Kao dijete preživio užas Jasenovca: Molio sam se da me odvedu na strijeljanje, a ne na klanje

Kao dijete preživio užas Jasenovca: Molio sam se da me odvedu na strijeljanje, a ne na klanje

Nikada nisam vjerovao da ću dočekati slobodu tamo gdje sam bio. Nikada! Samo sam se molio da me odvedu na strijeljanje, da ne odem na klanje.

Potresnim riječima počinje svoju ispovijest za Srpskainfo Rade Radivojac, jedan od preživjele djece logora Jasenovac, koji je imao tu sreću da dočeka duboku starost. Sa svojih 90 godina, djed Rade je svjedok jezivih strahota koje su se događale na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu, zlodjela kakva je ljudski um u stanju da smisli, a ruka krvnika počini.

– Dovedu mlade dječake, moje generacije, pa ih uče da kolju. Kod svakog mladića stoji ustaša, vojnik. Mi smo gledali; jedan momak uzeo nož i ne smije zaklati čovjeka. Drhće, baci nož i počne plakati, a onaj ga ustaša izvede, uze pištolj i ubije – vidio je to, sa svojih desetak godina, dječak iz prijedorskog sela Orlovci, koji je, kao i brojna djeca Kozare, završio u logoru Jasenovac.

Ovo stratište Srba, Roma i Jevreja svih uzrasta, dokumentuju istoričari, bilo je brutalnije od Aušvica.

– Gdje je sad spomenik, tamo su većinom vođena djeca. Ulaze u šumu i nigdje se ne vidi gdje izlaze. Šta je tamo? Poslije sam vidio da oni djecu ubijaju. Ostao sam u logoru oko godinu dana. Bila je samo koža i kost od mene, mesa nije bilo. Dovozili su nam puna kola ubijenih pasa i bacali nam. Ja sam dobio prednju nogu… I kost sam pojeo. Šta ti je glad – gorko se prisjeća ratnog djetinjstva.

Rade je starost dočekao u Banjaluci, u naselju Tunjice, a sa ekipom Srpskainfo, kako mu je bila želja, našao se u svom omiljenom kafiću u Lazarevu. Njegovu potresnu priču ovdje svi znaju.

– Vodili su nas iz logora nekuda da kupimo šljive, a većinom oni koji odu više se ne vrate. Ja sam imao sreću, pa sam se vratio. Molio sam jednu ženu, Hrvaticu, da me sakrije kod sebe, da ostanem. “Sve ću raditi”, rekao sam joj. Nije htjela. Bilo je i finih ustaša. Izveo nas jedan u selo i kaže: “Ako neko zna plivati, eto vam voda, tamo je Kozara”. Ali, kad ne znaš plivati… Ljudi su bili zaostali, sad dijete u prvom razredu obiđe cijeli svijet – poredi starina razliku u vremenu i generacijama.

Pamti kada je dobio oznaku i kako je jednom čudom preživio.

– Dolazio je jedan ljekar i stavljao oznake. Ja sam imao oznaku nula i neka tri slova još, ali nisam znao pročitati. Kada dođu ljekari sa sanitetskim kolima, djeca idu posebno i vade se organi. Samo se, poslije vidiš, bacaju leševi. Ja sam bio u tom stroju, četvrti po redu, kad kaže jedan ustaša: “Vrati djecu, dolazi poglavnik (Ante) Pavelić”. Svašta su radili, ne daj bože nikome. Ne postoji čovjek koji može da vjeruje u ta zvjerstva. Najviše su ljudi jaukali kad sijeku tijela, ruke, noge… Kažu sad, čovjeku teško. Ništa nije teško, vi imate slobodu, što je najvažnije. Ne može se to ničim platiti, kad ti slobodno ideš, možeš se kretati, neće ti niko ništa. Tamo si samo strepio kad će nož. Liježeš spavati i misliš se kako ćeš poginuti – takve stvari snivao je prije 7 decenija nevini dječji mozak.

Pobjegao je jedne olujne večeri, zajedno sa starijim dječakom, dok su im meci zviždali preko glava, a po tijelu padao led. Rijeku su prešli držeći se jedva za neko drvo, kada je Rade pogođen u kuk. Nogu nije osjećao i drug mu je pomogao da izađe na obalu. Krio se u žbunu, da bi se potom odvukao do neke babe, koja mu je ranu očistila i previla.

– Imao sam tada 13 godina i 11 kilograma, ako to neko može zamisliti – prisjeća se djed Rade.

Kada je otišao u logor, bio je nepismen. Kasnije, međutim, izučio je zanat za automehaničara i bio vozač autobusa.

Upravo vozeći autobus posjetio je Jasenovac prvi put sa svojih 30-ak godina. Od bola se onesvijestio.

– Nužda me natjerala da sve savladam. Čovjek mora biti jači od svega što dođe preda nj’ da opstane. Ako imate volju, sve ćete savladati, ako nemate, ako se demorališete, još je gore. Sve sam prošao u životu i nije mi ništa teško. Čuvajte se, djeco, jer život je sve i nije ništa – uz ove mudre riječi rastasmo se od Rada Radivojca, žive enciklopedije minulih vremena, koja nikada ne smijemo zaboraviti, niti dozvoliti da se ikada više ponove.

“Dobrovoljno umro”

Sjećanja Rade Radivojca sačuvana su i kroz dokumentarni film “Dobrovoljno umro”, koji je nedavno snimljen u produkciji RTRS.

– Postao sam ratni vojni invalid, a bio sam dijete. Taki je život. Nekad sjednem i razmišljam, da li je moguće da sam ja i dalje živ. Ne daj bože nikome. Kada bi priroda dala da se vratim ponovo da živim, ja bih dobrovoljno umro, samo da ne proživim opet isto – rečenica je kojom Rade završava ovaj film.

Priroda ima svoj plan

– Kako sam ostao živ, pojma nemam. Sad mi je 90 godina. Vi ste mlada generacija, da vam kažem nešto. Ima nešto u prirodi što vodi čovjeka, možete planirati život kako hoćete ali znajte da će priroda planirati svoje i šta god da učinite drugom – učinili ste sebi. Ja sam to upamtio. Upamtio sam i jednog koji me je tukao u logoru. Kada je došla sloboda, tražio sam ga da ga ubijem. Raspitivao se za njega, a onda mi rekoše da se razbolio i umro, iako je bio mlađi čovjek. I sad znam kako izgleda njegov lik, od straha – govori Rade.

Piše: Nataša Telebak
Foto naslovna: Siniša Pašalić/RAS Srbija/Rade Radivojac
Izvor: srpskainfo.com

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks