Milan Blagojević: Apelaciono odjeljenje ili apelacioni sud


Milan Blagojević: Apelaciono odjeljenje ili apelacioni sud

Jedan članak objavljen 12. januara 2020. godine u "Nezavisnim novinama" pobudio je moju pažnju, jer se odnosi na temu koja je na određeni način dio moje profesije i o kojoj se ovdje govori dugo vremena. Radi se o pitanju da li nam (ne) treba nova institucija na nivou Bosne i Hercegovine koja bi se zvala apelacionim sudom BiH? S tim u vezi u navedenom novinskom članku njegov autor je korektno ukazao na činjenicu da su se vlasti BiH nedavnim Programom reformi koji je poslat u sjedište NATO-a u Briselu ponovo obavezale toj organizaciji da će raditi na uspostavljanju apelacionog suda BiH.

Ima u svemu tome nečega veoma iščašenog, naravno, ne u novinskom članku, nego u činjenici da je NATO ekskluzivno vojna organizacija. Dovoljno je samo ovlaš pročitati Sporazum o Sjevernoatlantskom savezu (od 4. aprila 1949. godine) pa uočiti da je to vojna organizacija osnovana u vojne svrhe da bi se, kako stoji u čl. 3, 4. i 5. Sporazuma, održavao i razvijao njihov individualni i kolektivni kapacitet za otpor oružanom napadu. Ako je tako, a jeste, postavlja se sasvim logično pitanje: Kako može, kad je to protivno nečemu što se zove argumentum de rerum natura (mi bismo ovdje rekli zdrava pamet), da se bilo koja država obavezuje jednoj vojnoj organizaciji, ma ko ona bila, da će određeni dio svog civilnog pravosuđa urediti na način koji bi bio po mjeri te vojne organizacije?

Naravno, ne treba mnogo pameti da bi se zaključilo kako se to protivi, ne samo zdravoj pameti, već i pravu i potrebi da se ovdje izgrađuje jedna savremena, složeno uređena država, koja će biti demokratska i demilitarizovana u smislu da bilo koja vojna vlast ili organizacija nema šta da traži od države kada je riječ o njenim civilnim institucijama, u koje nesumnjivo spada i pravosuđe.

Ali, nije nama problem samo NATO i njegovi navedeni zahtjevi, jer smo mi, ovakvi kakvi jesmo, najveći problem sami sebi. Kad ovo kažem, imam u vidu, što je i autor pomenutog novinskog članka korektno istakao, da je "priča o apelacionom ili vrhovnom sudu BiH počela još 2002. i te godine svi u BiH su se složili da je on neophodan. Kasnije, odnosno nakon posjete Ketrin Ešton, tadašnje visoke predstavnice EU, Banjaluci o Apelacionom sudu BiH počela je ozbiljnija priča. Tada je i otpočeo strukturalni dijalog o reformi pravosuđa, na kojem je, između ostalog, dogovoreno da se ide u pravcu formiranja apelacionog suda BiH, s obzirom na to da je neprihvatljivo da jedan sud sudi u prvom i drugom stepenu. Već u novembru 2013. godine tadašnji ministar pravde BiH Bariša Čolak, ministar pravde Republike Srpske Gorana Zlatković i predsjednik VSTS-a Milorad Novković nakon runde strukturalnog dijaloga održane u Banjaluci istakli su da građani BiH neće biti ravnopravni dok ne bude uspostavljen apelacioni sud BiH".

U bitnom, sve je u prethodno citiranom faktografski jasno rečeno, ali taj citat sadrži, iako njegov autor toga možda i nije svjestan, još jednu činjenicu, koja me je i podstakla da napišem ovaj tekst. Naime, ono što se između redova može pročitati u prethodnom citatu je jedna vrsta jednoumlja, koje njegovi zagovornici hoće da nametnu svima ostalima. O čemu se radi?

Radi se o tome da sve ličnosti koje su imale prominentne uloge te 2013. godine (počevši od saveznog ministra pravde, gospodina Čolaka, preko ministra pravde Srpske, gospođe Zlatković, pa do tadašnjeg predsjednika VSTS-a BiH, gospodina Novkovića) u jedan glas rekoše da se mora uspostaviti apelacioni sud BiH bez kojeg građani BiH, navodno, neće biti ravnopravni. Ne mogu se oteti utisku da se radi o populističkoj priči i to zbog najmanje dva razloga.

Naime, zagovornici prethodno navedenog kao da su zaboravili da u BiH već postoji organizovano pravosuđe, u skladu sa njenim složenim državnim uređenjem, koje ima ustavnu zadaću da se stara o ostvarivanje i zaštiti ljudskih prava i sloboda, kao i jednakoj primjeni prava (što u Republici Srpskoj čini njen Vrhovni sud, u Federaciji BiH je to zadatak tamošnjeg Vrhovnog suda, a u Brčko distriktu tu zadaću ostvaruje Apelacioni sud). Na kraju ove pravosudne piramide nalazi se Ustavni sud Bosne i Hercegovine, koji je vrhovna institucija zadužena za brigu o ostvarivanju i zaštiti ljudskih prava i sloboda u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Dakle, već ovi razlozi neumoljivo govore koliko je neutemeljeno kazivanje da se mora osnovati apelacioni sud BiH.

Ali, osim ovog razloga, postoji još jedan koji takođe ukazuje da ne postoji takva potreba, jer se određeni legitimni cilj može postići i na sasvim drugi način. S tim u vezi najprije treba podsjetiti da se, kada je riječ o postojećem Sudu Bosne i Hercegovine, s pravom iznose kritike kako nije dobro da se pod istim krovom donose i prvostepene presude Suda BiH i presude po žalbama izjavljenim protiv prvostepenih presuda tog suda, te da isto lice (predsjednik Suda BiH) odlučuje o dodjeljivanju predmeta u rad, kako sudijama koje će odlučivati u prvom stepenu, tako i sudijama koje će kasnije odlučivati po žalbi.

Zaista se radi o opravdanoj kritici, uz moju rezervu kada je riječ o tvrdnji da predsjednik pomenutog suda odlučuje o raspoređivanju predmeta. Tu rezervu iznosim zbog činjenice da se u svim našim sudovima predmeti dodjeljuju sudijama u rad na automatski način, kroz sistem automatskog upravljanja predmetima, poznatiji kao CMS sistem. Ako to pravilo važi za sve ostale sudove, a važi, nema razloga da ono ne važi i za Sud BiH.

No, ostavljajući tu moju rezervu po strani, ovdje hoću da ukažem na nešto što je negativno, a što je posljedica naše sklonosti ka jednoumlju. Maločas smo vidjeli da, kad se iznosi navedena kritika kako nije dobro da se pod istim krovom donose i prvostepene presude Suda BiH i presude po žalbama, svi kao jedan govore da to treba otkloniti isključivo formiranjem apelacionog suda, a zaboravlja se (ili neće da se kaže) da se sve to može riješiti i na drugi, sasvim zadovoljavajući način, koji neće značiti formiranje još jedne nepotrebne institucije koja bi bila namet na ionako oskudni budžet. O toj mogućnosti do sada nisam čuo ni jednu jedinu riječ u javnom diskursu, pa sam osjetio potrebu da na nju ukažem na kraju ovog teksta.

Radi se o tome da postojeće Apelaciono odjeljenje Suda Bosne i Hercegovine treba fizički izmjestiti iz sadašnjeg kampusa VSTS BiH, u kojem je smješten i Sud BiH. To izmještanje može biti učinjeno u neku drugu od brojnih zgrada u Sarajevu, ali zašto da se Apelaciono odjeljenje Suda BiH ne izmjesti i u neku od brojnih zgrada u Banjaluci. Sve to se može pravno verifikovati odgovarajućim izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom savjetu Bosne i Hercegovine, pri čemu tim novelama zakona treba biti propisano da tako izmješteno Apelaciono odjeljenje ima svog šefa, koji nije predsjednik Suda BiH. Eto, to je način koji je u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i koji će onemogućiti bilo kakve spekulacije o eventualnom uticaju koji sudije istog suda mogu imati jedan prema drugom, ukoliko rade pod istim krovom, kao što je sada slučaj.

Piše: dr Milan Blagojević (sudija Okružnog suda u Banjaluci)

Izvor: nezavisne.com

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks