Na lijevoj strani Vučićevih grudi

Na lijevoj strani Vučićevih grudi

Na Vučićevim prsima će da zablista ruski orden koji već krasi grudi aparatčika, oligarha, ekstremista ili diktatora. Ima tu i ponekog poštenog čovjeka. Naprednjački hroničari već horski kliču istorijskom uspjehu

Ipak odlikovalo predsjednika. Ne ovog u Podgorici, njega je htjelo, kao što znamo, da ruši. Pa poslalo neke KGB-ovce i udbaše, doduše u godinama, penzionere i sredovječne gospođe. Ali kao što znamo iz onog filma kada Brus Vilis okuplja ekipu obavještajnih umirovljenika - oni su najopasniji. Dobro, nećemo o tome.

Nego o predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću koji će uskoro na grudi junačke da zakači orden Aleksandra Nevskog.

Ko bješe Aleksandar Nevski?

Kratki istorijski ekskurs: Knez Aleksandar je u XIII vijeku u ime pravoslavne vjere tamanio zapadne zavojevače, bio tatarski vazal, a pred smrt primio monaški postrig. Poslije smrti je kanonizovan kao svetac Ruske pravoslavne crkve. Njegove mošti su prenijete u Petrograd 1724. Mnoge legende kolaju oko njegovog groba. Nebeska svjetlost pali sveće, on povremeno ustaje i šeta da bi provjerio da li je Rusija slobodna od tuđina. Takva figura je kao naručena za carsko odličje. Car Petar Veliki je orden zamislio, ali ga nije ni jednom dodijelio. Njegova žena, carica Katarina dodijelila ga je posmrtno - njemu. Od te 1725. godine ovo odlikovanje se našlo na prsima mnogih ruskih, ali i rusofilnih, odličnika, među kojima su Njegoš, poneki Obrenović, Karađorđević i Nikola Pašić. Boljševici prekidaju tu tradiciju, ali je 1942. obnavlja Staljin jer se, stisnut Vermahtom, prisjeća ruskog nacionalnog ponosa kao sredstva za mobilisanje najvećeg sovjetskog naroda za otadžbinski rat. Odlikovano je 40.000 zaslužnih sovjetskih građana.

Poslije sloma Sovjetskog Saveza predsjednik Rusije Boris Jeljcin nije ukinuo ovo odlikovanje, ali je naprosto prestao da ga dodjeljuje. Dmitrij Medvedev, tada Putinov privremeni predsjednik Rusije oživljava carsku tradiciju 2010.

Ko su dosadašnji ordenonosci?

Najprije, orden o kojem je riječ jeste hijerarhijski četvrti po rangu u Rusiji. Na prvom mjestu je Orden Svetog Andreja Prvozvanog, potom dolazi Orden zasluga za otadžbinu, iza njega je Orden Svete velikomučenice Katarine, pa tek onda Orden Aleksandra Nevskog. Po pravilima za dodjelu ordena na prvom mjestu su ruski građani koji su najmanje 20 godina služili državi ili su se na razne načine istakli u službi, a na trećem mjestu se spominju i strani državljani koji su doprinijeli mnogostrukom razvoju saradnje sa Ruskom Federacijom.

Ovo objašnjenje nužno je zbog pjene koju su mlateći oduševljeno rukama po naslovnicama prosuli državotvorni tabloidi, dajući priznanju rang i značenje koje ne može imati.

Da pogledamo u kakvom je društvu Aleksandar Vučić. Vječni gubitnik na predsjedničkim izborima i komunista starog kova Genadij Zjuganov je orden zakačio 2014. Iste godine je odlikovan bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, koji uz Mila Đukanovića ima najduži vlastodržački staž u Evropi. Ili, kako je pokojni prijatelj Aleksandra Vučića, bivši ministar spoljnih poslova Njemačke Gido Vestervele još 2012. formulisao - Lukašenko je „posljednji evropski diktator“. No, možda to i jeste pravo društvo za Vučića. Vestervele te godine nije mogao da zna da su na pomolu svi ovi balkanski i istočnoevropski stabilizatori i demokratori.

Već 2015. orden je na junačka prsa zakačio neko kome se golobradi Vučić iz radikalskog doba može samo silno obradovati: Vladimir Volfovič Žirinovski. Šešeljev brat po duhu i izgredima, ekstremni nacionalista i tajnoslužbaš bio je sigurno jedan od Vučićevih političkih uzora.

Šta nam stvarno kaže orden?

Orden nam ne kaže ono što naprednjački mediji papagajski ponavljaju: „Ovo je veliko odlikovanje ne samo za Vučića nego i za nas, građane Srbije, poslije više od 100 godina“. Šta mislite koliko se godina orden nije dodjeljivao nikome iz inostranstva? Više od devedeset. A koliko godina se uopšte nije dodjeljivao? Četrdeset i pet. Sve to znači da Vučić nije imao baš veliku stogodišnju konkurenciju u nekoj drugoj zaslužnoj Srbadiji kao što izokola sugeriše naprednjački narativ. Vučić kao kruna stogodišnjeg razvoja, kao konačni prekid stogodišnje suše u ruskim odlikovanjima.

Putin je, kao i obično, vještom politikom obavezao Aleksandra Vučića na nekoliko stvari. Prvo, vojna neutralnost i neprihvatanje sakcija Evropske unije prema Rusiji. To je cijena za pomaganje oko blokade prijema Kosova u Ujedinjene nacije. Daš mi, dam ti. Ordenom je samo zapečanjen taj prećutni sporazum. Osim toga, Putin je procijenio da ipak lakše ostvaruje te svoje ciljeve sa ambivalentnim Vučićem nego sa njegovim prethodnicima. Zato je orden kao sjajna unutrašnjepolitička zvečka kojom će da se pune svi raspoloživi propagandni kanali u Srbiji poklon koji Rusiju ne košta puno - postiže se, kao i obično, najveći učinak sa najmanje ulaganja. Uzmemo li u obzir idiotski potez Makronove administracije na obilježavanju stogodišnjice kraja Velikog rata, kada je suštinski ponizio državu saveznicu iz tog rata ćuškajući njenog predsjednika u zapećak i dajući prednost dnevnopolitičkim računicama, onda je jasno kakva se poruka ovih dana sklapa u glavama mnogih ljudi u Srbiji: Rusija nas odlikuje, a Zapad nas ponižava.

Pri tome, Aleksandar Vučić blista na listi odlikovanih zaslužnika među kojima su aparatčici, oligarsi, poneki ugledan čovjek, poneki ekstremista i diktator. Pošto u smutnim vremenima sve može da prođe, i ovo će biti zabilježeno kao ogromni istorijski uspjeh, pa zaboravljeno. Čemu tolika ujdurma? Samo će jedan caroliki vladar potapšati po ramenu nepouzdanog vazala. Problem Srbije jeste nešto drugo. Njen predsjednik se nije odlučio na koju će stranu pa svoj raskorak između radikalskog istočnog srca i naprednjačkog zapadnog novčanika proglašava spoljnom politikom. Ali se zato na unutrašnjem planu odavno odlučio za Putinovu „dirigovanu demokratiju“. Tačnije za palanačku varijantu u kojoj još ne likvidiraju kao za vrijeme Miloševića, ali pljuju, lažu, prijete i ako treba prebijaju. Ta demokratura se uzda u veliku Rusiju i u njemačke investicije, ali se po svom konceptu nalazi tačno na pola puta između Vučićevih autoritarnih prijatelja Viktora i Mila.


Piše: Dragoslav Dedović

Izvor: Dojče Wele