Kako je ulični basket podigao srpsku košarku

Kako je ulični basket podigao srpsku košarku

Za priču o srpskoj i jugoslovenskoj košarci dijelom je zaslužan i ulični basket. Od njega su svi počeli i upravo je on stvarao velike igrače.

U “školskom” – dvorištu Pravno-birotehničke škole u Zemunu, uvijek su bila tri koša. Međutim, jedan je uvijek bio pogrešno nacrtan, a drugi previsok i sa polomljenom tablom, tako da je cilj bio igrati na onom u desnom uglu terena za fudbal.

Iako se mnogo ozbiljniji basket u Zemunu igrao u “Savatiću”, kao i na čuvenom novobeogradskom “Ranču” i brojnim terenima širom Srbije, svi oni u zbiru donijeli su mnogo toga srpskoj košarci.

– Čak je i Saša Đorđević pričao da je na “Ranču” odrastao, kalio se i, igravši protiv Slavnića, Jarića i Dalipagića, stekao prvu košarkašku rutinu i samopouzdanje. Ulični basket je zaista značajno uticao na razvoj košarke u čitavoj Jugoslaviji i Srbiji – priča Aleksandar Miletić, autor knjige “Džez basket”.

Šampioni Evrope

Dobar primjer kakav se basket u Srbiji igra gledamo na mečevima košarkaške reprezentacije u Kini, ali se to vidjelo i u mađarskom Debrecinu.

Reprezentacija Srbije u basketu tri na tri osvojila je drugo Evropsko prvenstvo u nizu, a već imaju četiri zlata sa Svjetskih prvenstava.

Redom su pali Njemačka, Poljska, Ukrajina, Litvanija i Francuska.

– Očekivali smo da će u finalu biti malo lakše. Francuzi nam leže i nikada nisu bili ni blizu da nas pobijede. Ipak, odigrali su najbolji basket na turniru i pogodili neke nerealne šuteve, ali i mi smo. Zasluženo smo pobijedili – kaže za BBC na srpskom Dejan Majstorović, reprezentativac Srbije u basketu.

Majstorović je rođen u Starim Banovcima, ali je poznat kao basketaš ekipe iz Novog Sada, uz Dušana Domovića Buluta, Marka Savića, Danila Mijatovića i Marka Ždera, koja redovno osvaja turnire širom svijeta.

Kako kaže, cio život je proveo na terenu.

– Od kad znam za sebe na svakom ćošku neko igra basket… Tako sam ja počeo, tako su počeli i moji saigrači. Ako nemaš trening, onda odmah na basket sa drugarima na ulici. Gledao sam čak i oca kako igra basket ispred kuće svakog dana… To je srpski sport, definitivno – kaže on.

Čačak

– Lakše mi je bilo da igram protiv SSSR-a, nego da dobijem basket na Želovom – piše na jednom zidu u Čačku.

Slova su velika i bijela, pozadina plava, a odmah pored je mural brkatog košarkaša spremnog da šutira slobodno bacanje. To nije običan zid, već zid u blizini terena KK Železničar iz Čačka, a poznato je da u Čačku “ispod svakog kamena imaš jednog poentera”.

Ni brkati košarkaš nije bilo ko, već Dragan Kićanović, osvajač tri Evropska prvenstva, Svjetskog prvenstva u Manili 1978. i Olimpijskih igara u Moskvi dvije godine kasnije.

Ali džaba mu to sve.

– Nekadašnji igrač Jugoplastike Željko Jerkov je tih godina služio vojsku u Čačku, pa su on i Kićanović tamo išli na basket i gubili. Dvojica Olimpijskih šampiona nisu mogla da pobijede u basketu – kaže Miletić.

O tome je bilo priče i u serijalu “Zlatni momci”, koji je nedavno emitovan na RTS-u.

