Milan Blagojević: Nevolja i pravo

Milan Blagojević: Nevolja i pravo

Za pravo se kaže da je tvorevina čovjeka. Ali nakon što ga čovjek stvori, pravo počinje da živi svojim posebnim i nezavisnim životom, koji se u filozofiji prava naziva idealnim svijetom prava.

To je, u suštini, osnova na kojoj počiva učenje (teorija normativizma) svjetski poznatog i priznatog pravnog mislioca Hansa Kelzena. Studenti prava obično ne vole predavanja na ovu temu, jer im se, pogotovo brucošima, čine suvoparnim teoretisanjem. Istinu govoreći, i sam sam bio takav dok sam bio student, ali sam vrijednost učenja o ideelnom svijetu prava shvatio kasnije, tokom praktičnog rada, i u to se iznova uvjeravam gotovo svakodnevno. Evo najsvježijeg primjera za to, izniklog u ovoj pandemiji virusa korona.

U nedelju, 22.3.2020. godine, VSTV BiH je donio odluku koja, suštinski posmatrano, znači prekid rada sudova u BiH. Odlučeno je da će raditi samo dežurne sudije na krivičnom, građanskom i prekršajnom referatu, koje će postupati u hitnim slučajevima. Čak je tačkom 10. navedene odluke VSTS-a BiH data mogućnost predsjednicima sudova da, nakon što procijene opasnost, uvedu i restriktivnije mjere ukoliko bude potrebno, što može dovesti i do potpunog zatvaranja sudova.

Međutim, tom odlukom VSTS BiH nije odlučeno, jer VSTS nije nadležan za to, šta će biti sa silnim ljudskim pravima i obavezama sadržanim u brojnim zakonskim propisima, zbog čije zaštite se ljudi, kad ih ne mogu riješiti dogovorom (a najčešće to ne mogu), obraćaju upravo sudovima. U tom pogledu brojni zakoni sadrže odredbe o rokovima u kojima se ljudi moraju obratiti sudu, jer će u protivnom izgubiti pravo na zaštitu. Na primjer, Zakonom o radu koji je na snazi u Republici Srpskoj propisano je (član 201) da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti tužbu sudu radi zaštite svojih prava najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava. Kako vidimo, riječ je o kratkom roku i trenutno važeći zakon ne poznaje izuzetke od njega, pa ni kada nastupe ovakve pandemije poput virusa korona. Na takav način stvari u bitnom stoje i kada je riječ o sudskom ostvarivanju prava iz različitih ugovora (ugovorna potraživanja), zatim u pravnim odnosima nastalim izdavanjem mjenice, podnošenja tužbi zbog smetanja posjeda itd., itd.

Ukazujem na sve to zato što, na primjer, važeći Zakon o obligacionim odnosima (član 382) propisuje da zastarjelost ne teče samo u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata, a i to isključivo u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti. Dakle, važeće zakonodavstvo ne uređuje šta će biti sa potraživanjima ljudi u ovako pandemičnom stanju kakvom smo izloženi, u kojem ni sudovi ne mogu raditi, a onaj sat ideelnog svijeta prava za njih ipak teče i protiče.

Ili, organi uprave i u ovo nedoba postupaju u brojnim upravnim stvarima, u kojima odlučuju o različitim ljudskim pravima i obavezama. Kada to učine svojim konačnim upravnim aktima, zakon (onaj o upravnim sporovima) propisuje da pojedinac koji nije zadovoljan tim upravnim aktom mora podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od prijema upravnog akta, a ako to ne učini u navedenom roku, sud će njegovu tužbu odbaciti. Zakon o upravnim sporovima nije propisao izuzetke od tog pravila, pa ni ako VSTS BiH donese odluku kakva je odluka od 22.3.2020. godine.

E, upravo navedeni i brojni drugi primjeri dokazuju postojanje onog ideelnog svijeta prava, koji živi svojim posebnim životom. Drugim riječima, dok se raznim mjerama (liječenjem bolesnih, izolacijom inficiranih, ograničenjem kretanja svih, snabdijevanjem životnim potrepštinama stanovništva i sl.) nadležne vlasti bore protiv virusa korona, ideelni svijet prava koji sam prethodno samo ukratko prikazao nastavlja da živi svoj život. On, ako u njega ne interveniše država, može izazvati i te kakve probleme u životu čovjeka kao jedinke.

Vidimo, dakle, da smo sada u nevolji koju mi ovdašnji mali ljudi niti smo napravili niti je možemo izbjeći. No, kako onaj ideelni svijet prava i njegov sat i tada neumoljivo teku, neophodno je da se nešto poradi, kako brojnim pravnim subjektima ne bi propala njihova prava zato što u našim sudovima rade samo dežurne sudije i to samo u hitnim predmetima. Država je jedino pozvana da to učini u ovim kriznim vremenima, zbog čega (između ostalog) treba proglasiti vanredno stanje. S tim u vezi ovdje u BiH, s obzirom na njeno federalno (i konfederalno) ustavno uređenje, treba imati u vidu sljedeće. Na nivou zajedničkih institucija vanredno stanje može da proglasi Parlamentarna skupština BiH (član 10. Zakona o odbrani BiH), ako postoji prijetnja postojanju BiH ili prijetnja napada na nju. Virus korona, složićemo se, nije prijetnja postojanju BiH kao države niti je napad na nju kao takvu, zbog čega Parlament BiH po zakonu nema pravo da proglasi vanredno stanje.

Stoga u postojećoj situaciji entiteti imaju nadležnost za proglašavanje takvog stanja, što je, kada je riječ o Republici Srpskoj, i propisano njenim Ustavom. Vanredno stanje u slučaju ovakvih pandemija u Republici Srpskoj proglašava Narodna skupština RS (član 70. Ustava), pa ako ni zbog čega drugog onda, upravo zbog toga nisu u pravu oni koji tvrde da je u situaciji izazvanoj virusom korona poslanicima tobože zabranjeno da se sastanu radi održavanja takve sjednice Skupštine. Osim toga, takvu zabranu ne propisuje Ustav Srpske, a od njega nijedan drugi pravni akt ne može imati jaču pravnu snagu. U vanrednom stanju aktima Narodne skupštine ili predsjednika Republike (uredbama sa zakonskom snagom) mogu se, između ostalog, uređivati i pitanja vezana za dalji tok već započetih sudskih postupaka, kao i onih sporova za koje će postupak u sudu tek uslijediti.

Hoću reći kako bi posebnim zakonom ili uredbom sa zakonskom snagom trebalo propisati prekid, odnosno zastoj sudskih postupaka u svim građanskim stvarima (parničnom, izvršnom i vanparničnom sudskom postupku), prekid stečajnih i likvidacionih postupaka, ostaviti mogućnost vođenja pritvorskih krivičnih predmeta. Takođe je tim propisom potrebno propisati zastoj zastarjelosti potraživanja, kao i zastoj rokova propisanih za podizanje tužbi, poput onih s početka ovog teksta kojima radnici traže zaštitu svojih prava. U najkraćem kazano, neophodno je što prije jednim posebnim propisom urediti sva ova pitanja, za čiju izradu u formi nacrta su najpozvaniji Ministarstvo pravde i Ministarstvo uprave i lokalne samouprave Republike Srpske. Jedino ograničenje o kojem treba(ju) voditi računa je da se tim propisom ne krše tzv. nedodirljiva ljudska prava, poput prava na život, na zabranu mučenja i sl., a ništa od takvih prava ne bi bilo dovedeno u opasnost onim o čemu ovdje govorim.

Time bi se u uslovima faktičkog prestanka rada sudova spriječile negativne posljedice po stranke u postupku, u vidu nastupanja zastarjelosti, prekluzije u preduzimanju pojedinih procesnih radnji, zastarjelosti prava da se prinudnim putem ishodi svoje novčano ili drugo potraživanje i drugi slični problemi. Zato, završavajući ovaj tekst, ne mogu a da sve nas ne podsjetim kako je bio (i ostao) u pravu Seneka rekavši davno još da „nevolju ne možeš izbjeći, ali je možeš savladati".

Piše: Milan Blagojević

Izvor: nezavisne.com

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks