Kako obuzdati laži Dodikovog Javnog servisa - RTRS-a-


Kako obuzdati laži Dodikovog Javnog servisa - RTRS-a-

Koliko još treba da se razbije glava novinara, aktivista, neistomišljenika da bismo shvatili da se oni neće sami od sebe promijeniti

Uređivački principi RTRS-a

Javni emiteri dužni su obezbijediti raznovrsne i izbalansirane radijske i televizijske programe, što važi i za sadržaje koji se plasiraju putem interneta, teleteksta i drugih savremenih postupaka za širenje informacija. Programi moraju da zadovoljavaju visoke etičke standarde i standarde kvaliteta medijskih žanrova u kojima se oni iskazuju.

Programi će uvažavati dostojanstvo osoba i grupa, kao i posebnosti po kojima se međusobno razlikuju. Programi javnih servisa promovišu ljudska prava i demokratske slobode, društvenu pravdu, toleranciju i razumijevanje među pripadnicima zajednice.

Korisnicima portala RTRS-a strogo je zabranjeno:

objavljivanje, slanje i razmjena sadržaja koji krše postojeće ili međunarodne zakone, sadržaja koji je uvredljiv, vulgaran, prijeteći, rasistički ili šovinistički, kao i sadržaja koji je štetan na bilo koji drugi način,
objavljivanje, slanje i razmjena informacija za koje posjetilac zna ili pretpostavlja da su lažne, a čije bi korišćenje moglo da nanese štetu drugim korisnicima.

Hronologija predizbornog beščašća

Novinara BN televizije Vladimira Kovačevića 26. avgusta ove godine pretukla su dva nepoznata muškarca. Jedan od napadača je uhapšen i brani se šutnjom, dok je drugi napadač poznat policiji Republike Srpske i nalazi se u bjekstvu. Niko u Bosni i Hercegovini nije ostao ravnodušan na ovaj „pokušaj ubistva“, kako ga je okvalifikovala Policijska uprava Banjaluka kada je predavala izvještaj Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka. Napad na Kovačevića su osudili OHR, OSCE, Vlada Republike Srpske, Milorad Dodik, Savez za promjene, udruženja novinara u zemlji i regionu i, naravno, RTRS.

Uslijedio je i protest novinara 27. avgusta na kojem su prisustvovali i novinari RTRS-a, gdje je nepoznato lice, a sumnja se na pristalicu organizacije Restart Srpske, verbalno vrijeđalo njihovog snimatelja Vladimira Milakovića, koji je nazvan “kamermanom fašističke televizije“.

RTRS se raskukao, Restart izvinio i mogli smo se ponadati da smo stigli do granice kada će prevladati razum, profesionalnost i novinarska solidarnost. Kada će se prestati protivnici vlasti etiketirati, neistomišljenici omalovažavati, kada će se prestati pozivati na anonimne i dobro obaviještene izvore, portale bez impresuma i stvarati atmosfera za linč neistomišljenika. Ali smo se prevarili. Grdno smo se prevarili.

Vladimiru Kovačeviću ni šavove nisu skinuli sa glave kada portal RTRS-a 31. avgusta prenosi vijest srbijanskog Informera pod naslovom „PUZAЈUĆI DRŽAVNI UDAR U REPUBLICI SRPSKOJ! u kojem jedan „penzionisani oficir obavještajne službe i dobar poznavalac političke scene u regionu“ izjavljuje:  „Za tog novinara se zna da je nedavno od USAID-a dobio osamdeset hiljada dolara za nekakav internet portal, i da ti portali, otkad su te pare upumpane, niču kao pečurke posle kiše.“ Kovačević to ekspresno demantuje, ali za razliku od optužbe koje je prenio RTRS, demant je stao u dvije rečenice.

Onda se nastavlja hajka na Davora Dragičevića i grupu „Pravda za Davida“, prvo s prilogom od 14. septembra u RTRS-ovom drugom Dnevniku pod naslovom „Pravda za Davida: Potraga za istinom ili borba za izbore“ i tekstom objavljenim na portalu 16. septembra „Heroj na smrti svoga sina“.

Sasvim je jasno i običnom laiku da ovoliko medijskog jada i čemera nije rezultat nesmotrenosti i naivnosti novinara RTRS-a već svjesne namjere da se protivnici vlasti, neistomišljenici i opozicija satanizuju i omalovaže, ne vodeći računa o tome kakve to može izazvati posljedice.

Šta ne treba činiti

Ne vrijedi apelovati, ukazivati i osvještavati jer sadašnje rukovodstvo RTRS-a, kao ni urednike informativnog programa to ne dotiče. Oni sve ovo rade s predumišljajem i potpuno svjesni kakve posljedice njihovi prilozi i tekstovi mogu da izazovu. Znaju oni da su im „dobro obaviješteni izvori“ izmišljeni i da krše sve i jednu normu profesionalnog izvještavanja, ali „obraza nemaju, a guzici se ne boje“, što bi rekla moja baba Radojka.

Džaba ih tužite kada će samo suđenje trajati nekoliko godina, taman da zaboravimo o čemu se radi. A ako izgube na sudu, kaznu će platiti parama od naše pretplate. Savršen zločin.

Nisam ni za odbijanje plaćanja pretplate jer bi to dugoročno sahranilo javne servise u Bosni i Hercegovini, a to bi neki jedva dočekali i njihovoj sreći ne bi bilo kraja, ali „ne kolje se vo zbog kile mesa“.

Pa šta, onda, uraditi?

Vrlo jednostavno, RTRS je javni servis Republike Srpske i on ima mnogo veću odgovornost prema društvu nego bilo koji privatni medij. Kada ova informativna javna kuća objavi ili prenese neku brutalnu laž ili dezinformaciju na portalu ili u nekoj od emisija, ostali mediji u Republici Srpskoj trebaju zajednički i javno ukazati na sve propuste ove kuće, taksativno nabrajajući sve nepravilnosti koje postoje. Tu analizu trebaju da urade udruženja novinara zajedno s akademskom zajednicom. Time bi ta kritika imala legitimitet i težinu u javnosti.

Ukazujući javno na loše primjere novinarstva, javnost bi imala besplatnu edukaciju i stekla senzibilitet da sama prepozna šta je kvalitet, a šta ne. Pružala bi se podrška radnicima RTRS-a da počnu profesionalno i odgovorno da rade svoj posao. Javnost bi vršila pritisak na menadžment i urednike programa da poboljšaju svoj rad, jer bi gledanost drastično opala. Lažna novinarska solidarnost bi nestala i razlučilo bi se kvalitetno od nekvalitetnog novinarstva. Zaštitio bi se dignitet novinarstva i građani bi više poštovali novinarsku profesiju. Političari bi više poštovali medije i novinare i samim tim se i drugačije ophodili prema njima.

Znam da je ovo moje rješenje danas potpuno nerealno, ali koliko još treba da se razbije glava novinara, aktivista, neistomišljenika da bismo shvatili da se oni neće promijeniti dok ih mi na to ne natjeramo?


Izvor: Srđan Puhalo

Izvor: analiziraj.ba