Mihael Martens: Nekoliko primedbi na svadju oko imena izmedju Grčke i Makedonije


Mihael Martens: Nekoliko primedbi na svadju oko imena izmedju Grčke i Makedonije

Nemački fudbaler Rudi Völler i književnik Nikolaj Gogolj su bili majstori svog faha, no ako ovde -najverovatnije po prvi put- bivaju u jednom dahu navedeni, onda to ne leži u činjenici majstorstva u spretnosti korištenja reči ili lopte. Pre svega oni moraju da posluže kao paradigma za razjašnjene jedne stvari, koja je, prvo, poprilično komplikovana a drugo u toj meri naizgled bogu iz ledja, da puno čitalaca ovaj tekst verovatno neće uopšte dalje čitati, ako odmah ipak ne saznaju, šta imaju zajednički Völler i Gogolj.

Prvo Völler. Starije čitateljke i čitaoci će se još možda i setiti dešavanja na nemačkim fudbalskim stadionima osamdesetih godina, a delimice i ranih devedestih, kad je igrao nemački nacionalni tim a Völler bio u njemu. Völler je bio najomiljeniji nemački fudbaler tih vremena, a za većine od 90 utakmica nacionalne momčadi –toliko je puta on nastupio- nije dugo trajalo da navijači počnu sa pesmom, čija melodija je kubanska opštepoznata „Guantanamera“ ali uz sledeći tekst: "Ein Rudi Völler. Es gibt nur ein Rudi Völler. Ein Rudi Völler, es gibt nur ein Rudi Völler." (Jedan Rudi Völler. Ima samo jedan Rudi Völler. Jedan Rudi Völler, ima samo jedan Rudi Völler).

Ova tvrdanja na nemačkom originalu je gramatički naravno upitna, ali empirijski je dobro utemeljena i vodi direktno ka temi. I to kad umesto nemačkih navijača čujete Grke, koji deru istu pesmu, samo bez Völlera u njoj. Kod Grka se, umesto toga, kaže da je Makedonija singularna. I to je, naime, nemačkim navijačima i gomili Grka zajedničko: jedni smatraju Rudi Völlera - drugi Makedoniju jednistvenim.

Ali dok nemačka hipoteza o jedinstvenosti pojave Völlera internacionalno nikad nije naišla na prigovor, grčko shvatanje singulariteta Makedonije je problematično – a to puno Grka baš jako ljuti. Samo u januaru su ih se u Atini i Salonikiju sakupilo skupa oko 300.000 da bi demonstrirali da je Makedonija singularna. Godine 1992, kad je Völler iz Rome prešao u Marsej, je u Atini i Salonikiju, na najvećim demonstracijama u istoriji Grčke, čak preko dva miliona ljudi na ulice izašlo zbog Makedonije – u državi od tada deset miliona stanovnika. A jedna gračka vlada se kasnije raspala zbog svadje oko Makedonije, pa je bilo novih izbora i sličnih nepodobština.

Pri davanju odgovora na pitanje zašto Makedonija tako puno grčkih sentimenta na ovaj način dovodi do ključanja - može biti od pomoći Nikolaj Gogolj. Taj Ukrajinac je godine 1836 objavio do danas najpopularniju komediju na ruskom. U kojoj jedan putnik u jednom ruskom provincijalnom gradu od tamošnje lokalne elite greškom biva tretiran kao revizor, koga je viša vlast kod njih poslala. U prvoj sceni gradonačelnik kod sebe okuplja najbitnije časnike mesta da rasprave šta i koga da se u gradiću, u kom je puno toga u poprilično bednom stanju, bespogovorno od revizora sakrije – poševši od nastavnika istorije u lokalnoj školi. „Mudra glava je on, vidi se“, kaže gradonačelnik o nastavniku, „ali on predaje tako vatreno, da van sebe biva. Jednom sam ga slušao: dok je pričao o Asircima i Vaviloncima, moglo se još i podneti. Ali onda je došao do Aleksandra Velikog, a ja vam uopšte ne mogu opisati što bi tada sa čovekom. Gospode, mišljah, izgore škola ! Iskočio iza pulta, zgrabio jednu stolicu i svom je snagom razbio o podu.“ Gradonačelnik je destruktivni entuzijazam nastavnika napokon sažeo u rečenicu, koja je u ruskom postala skoro poslovicom: „Aleksandar Veliki jeste junak bio, znamo to svi – ali moraju li stoga da se odmah i stolice lome ?“

Isto što i sa nastavnikom kod Gogolja je, u prenesenom smislu, i sa onim Grcima, koji Makedoniju drže za isto tako jedinstvenu kao i pojedini Nemci Rudi Völlera: Ne daju da na Aleksandra Velikog ni muva padne, a od siline oduševljenja makedonskom antikom, razbijaju kad-kad i politički nameštaj.

Uzmimo kao primer govor, koji je tadašnji grčki predsednik Konstantinos Karamanlis -koga inače smatraju za razumnog i suzdržanog političara- držao 1982, pred više hiljada pripadnika grčke dijaspore u kanadskom Torontu: „Morate se suprostaviti svima onima koji pokušavaju da nagrde Grčku, pokušavajući da njenu istoriju a posebno istoriju Makedonije revidiraju“, kaza Karamanlis pred publikom. Jer: „Mi smo potomci Aleksandra Velikog, koji je grčkim jezikom doneo helensku civilizaciju u Aziju, koji je grčkim jezikom stvorio helensku kulturu i otvorio time put Vizantiji i hrišćanstvu. Iskopavanja dokazuju da su Grci sa juga istim jezikom govorili kao i Grci sa severa, u iste bogove verovali i istu civilizaciju delili.“

No, to je nepotpuno – jer, postoji 1,5 miliona ljudi, koji nisu Grci, ali koji su uprkos tome Makedonci. Knap 1,3 miliona njih živi u Makedoniji, nekadašnjoj najjužnijoj jugoslovenskoj republici, koja se 1991 proglasila nezavisnom. O tome, kako su Makedonci postali Makedonci, je puno knjiga napisano a nemoguće je taj proces ovde ispripovedati. Ali, nema nikakve dileme da se današnji Makedonci posve prirodno i osećaju takvima. Jeste da je Makedonska nacija izmišljotina kao i sve druge nacije, finalno i grčka, – ali danas je ta izmišljotina podrazumevajući sastavni deo makedonskog identiteta. Većina Makedonaca ne razmišljaju o tome zašto se osećaju Makedoncima i šta ih time čini – oni su elem to što jesu: kao što se Grci osećaju Grcima, a da ne moraju da se nikom opravdavaju za to.

No, od kada Makedonija postoji kao samostalna država u nezboru je sa Grčkom. Gde je zajednička politika svih tamošnjih partija da Makedonci ne smeju da se zovu Makedonci. Stoga su sve atinske vlade, već više od četvrt stoleća, svoje komšije sa sevara blokirale gde god su stigle i mogle. A mogle su.

Na grčki zahtev su Makedonci smeli da udju u UN samo pod ponižavajućim veštačkim imenom, kao „Fyrom“. Iliti "Former Yugoslav Republic of Macedonia". A u NATO Makedonci do sada nisu smeli da kroče ni pod tom čudnovatom odrednicom, jer Grčka permanentno blokira. Ako Makedonija hoće u NATO, mora prvo da promeni ime, kažu u Atini. Iz tog razloga EU nije mogla da do sada otvori pristupne pregovore sa Makedonijom. Zemlja je izolovana jer se zove kako se zove.

Posve nevina u ovoj svadji Makedonija ipak bila nije. Izmedju 2006 i 2016, dok joj je nacionalista Nikola Gruevski bio premijer, ova balkanska država je sledila agresivnu politiku, kojom je grčko-makedonsku provaliju još više dubila. Gruevski je deonicu autoputa ka Grčkoj, kao i gradski aerodrom u prestonici Skopje, imenovao „Aleksandar Veliki“ a i podigao je celu gomilu spomenika Makedoncima iz starina.

Spomenik Aleksandru u Skopju je skoro 30m visok, naveče osvetljen. U blizini je jedna skoro isto toliko velika statua oca mu, Filipa II. Pojedina ministarstva u Skopju su novogradnje, ali stilski quasi-imitat antičkih hramova, na druga je frontalno nalepljen niz dorsko-jonsko-korintskih stubova : jedan pseudohelenski Diznilend od gipsa i betona. Ova bizarna politika antikizacije je puno Grka razbesnela, jer većinsko stanovništvo u Makedoniji je slovenskog porekla, a Sloveni su tek u šestom veku posle Hristovog tj. u devetom veku posle Aleksandrovog rodjenja stigli na Balkan. Sigurno, odgovaraju dvorski istoričari u Skopju, Sloveni jesu kasnije došli na Balkan – ali slovenski osvajači nisu naišli na prazne prostore bez ljudi, nego su se izmešali sa domicilnim stanovništvom koje su tu zatekli, što ih u svakom slučaju čini potomcima antičkih Makedonaca.

U medjuvremenu ovo nije više oficijelna linija u Skopju. Od 2017 je u Makedoniji nova, umerena vlada na vlasti. Socijaldemokratski premijer Zoran Zaev želi da okonča spor sa Atinom. Stoga je, izmedju ostalog, i preimenovao skopski aerodrom, koji se sada zove prosto „Skopje International Airport" – dosadno, ali iz vizure Atine definitivno manje provokatno.

Uz posredništvo UN se trenutno i dalje pregovara. Više kompromisnih predloga je na stolu: Gornja Makedonija ili Severna Makedonija, na primer. Ili Vardaska Makedonija, po imenu reke, koja teče kroz Makedoniju pre nego što kod grčkog graničnog sela Idomeni –upravo onog, što je nakratko postalo slavno u vreme migrantske krize 2016- udje u teritoriju Grčke, pa se od tog momenta zove Axios i kod Salonikija uliva u more Egejsko.

Potragu za rešenjem podržavaju i USA, koje žele da Makedoniju prime u NATO da bi uspostavile protivtežu uticaju Rusije na Balkanu. Niko još ne zna da li će pregovori završiti uspehom. Po rezulatima ispitivanja javnog mnenja u Grčkoj: 60% stanovništva ne želi da susedima na severu dopusti da imaju reč „Makedonija“ u imenu države. Pod tom premisom bi rešenje za problem bilo nemoguće – jer koje bi onda ime trebali Makedonci dati svojoj državi ? Fyromania? Republika Južnoslavija ? Vardarska Otadžbina ?

I dok bi vlada u Skopju preimenovanje zemlje i Novu-, Severnu-, Gornju- ili Vardasku Makedoniju još i moglo da brani pred sopstvenim stanovništvom, „rešenja“, u kojima reč „Makedonija“ uopšte ne sme da bude sadržana, su unapred osudjena na propast. Ona bi bila ravna zahtevu prema Makedoncima da ukinu sami sebe, a to narodi nerado čine.

Ali upravo to –ime države, bez reči „Makedonija“- su grčki demonstranti na veleokupljanjima u poslednjih nedelja zahtevali. Podržava ih Grčka pravoslavna crkva i šef opozicije Kyriakos Mitsotakis. Njegova konzervativna partija „Nea Dimokratia“ već mesecima vodi u anketama -i to jasno- nad vladajućim „Savezom radikalne levice“, kraće Syriza. Da se sada dese izbori u Grčkoj, Mitsotakis bi postao novi premijer. Kako to i priliči šefu opozicije, on ne prepušta ni jednu priliku da šefu vlade Alexisu Tsiprasu prebaci da ne čini ništa. Jer je populista, tvrdi Mitsotakis.

No u Makedonskom pitanju je pre svega Mitsotakis onaj, koji se ponaša populistički. Jeste da iz njegovog okruženja garantuju da on grčku debatu oko Makedonije smatra za totalnu budalaštinu, ali iz taktičkih razloga povladjuje konzervativno-nacionalističkom krilu svoje partije. Posle veledemonstracija zbog Makedonije u Atini, 04. ferbuara, je on hvalio „izražavanje nacionalnog ponosa na stotine hiljada gradjana“ i optužio Tsiprasa da „ne poštuje njihova patriotska osećanja“. Mitsokatkis je, sem toga, čak požurio da se uortači sa ranijim premijerom Atoniom Samarasom, napaljenim nacionalistom, propalim baš na pitanju Makedonije. Samaras je 1993 čak dopustio da zbog ovog pitanja padane vlada Grčke – koju je vodio otac današnjeg šefa opozicije, tadašnji premijer Konstantin Mitsotakis.

Pojedini od pristaša opradavaju ponašenje Mitsotakisa juniora time što on želi da do parlamentarnih izbora, koji bi mogli da se dese već ove godine, svoju partiju održi čvrsto na okupu, te stoga mora da po pitanju „svadje oko imena“ zastupa gledište u koje realno uopšte ne veruje. Sa druge strane se več čuje: ako Mitsotakis iz straha od sopstvene partije već sada tone u populistička popuštanja – pa kako će onda kao premijer uopšte moći progurati svoje reformske planove ?

Upada u oči da se Tsipras i njegov ministar spoljni Nikos Kotzias, po pitanju Makedonije, opšte ne ponašaju populistički. Bez obzira što je nepopularno, oni se čvrsto drže pregovaranja sa Makedonijom i stoga se usudjuju čak i na konfrontaciju sa demonstrantima. Nakon okupljanja zbog Makedonije u Atini, na koje su organizatori pozvali „milione“, je biro za štampu premijera posprdno objavio: „ Milioni demonstranata i „potres“, koji su se organizatorima i gospodinu Samarisu -sve sa gospodinom Mitsotakisom- prividjali, i koji su hteli da skup iskoriste za sebe, su ostali bogobojažljive želje. Samo neka oni svoje unutrašnjo-partijska pitanja i dalje ovako medjusobno rešavaju.“ Ogromna većina Grka, kažu iz kabineta Tsiprasa, veruje „da ne treba da se u tako važnom spoljnopolitičkom pitanju vode fanatizom i intolerancijom.“ Premijerove ideje vodilje su umerenost i razum, dao je saopštiti Tsipras.

To uopšte ne zvuči poput nekadašnjeg Tsiprasa, onog heroja Helena koji se izmedju 2012 i 2015 busao u grudi junačke i sa quasi zanosom teologije oslobodjenja projavljivao da eurozona mora njegovoj zemlji oprostiti dugove, jer je Grčka demokratija i jer su Grci eto upravo to tako, jelte, i odlučili.

Cipras je u medjuvremenu naučio da su i ostale zemlje eurozone demokratije, u kojima takodje postoji biračka volja. On skoro da se više i ne svadja sa poveriocima oko neophodnih reformi. Bivši holandski ministar finanasija i šef eurogrupe Jeroen Dijsselbloem je nedavno za "Financial Times"dao intervju u kom je na sva usta hvalio Tsiprasa i njegovog ministra finansija Euklida Tsakalotosa. Obojica su posve promenili odnos Atine prema Evropljanima: „Skoro sve je od tada lakše. Radi se o u potpunosti novoj situaciji.“

U „svadji oko imena“ Tsipras, sa punim osećajem za odgovornost, nastavlja da vodi ovakvu politiku. Ako se ne radi samo o igri, kojoj je cilj cepanje opozicije – a takvim manevrima svim mastima premazani taktičar Tsipras itekako dobro vlada- onda premijer i njegov ministar spoljni stavrno žele da okončaju ovaj otužni sukob. Tsipras poseduje prednost da nikad nije pripadao onim zaslepljenicima, koji su konflikt oko imena posmatrali kroz istorijske ili rasističke naočari.

Ukoliko njemu i Kotziasu uspe da prevazidju ovaj sukob, koji više od deset atinskih vlada pre njih nisu uspele ili želele da reše, onda bi to bilo istorijsko pregnuće – ne samo za Grčku nego i za celu Jugositočnu Evropu. Jer, blokada Makedonije u sebi skriva itekako puno destabilizirajućeg potencijala i to za veliki deo regiona. Još se ne može predvideti da li će pregovori stvarno imati uspeha, ali ovako blizu rešenja konflikta kao sada - nismo bili nikad. Ako dodje do obostrane saglasnosti, onda će se istorija nekadašnjeg populiste Tsiprasa najverovatnije sećati kao državnika, koji je pokazao veličinu koja je nedostajala njegovim prethodnicima.

 

Autor: Michael Martens (Mihael Martens)/Prevod: Mirko Vuletić

Izvor: Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)