Nemačka zove neprijatelje u goste: Lavrov i Tilerson u Bonu


Nemačka zove neprijatelje u goste: Lavrov i Tilerson u Bonu

Dva velika diplomatska skupa održavaju se iduće nedelje u Nemačkoj.

U četvrtak i petak se u Bonu sreću ministri inostranih poslova G-20; od petka do nedelje se u Minhenu održava 53. minhenska bezbednosna konferencija. Zvaničnici EU, nemački političari i nacionalni mediji već su se unapred pobrinuli da oba skupa izgledaju kao susret svi protiv svih: oprezni neprijatelji Rusija i Amerika u gostima kod Nemačke, koja ih ne podnosi.

Susret u Bonu se može gledati kao prvi konkretan test nemačke diplomatije u novim političkim uslovima. A oni su poznati: Berlin ne gleda više samo prema Moskvi sa ljutnjom i frustracijom, već od ovog januara i prema Vašingtonu.

Priča s Bonom počinje da ne može običnije. Nemačka je početkom decembra preuzela godišnji turnus predsedavajućeg unutar G-20 (Grupe dvadeset najrazvijenijih industrijskih zemalja i zemalja u razvoju). Godišnji samit predsednika država i vlada G-20 održaće se u julu ove godine u Hamburgu.

Da bi skup na vrhu u Hamburgu imao neki smisleni završetak, potrebno je održati niz pripremnih sastanaka. Za G-20 taj posao kao na pokretnoj traci obavljaju savetnici, u diplomatskom žargonu poznati kao "šerpe".

Ovog četvrtka i petka red je na ministre spoljnih poslova G-20. "Šerpe" ih dovode u Bon da daju svoj doprinos nemačkom predsedništvu, koje nastupa sa tri diplomatska fokusa: "Osigurati stabilnost", "Poboljšati budućnost" i "Preuzeti odgovornost".

We are the world

Tajna opstanka G-20 (ovo je njegova deseta godina) jeste u gledanju na stranu kad se pojave nezgodna pitanja. Dovoljno je samo pogledati njegovu strukturu: Rusija i Amerika, Japan i Kina, Brazil koji se bori za očuvanje minimalnog društvenog integriteta, Saudijska Arabija za koju tvrde da gazi ljudska prava polovine svog stanovništva, Turska koja se "oprašta sa demokratskim poretkom".

Tu je i EU, koja nastupa razbarušeno: kolektivno, ali bez Nemačke, Francuske, Italije i Velike Britanije, koje su članice G-20 svaka za sebe.

G-20 je vrlo šareno društvo koje na okupu drži činjenica da u tim zemljama živi dve trećine svetskog stanovništva, skupe se četiri petine svetskog bruto proizvoda i okrene tri četvrtine globalne trgovine. Oni su, praktično gledano, svet, nešto kao ekonomsko krilo Ujedinjenih nacija.

Da se mnogi od njih unutar sebe ne podnose, razume se samo po sebi. Ali to su uglavnom stare i poznate nesuglasice sa kojima "šerpe" bez problema izlaze na kraj. EU i SAD bi nastupile u timu, ostali bi rekli šta su nameravali, razumeli šta im je odgovaralo, i svi su bili zadovoljni, a najviše "šerpe".

Nevolja je što se u međuvremenu pojavilo novo neprijateljstvo, ono između EU i Vašingtona. S tim Berlin nije računao kad se pripremao za turnus u G-20.

Plan je bio da će ritam u Hamburgu u julu ove godine davati Angela Merkel i Hilari Klinton.

Sad je ritam sekcija spala na jedno ime. Ima li tu onda uopšte smislene muzike?

Lavrov i Tilerson ili čudo u Bonu

Sastanak ministara spoljnih poslova G-20 idućeg čevrtka i petka u Bonu dobio je, od strane domaćina, nenameravani fokus: prvi susret američkog državnog sekretara Reksa Tilersona i ruskog šefa diplomatije Sergeja Lavrova.

Simboli "stabilnost", "budućnost" i "odgovornost", koje je Nemačka zakačila na svoje diplomatske zastave za ovu godinu, blede pred sasvim konkretnom činjenicom da će se na njenom dežurstvu prvi put sresti Tilerson i Lavrov.

Šta ako se budu ponašali naglašeno prijateljski? Šta ako otvoreno pokažu da se ne podnose? Ili ako se ne podnose, ali se ujedine u odbijanju berlinskih moralnih bukvica? Šta ako se Tilerson izvini zbog neodložnih poslova i ne dođe? Još gore, šta ako dođe?

