Miljan Konta: Pad Bosne

Miljan Konta: Pad Bosne

Iako se spominje kroz povijest prepunu previranja, ova balkanska zemlja nikada nije prolazila teža vremena. Bilo je tu raznoraznih okupatora koji su što dodali, što oduzimali ovoj, očito nesretnoj zemlji.

Možda je svoje najsretnije razdoblje proživjela za vrijeme Titove Jugoslavije, kada je sve nekako izgledalo i bolje i ljepše. Nesretni rat devedesetih kojim je započela devastacija ove države ne jenjava ni danas.

Gospodarski razorena, u svim ostalim segmentima unazađena, tavori u razdoru pokunjenih masa i raspojašenih političkih revolveraša. I evo tako nadomak trideset godina. Previše je razloga da ova Nesretna Tvorevina više ne zaslužuje da postoji.

Iako znam da mi je to domovina, svjestan sam paradoksa njenog postojanja. Svaka država objedinjuje jedan ili više naroda, poradi života, prosperiteta, napretka, ekonomske i političke sigurnosti.

Pogotovo ako još ima bogastva kao Bosna, ne postoje prepreke ka blagostanju. A Bosna ih ima: rudna bogastva, plodne nizine, fantastične planine, rijeke, jezera… mnogo više no što neke razvijenije zemlje imaju.

I gdje je tu problem propadanja ove zemlje?

Bosna propada na očigled sviju nas, konstantnom brzinom. Reklo bi se – nezaustavljivo. Nema životnog segmenta koji nije uništen i devastiran počevši od ekonomije, školstva, zdravstva, kulture, sporta…

Zašto je to tako u zemlji koja kroz povijest obiluje nizom zanimljivosti, poznatih osoba, događaja, olimpijada…

Jedini razlog svemu tome je – narod(i).

Narodi ove zemlje već trideset godina pokapaju vlastitu zemlju i glavni su krivci za njeno konačno propadanje. Međusobno zavađeni, umjesto da shvate da bolje države nema od one u kojoj si rođen, dozvolili su nekolicini hoštaplera da rade što hoće.

Birali smo ih uporno, oni uporno krali, vjerovali smo im, oni nas lagali. Danas se Dodig, Bakir, Dragan… mnogima gade. Mnogi ih kunu. No, što vrijedi kada mafijaška hobotnica prekriva sve pore ovog očito mafijaškog društva.

I nitko da podigne sablju i odrubi krakove, još bolje glavu ovoj nemani. Lakše je bježati, seliti, odlaziti, nestajati…

I pade Bosna napokon, vlastiti joj narodi presudiše, valjda imajući iskustva uništavajući jednu mnogo veću zemlju koja je za ove tuge od država bila – Amerika.

I  pade Bosna, mada još lamata rukama, bujica je nezaustavljivo vuče u ropotarnicu povjesti. Uništiše je vlastiti kukavički narodi koji je ovakvu lijepu i ponosnu nikad nisu ni zaslužili.

 

Piše: Miljan Konta

Izvor: http://relax-portal.info