– Teško je ovdje pobijediti, malo ko je pobijedio. Taj ko ovdje pobijedi nešto znači u svijetu košarke – izjavio je tada Kićanović, šetkajući se po čuvenom terenu.

Miletić kaže da je takvih situacija bilo širom Jugoslavije.

– U svim košarkaškim centrima… Zrenjanin, Čačak, Beograd… Svi su živeli na basketu, to nije nikakva tajna. Ćosić u Zadru, Daneu u Ljubljani, Korać u Beogradu… Svi su igrali basket – navodi Miletić.

Moka i general

Tu negdje, u međuvremenu, nastala je Jugoslovenska škola košarke. Ni Američka, ni Sovjetska, već autohtona vrsta košarke sa Balkana, zasnovana na mašti, kreaciji i dobroj tehnici.

Dio zasluge za to nosi i basket.

– Na basketu nema ograničenja. Basket je prije svega sloboda, a ako tu slobodu imate i u “velikoj košarci” to je onda velika stvar. Naši treneri su često govorili, a među njima je čak i veliki Aleksandrar Nikolić, da su postali to što jesu zbog velikih igrača, koji su od njih napravili velike trenere – kaže Miletić.

Kako navodi, to se događa samo ako imate dovoljno znanja i slobode da pokažete ono što znate.

Najbolja ilustracija toga su riječi Moke Slavnića čuvenom sovjetskom treneru Gomeljskom, koji je u tom trenutku zapisivao šta jugoslovenski reprenzetativci rade: “Pukovniče, džaba pišete, ni mi ne znamo šta ćemo da igramo”.

– To je to. To je ta sloboda – ističe Miletić.

Sale Đorđević o “Ranču”

– Kada sam krenuo u Desetu beogradsku gimnaziju, osim uspjeha u školi jedna od glavnih preokupacija u životu bila mi je pobjeda na lokalnom košarkaškom igralištu koje su svi zvali “Ranč”. Bio je to teren za basket u Bloku 2 u kojem su se odigravali pravi košarkaški vestern obračuni. Starija ekipa je igrala na glavnom košu i rijetko su primali prijave klinaca za sljedeći basket tri na tri. Moje društvo je divljalo na drugom košu, pa su nam nekoliko puta pružili priliku da pokažemo šta znamo. Niko od naših suparnika na “Ranču” nije trenirao košarku ili se bavio aktivno nekim sportom, ali svi su pohvatali “fatale” na glavnom košu. Bukvalno nisu mogli da promaše. Pobjeda nad starijom ekipom u Novom Beogradu je vrednovana kao osvajanje Svjetskog prvenstva – izjavio je Đorđević 2010. za Blic.

Garbahosa

Vremena su se promijenila, pa je malo vjerovatno da današnji košarkaši igraju basket čak ni tokom ljetnje pauze, a kamoli dok im traje sezona.

– Nemaju vremena, a i pitanje je koliko bi im bilo zdravo da igraju na betonu, pa im klubovi sigurno to ne bi dozvolili. Ipak, tehnika igre tri na tri i dva na dva je primijetna u košarci, to su vrlo česte akcije. Zato je veoma bitno da mladi redovno obilaze basket terene, jer to što se tamo nauči ne može da se nauči nigdje drugo… Ni na treningu – kaže Miletić.

Primjera je dosta, ali neka bude ono što je Duško Savanović uradio Garbahosi na Svjetskom prvenstvu 2010. u Turskoj.

– Na basketu sve zavisi od tebe. Od tvoje maštovitosti i lucidnosti, jer nema trenera da ti govori šta da radiš, sve na svoju glavu igraš. Dođu tako neki igrači, svjetski šampioni i ne provedu se baš najbolje. Na primjer, Milenko Tepić igra sa nama basket gotovo svaki dan i na početku mu nije bilo baš najjasnije… Prva dva, tri mjeseca se nije snašao. Sada je već ušao u ritam – navodi Majstorović uz osmjeh.

 

Izvor: BBC na srpskom