Nijedna od tih varijanti ne odgovara Berlinu. Sve su, na svoj način nove i zahtevaju diplomatsko prilagođavanje u hodu, a improvizacija nije jača strana nemačkog racionalnog duha.

Pogotovu jer odmah posle bonskog susreta, praktično u njegovim poslednjim trenucima, u Bavarskoj počinje Minhenska konferencija o bezbednosti.

G-20 je globalno pozorište, theatrum mundi; MSC je orakel, pitijsko prebiranje po budućim trendovima.

Kad se prate susreti G-20 dobija se jednostavan tip informacija: ko koga ne podnosi i kakvi su simboli izabrani za individualizaciju pojedinih turnusa.

Minhenski skup nudi važniji i bitno diverzifikovan tip informacija. Slušajući govore, analizirajući prioritete, posmatrajući reakcije prisutnih, politički analitičar može relativno jednostavno doći do dijagnoze ne samo kojim putem se svet kreće, nego i gde će biti za koji mesec.

G-20 je barokni teatar, Minhen je seansa tarota.

Svi izazovi Minhena

Najpre, ko ove godine ne dolazi: Reks Tilerson. I to iako će u petak (verovatno) biti blizu, skoro iza ugla, u Bonu.

Osim što nema američkog šefa diplomatije, Sjedinjene Države su u Minhenu snažno zastupljene: dolaze potpredsednik Majk Pens, ministar odbrane Džejms Matis, ministar za bezbednost Džon Keli, zajedno sa velikom parlamentarnom delegacijom u apostolskim dimenzijama (12) predvođenom republikanskim senatorom Džon Mekejnom.

 

 

Dolazi Lavrov, šef UN Guteres, svi koji EU-diplomatiju vuku na svoju stranu (Tusk, Mogerini, francuski Ero, britanski Džonson, nemački Gabrijel), dolazi Stoltenberg iz NATO saveza, Porošenko i Orban, dolaze ministri spoljnih poslova Turske i Kine, vojni ministri Izraela i Avganistana, dolazi Bil Gejts i Bono still-haven't-found-what-i'm-looking-for iz grupe U2.

Poslednjih nekoliko godina, u trendu ekstremno pojačanom od uvođenja sankcija Moskvi, diskusione runde u Minhenu su u principu bile "batinanje" Rusije, takozvani "bashing": bez obzira na to ko nastupa, reakcija prisutnih u dvorani – političari, diplomate, analitičari, novinari – pretvarala se u glasni referendum o opasnostima koje prete iz Moskve.

Na svakom početku minhenskog skupa stoji dokument koji mu daje željeni smer, svira uvodnu notu.

Prošle godine bio je to dokument pod nazivom "Beskrajne krize, neodgovorni akteri, bespomoćni čuvari" (Endless Crisis, Reckless Spoilers, Helpless Guardians). Prepričano u jednoj rečenici: Zapad je, kao čuvar liberalnog istorijskog nasledja, sve bespomoćniji pred ojačanom Moskvom.

Ove godine, neko drugi stoji na tapetu. Kako se osnovni dokument pojavljuje pod naslovom "Post-istina, post-Zapad, post-poredak?" (Post-Truth, Post-West, Post-Order?), što su sve pojmovi koji se u javnoj intelektualnoj percepciji povezuju sa novom američkom administracijom, minhenski "bashing" će ove godine na svojoj koži osetiti Amerikanci.

Kako je Neron zapalio medije

Primeri nemačkog "batinanja" Vašingtona, "bashing", "vrućeg zeca", daju sve kompleksnije rezultate.

Austrijski časopis Profil u svom poslednjem broju naziva Trampa "ljudskim monstrumom", a nemački Špigel ga upoređuje sa rimskim Neronom (vladao 54-68).

Tekst "Neron Tramp", koji potpisuje glavni urednik Špigela Klaus Brinkbojmer, izraziti je primer političkog motivacionizma, vulgo huškanja.

"Tramp je opasnost – Nemačka mora da se stavi na čelo otpora". "Nemačka se mora dići protiv 45. američkog predsednika. To je teško, jer nije sigurno "kako će taj brutalni kolerik, patološki lažljivac, rasista i tiranin reagovati na diplomatski pritisak. Nemačka mora da okupi alijansu protiv Trampa. Ona to mora, jer nema nikog drugog ko to može. Činjenica da taj pokret otpora može uspeti samo ako se sprovede u koordinaciji sa našim afričkim, azijskim i evropskim partnerima, ni najmanje nam ne olakšava situaciju."

Brinkbojmerov tekst je paradigmatičan iz nekoliko razloga.

Prvo, jer pokazuje da Nemačka inteligencija nije savladala istorijsku traumu iz 1933, nije izašla na kraj sa kolektivnim osećajem krivice zbog toga što na vreme nije prepoznala "ljudskog monstruma" i sad pred Evropom polaže popravni i prepoznaje Hitlere u tuđem dvorištu. Reakcija na migracionu krizu, reagovanja na Trampa pokazuju da nemačka javnost i dalje leži na psihoanalitičkom kauču.

 

 

Drugo, da se nemačka diplomatija posvađala levo i desno, i sada ima problema da među "azijskim, afričkim i evropskim partnerima" mobilizuje delotvornu alijansu protiv Trampa.

Treće, da nije dovoljno ne slagati se s Trampovom politikom, on se mora prezirati. Svako ko kao novinar želi da bude deo liberalnog, otvorenog, obrazovanog, tolerantnog medijskog kolektiva, mora reći da je Tramp gnjida koja ne zaslužuje da hoda svetom.

Četvrto, da Brinkbojmer ili ne čita vlastiti list, ili ima pamćenje tri zlatne ribice. U novembru 2013. (11. 11. 2013) Špigel je objavio intervju sa Martinom Zimermanom, profesorom na minhenskom univerzitetu i specijalistom za antičku istoriju.

Intervju je nosio naslov "Neron, umetnička duša". Sigurno, u naslovu se krila i doza ironije. Mnogi se verovatno još iz škole sećaju poslednjih Neronovih reči "Ah ja, kakav umetnik, a umirem!".

Ono što Cimerman zaista kaže, a novinar (Frank Tadeuš) ne nalazi argumente da se ne složi je: istoričari Starog Rima nisu bili "ni naučnici, ni novinari, već pisci". Oni nisu sastavljali pouzdana istorijska svedočanstva, već literaturu. Bili su osvetoljubiva bratija, koja je uživala u tome da izmišlja horor priče i ukrašava ih detaljima.

"Česte su bile situacije da je pisac nekog vladara, koji mu nije bio po volji, predstavljao kao monstruoznog despota", kaže Cimerman.

Tadeuš: "Hoćete reći da Neron nije bio nečovek?"

Cimerman: "Kad je Neron umro, njegovi politički protivnici su ga predstavili kao monstruma. Njihova argumentacije je tako vešto uštrikana, da mi danas teško možemo da bacimo pogled iza te fasade. Konkretno, ima o Neronu i drugih antičkih tekstova, koji govore da je donosio vrlo razumne i primerene odluke, da nije zapalio Rim, već naprotiv, aktivno radio na njegovom obnavljanju."

Tadeuš: "Kako se prepoznaje da li neki antički autor preteruje i dodaje?"

Zimerman: "Autor i publika su raspolagali istim retoričkim kodom. To je kao kad danas verzirani bioskopski posetilac gleda Tarantinove filmove gde krv lije potocima, pa kaže sebi 'preteruje da bi nadmašio kolege'. U principu, kad u nekom antičkom tekstu pročitate rečenicu: '...a onda je taj i taj, kad je došao na vlast naredio užase do tada neviđenih razmera' onda znate – to se pisac dodvorava čitaocima i obračunava s konkurencijom."

Zašto Neron, uzmi Kaligulu!

Cimerman, na kraju, eksplicitno, ne između redova: "Iza svake kampanje blaćenja, ostane recka u istoriji. U zapadnoj štampi deluju ponekad ti isti mehanizmi koje poznajemo iz antičke istoriografije. I danas novinari pokušavaju da nadmaše jedan drugog u opisu "neviđenih" strahota".

Greh Brinkbojmera nije samo u tome da ne čita vlastiti list, već i da prepisuje iz tuđeg.

Metafora s Trampom-Neronom uselila se u nemačke medije iz britanskog Gardijana (brojevi od 25. 1. 2016. i 10. 6. 2016.), gde su dva različita autora izvela dokazni postupak za tvrdnju "zašto, kad pogledamo u oči najgorih rimskih careva, u kojima se ogleda razularena, perverzna tiranija... mi prepoznajemo Trampa".

Nemački mediji, za koje je do tada poređenje s nacizmom bilo vrhunac beščašća, brzo su shvatili sva ograničenja Hitler-metaforike, te preuzeli širi istorijski fokus britanskih kolega.

Da bismo razumeli Trampa, moramo gledati na tirane starog Rima, poručili su autori Gardijana.

Da bismo razumeli goli naturalizam nekih današnjih medijskih autora, treba da čitamo antičke, poručio je Cimerman. Ali to je bilo tako davno, pre tri godine, ko se još toga seća!

 

 

Izvor: RTS