije ubice Davida Dragičevića i građanima vrati narušenu slobodu, vlast im je oduzele i pravo na mirno okupljanje i javno izražavanje svog mišljenja bez ikakvog razumnog razloga! Vlast zna da se slobode zagarantovane ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima mogu zakonom ograničiti samo ako postoji opravdan recipročan interes društva, ali neće da zna da su ljudske slobode i  pravda važnija društvena vrijednost od javnog reda. Neustavni potezi države razbili su građanski bunt na način kako se totalitarna vlast obračunava sa građanima u državama mračnih diktatura. Ni to nije probudilo uspavanu savjest naših građana.

U gradu Mostaru, koji je u ratu postao čuven po rušenju Starog mosta - zločinu nad zločinima - građani 11 godina nemaju pravo da na izborima biraju vlast. Neko je suspendovao njihovu slobodu biranja i glasanja iz ko zna kakvih razloga i ko zna do kada, a oni ćute. Ne dižu svoj glas pobune kao da ih se ne tiče ko umjesto njih odlučuje o njihovim građanskim pravima. Ćuti o tome i Evropska unija! Ne oglašava se ni Odbor za zaštitu ljudskih prava UN! Čitav svijet pristaje da se ljudske slobode širom svijeta guše i ukidaju!

Svuda ima mnoštvo primjera gušenja ljudskih sloboda. Ali nema primjera građanskog aktivizma i pobune za odbranu slobode. Bernard Šo je govorio da sloboda znači odgovornost i da je se zbog toga većina ljudi boji. Izgleda da je mudri cinik bio u pravu: mi smo u svemu neodgovorni pa i u odbrani vlastitih prava. Kada je čovjek neodgovoran, ništa ga ne obavezuje. A ishodište neodgovornosti je nemoralnost. Naša nemoralnost objašnjava našu ravnodušnost prema opštem rasulu i sunovratu svega. 

Istorija civilizacije nas uči da se ljudska sloboda mora krvavo braniti. Za slobodu i pravdu se neprestano moralo boriti. To danas nema ko da čini. Ćuti sva pamet ovog društva. Nemoralnost je svoj vrhunac doživjela korumpiranjem uma. Obrazovani  ljudi su se prodali za sitne sinekure. Ćutanje umnih ljudi je jedino ćutanje (ali ne i jedini nerad!) koje se plaća iz državnog budžeta.  Ta vrsta pokvarenosti ima bagatelnu cijenu zato što čovjek ne vrijedi ništa.

Džeferdson je govorio američkom narodu da ne smije očekivati da će iz despotizama u slobodu biti prenesen u krevetu od perja. Nas je narednička pamet podučavala o značaju slobode samo kad nas je uvodila u besmislene ratove. Nije pjesnik Jovan Ilić (1824), u svoje vrijeme i ministar pravde i državni savjetnik, bez razloga pisao da «srpski pevac od posečenog drveta slobode odmah sdelja gusle».  

Potkresavati drvo slobode da bi se što dalje čulo političko guslanje je nerazumna politika. Ta vrsta kratkovidosti se okrutno osvetila svim diktatorima. Političko pamćenje je kratko i nesigurno. Mnogi vlastodržci su se uspeli na tron zahvaljujući talasu pobune i odbrani slobode da bi to odmah zaboravili i postali isti oni protiv kojih su juče bili. Čovjek sve više postaje ono protiv čega se juče borio.

Vraćam se na slučajeve Džulijana Asanža, Davida Dragičevića, Dženana Memića i građana Mostara. Države su propustile da stanu u odbranu ljudskih prava i sloboda i pokažu da su na strani građana i civilizacijskih vrijednosti. Pogrešno su stale u zaštitu pojedinaca koji su im potkopali temelje nesprovođenjem i kršenjem njihovih zakona. Žrtvovati načela i principe državnog poretka da bi se sačuvali nedostojni ili nesposobni pojedinci u strukturama vlasti bilo je moralno nedopustivo i politički nerazmno. 

Uzalud nerazumne politike prijete, zabranjuju i hapse. Što se sloboda više guši, glad za slobodom je sve veća. 

 Piše: Branko Perić/sudija Suda BiH/Originalni naslov "Kako odbraniti slobodu"

Izvor: https://www.6yka.com/

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks