Milan Blagojević: Da je neko drugi bio na mjestu Milana Tegeltije, bio bi odmah priveden u policiju i bio bi određen pritvor

Milan Blagojević: Da je neko drugi bio na mjestu Milana Tegeltije, bio bi odmah priveden u policiju i bio bi određen pritvor

Mi smo, nažalost, pravna država na papiru, čija stvarnost je potpuno drugačija. Hoću reći da zakon pravne države kod nas važi u zavisnosti od toga prema kome ga treba primijeniti.

Ako izuzmemo podršku trabantizovanih pojedinaca iz udruženja sudija, odnosno tužilaca Republike Srpske, siguran sam da ste primijetili kako domaći nosioci pravosudnih funkcija kao u jedan glas ćute, iako im se pred očima i ušima tako očigledno odvija nezakonito ponašanje sudije i predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije u famoznoj aferi Potkivanje, zadokumentovanoj u filmu “Potkivač”.

Kada bismo pokušali proniknuti u dubinu te ćutnje, vjerovatno bi se većina nas složila kako je najbolje objašnjenje za nju dala moja kolegica, dugogodišnji sudija jednog od kantonalnih sudova u Federaciji BiH, čije ime iz razumljivih razloga neću reći. Dajući mi podršku, reče kolegica u njenom nedavnom mejlu doslovno sljedeće: “Razumijem potpuno Vašu istrajnost i podržavam je u potpunosti, kao i veliki broj sudija i tužilaca. Pravosudna zajednica se boji, svako iz svojih razloga i nije ništa čudno što svi šute i svoju ogorčenost između sebe razmjenjuju.” Kako vidimo, strah i nepovjerenje uvukli su se među ljude, pa svako gleda samo svoja posla, što samo pogoduje pravosudnim moćnicima, čija drskost i bezobrazluk nemaju granica. Najsvježiji primjer je drskost Milana Tegeltije koji u svom pismu Savjetu za provođenje mira u Bosni i Hercegovini zatraži od ambasadora da o ovom problemu izvijeste Savjet bezbjednosti UN-a.

Dakle, Tegeltija bi da najprije u kafani privatno dogovori sa Nerminom Aleševićem da mu ovaj do ponedjeljka dostavi broj predmeta u Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, pa da onda Tegeltija vidi kakvo je stanje i javi Nerminu, nakon čega bi šef našeg pravosuđa da takvo njegovo nezakonito ponašanje postane planetarni problem o kojem bi raspravljao Savjet bezbjednosti UN-a, koji bi rekao da nije nikakvo, a kamoli ozbiljno kršenje zakona ono što je Tegeltija uradio na oči i uši svih nas. Tegeltijo, ‘ajd što u zdrav mozak sve nas ovdje u BiH, al’ što bolan to isto radiš planeti Zemlji. Teška je to bruka i sramota, kako ljudska tako i profesionalna, na koju pravosudna zajednica ne reaguje, kao što ostade nijema i na najnoviju nezakonitost koja se zbivala u razmaku od 21. maja do 6. juna ove godine, a dio je afere Potkivanje.

Pandža i nezakonita tužilačka kandža

Tog 21. maja 2019. godine prisustvovali smo najprije djelimičnom otkrivanju te afere, jer je tog dana na portalu Žurnala objavljen tekst pod naslovom “Predsjednik VSTV-a uhvaćen u korupciji: Milan Tegeltija trgovao krivičnim istragama”. Pošto je stvar tada bila u kako-tako latentnoj fazi, ne htjede Tegeltija da odmah “uzbuđava” (kazano rječnikom Srećka Šojića) UN, već se zadovolji samo “uzbuđavanjem” domaće javnosti. Reče tako Tegeltija, a njegovi iz VSTV-a BiH to odmah 21. maja 2019. staviše na portal VSTV-a, kako je samo “obavio razgovor sa tim čovjekom..., rekao sam mu da se ja ne mogu ni na koji način miješati..., te sam ga, pred svjedocima, uputio da se pismeno obrati VSTS-u, kako bi se u VSTS-u mogle pokrenuti odgovarajuće procedure...”

Uslijedi potom 23. maja 2019. godine film “Potkivač” u kom smo vidjeli koliku neistinu izreče Tegeltija, jer smo u filmu čuli da on Nerminu, bez svjedoka, reče sve suprotno od prethodnog citata, to jest reče mu: “Ja sam u ponedeljak u Sarajevu, ti ćeš meni donijeti to što imaš za Tužilaštvo pa ću ja vidjeti.” Kakav VSTV, kakvi bakrači, ni riječi ne bi o toj instituciji u ovom privatnom kafanskom razgovoru.

E sad, kad stvari ovako povezujemo i vidimo da o ovim kardinalnim detaljima Tegeltija nije govorio istinu u onom njegovom saopštenju od 21. maja 2019. godine, onda je to alarm koji od svakog tužioca u bilo kojoj uređenoj državi zahtijeva da odmah reaguje. Tako je trebalo da reaguje i Tužilaštvo BiH na čijem čelu je Gordana Tadić, za čije nedavno imenovanje na tu funkciju je glasao i Milan Tegeltija. Vama, ljudi, i ovaj put prepuštam da zaključujete zašto je ime Gordane Tadić važno u ovome i zašto je, kako su prenijeli mediji, slučaj iz filma “Potkivač” poslije javne projekcije tog filma bio dat u rad najprije jednom tužiocu, a onda je slučajem zadužen drugi tužilac u Tužilaštvu BiH. Umjesto bavljenja ovim pitanjima, ja ovdje želim da ukažem na nešto drugo, što predstavlja ozbiljne propuste u radu Tužilaštva BiH za koje bi neko morao da odgovara ne samo disciplinski.

O čemu se radi? Radi pravilnog i razumljivijeg objašnjenja ponoviću nešto od maločas, a to je da kad se ovakve stvari dogode u istinskim pravnim državama, to alarmira njihove nadležne tužioce da reaguju istog trenutka. I kod nas to tako piše u zakonu, jer je članom 35. Zakona o krivičnom postupku BiH propisano da je tužilac dužan da odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere (i radnje) u cilju sprovođenja istrage. Iz ove zakonske odredbe jasno proizlazi kako je Tužilaštvo BiH imalo zakonsku obavezu da odmah po objavljivanju filma “Potkivač” preduzme sve potrebne krivično-procesne radnje prema njegovim akterima. Spektar tih radnji je širok, a u konkretnom slučaju za utvrđivanje istine od posebne je važnosti bilo to da su akteri trebali istog ili najkasnije narednog dana biti privedeni i ispitani po naredbi Tužilaštva BiH. Zašto? Razlozi su evidentni, jer se u filmu sve jasno vidjelo, a to što smo vidjeli upućuje na osnovanu sumnju da je učinjeno koruptivno krivično djelo, koje je jedan od najozbiljnijih oblika kriminaliteta.

U takvim slučajevima prema svim akterima se hitno preduzima mjera njihovog privođenja, a zatim radnja njihovog ispitivanja od nadležnog tužioca. Osim toga, postojao je i zakonski osnov za mjeru određivanje pritvora prema njima, zbog postojanja opasnosti od međusobnog uticaja poslije projekcije filma. I to fino piše u Zakonu o krivičnom postupku, jer je u članu 132. tog zakona propisano da se pritvor može odrediti protiv bilo koga, ako naročite okolnosti (a film “Potkivač” je to) ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

To je ona istinska pravna država. Ali mi smo, nažalost, pravna država na papiru, čija stvarnost je potpuno drugačija. Hoću reći da zakon pravne države kod nas važi u zavisnosti od toga prema kome ga treba primijeniti. Da je neko drugi bio na mjestu Tegeltije, bio bi odmah priveden u policiju i protiv njega bi bio određen pritvor zbog tzv. koluzione opasnosti, to jest zbog opasnosti da će, ako ostane na slobodi, to iskoristiti da utiče na neke od aktera filma “Potkivač” da ne kažu nešto što bi inače trebali reći.

Međutim, ne samo što taj zakon nije primijenjen prema Tegeltiji, već je i onaj Marko Pandža saslušan u Tužilaštvu BiH nakon što je proteklo 14 dana od prikazivanja filma. Da li je i šta je sve eventualno (od)rađeno prema Pandži za to vrijeme, da li je u međuvremenu neko (i ko) uticao na njega da kaže ono što je rekao tek četrnaesti dan od prikazivanja filma “Potkivač”, vjerovatno će ostati vječita tajna.

Sve to svakom razumnom čovjeku govori koliko je u slučaju Pandže bila nezakonita tužilačka kandža. I niko od nadležnih ni ovaj put ne reaguje, a nosioci pravosudnih funkcija, oni isti koji prošle godine po drugi put glasaše za Tegeltiju da ponovo bude u VSTV-u, o kojima priča i moja kolegica kantonalni sudija se i ovaj put “boje, svako iz svojih razloga”. Taj konformizam i poltronstvo su akutne i suštinske bolesti našeg pravosuđa. One generišu i nezakonitosti kakve smo najprije vidjeli u filmu “Potkivač”, a zatim i u (ne)ponašanju Tužilaštva BiH. Nažalost, te bolesti niko neće da liječi, iako upravo one razaraju ovaj stub državne vlasti, a time i državu u cjelini.


Piše: Milan Blagojević (Autor je sudija Okružnog suda u Banjaluci)

Izvor: Oslobodjenje portal