Magnifico: Pjesmu Pukni zoro volim kao vanbračno dijete (Video)

Magnifico: Pjesmu Pukni zoro volim kao vanbračno dijete (Video)

Slovenački muzičar Robert Pešut, poznat kao Magnifico emotivno govori i o svom djedu koji se borio na solunskom frontu, otkriva sa kim najčešće provodi vrijeme i zbog čega ga majka zove Magnifico kada je ljuta.

Vaša muzika ima specifičan miks različitih uticaja: fanka, diska, roka, ali i dragačevske trube, kao i melodija iz špageti-vesterna. Kako ste došli na ideju da sve to spojite?

“To se jednostavno desi. Stvori se neki mutant u mozgu muzičara i onda u nekom nesvjesnom dijelu spajate ono što je unutra zapisano. Zapisano je ono što ste čuvali još kao djeca. Mozak staje do neke dvanaeste ili petnaeste godine i šta bude u njemu do tada, ostalo je. Meni su “stavili” u mozak sve jugoslovenske narodnjake koje smo slušali kući i naravno modernu i zabavnu muziku koja se nazivala šlagerima. Dosta je uticala na mene i muzika zapadnog svijeta, prije svega, špageti-vestern i meksička muzika, zbog filmova koji su se prikazivali tih 70-tih i 80-tih godina, a koje sam gledao sa ocem sa velikim uzbuđenjem. Ti filmovi su bili praznik za moje oči i za moje uši”.

„Pukni zoro“ je vaša lična karta u muzici. Jednom prilikom ste za nju izjavili da je divno kada je pjesma jača od autora. Šta je to u pesmi jače od vas?

“Ako gledam pjesme kao svoju djecu, kako se obično mi muzikanti izražavamo, onda pustimo tu djecu u svijet da odu da postignu nešto ili ne. Nekada ne budu uspješna, niko ih se ne sjeti, a ti si mislio kako su divne . Za „Pukni zoro“ nisam ništa mislio, to je bilo “vanbračno dijete“, koje je na brzinu ispalo pošto smo radili muziku za film sa Draganom Bjelogrlićem. On mi je rekao da ima taj neki “srpski patos“, a meni to nije bilo strano, jer sam iz porodice gdje mi je djed bio solunac i stalno mi je pričao o tome. Međutim, kada je pjesma izašla van filma, više nije bila u mojoj vlasti, a ni moje dijete. To je dijete odraslo, počelo da vodi ljubav sa čitavim narodom. Lijepa djevojka je to – moja, a svačija! Dijete koje sam skuvao sa svima, koje me više ne zove niti se vraća kući (smijeh)”.

Bili ste jako vezani za vašeg djeda koji se borio na Solunskom frontu. Posvetili ste mu„Pukni zoro“. Po čemu ga pamtite i koji je najdragocjeniji savjet koji ste dobili od njega?

“Djed mi je bio čudan tip, ništa nije pričao. Mislim da sam ga samo pet puta u životu možda čuo da je cijelu rečenicu progovorio. Nije nas ni milovao, ni grlio, a ni ljubio. Ako te slučajno potapše po ramenu i pozove po imenu, to bi značilo da te mnogo voli. O njemu su mi pričali njegovi sinovi, a moji stričevi, on nikada nije ništa. Bio je tajanstven, mršav i duguljast. Na licu je imao veliku ranu”.

VIDEO:


Izvor: glossy.espreso.rs