Nisam mogla ni sanjati da ću zbog poštivanja zakona ove zemlje biti pretučena, izgubiti posao, da će mi prijetiti

Nisam mogla ni sanjati da ću zbog poštivanja zakona ove zemlje biti pretučena, izgubiti posao, da će mi prijetiti

Od zadobijenih povreda i danas trpi svakodnevne bolove.

Taj 9. decembar 2019. godine Aisa Hondo Mujala nikada neće zaboraviti.

Pretučena je od strane onih kojima je zadatak da štite građane ove zemlje - policije. 

Od zadobijenih povreda i danas trpi svakodnevne bolove i liječi se. Zbog 9. decembra ostala je i bez posla, bila izložena verbalnim napadima i prijetnjama.

A sve zbog toga što je odlučila boriti se za pravo na zdrav život svoje djece, sebe i svojih sugrađana.

Radi to već punih 8 mjeseci kao aktivistica građanske inicijative “Jer nas se tiče”, koja broji preko 1000 članova i na desetine hiljada simpatizera koji skreću pažnju nadležnih i javnosti na opasnost koju deponija Uborak predstavlja po zdravlje stanovništva, ne samo okolnih naselja, već kompletnog Mostara i doline Neretve.

U razgovoru za Buku, prisjeća se događaja koji su prethodili danu kada je brutalno pretučena.  

Dana 4. decembra istekao je žalbeni rok, a federalna ministrica okoliša i turizma nije produžila okolišnu dozvolu deponiji, čime je ona i zvanično postala nelegalna.

Tada su aktivisti i građani odlučili ponovo blokirati ulaz na deponiju i spriječiti dovoz smeća. Organizovali su se vrlo brzo i blokada je krenula - tokom dana na deponiji su bile uglavnom žene, a po noći muškarci. To jutro, 9. decembra, skupilo se oko 150 građana. Znali su da će doći policija, ali ne i da će ih biti u tolikom broju. Dogovor je bio da sjednu na beton i pruže pasivni otpor. I tada je sve počelo. 

“Prvo su nas opkolili, pa počeli gurati ispred sebe, podmuklo udarajući u dno leđa, dok su nam gornji dio leđa stiskali. Bili su brutalni, nisu dali ni riječ da kažemo, dok su oni vikali. Jedan od njih me uhvatio za lijevu ruku i povukao na gore, a kako se nisam pomjerila s mjesta drugi me uhvatio za desnu ruku i onda su počeli vući, jedan na jednu, drugi na drugu stranu, a ja sam i dalje sjedila. Sjećam se da su desno od mene povukli lanac koji je starijem čovjeku bio preko ramena. Kako su trznuli lanac on je čovjeku pao oko vrata, a ja sam se uspaničila da će ga ubiti, vikala sam, nisu slušali, pa sam se trgnula specijalcima i legla po lancu da umanjim trzaje, da čovjeka ne udave. Tada se pojavio jedan specijalac sa velikim kliještima za lanac, ali je umjesto po lancu štipao moje noge samo da popustim. Vratila sam se nekako u sjedeći položaj i onda sam dobila udarac tri puta u donji dio leđa, i koljenom u kralježnicu. Nakon njih nisam se micala”, ogorčena je Aisa postupcima policije kojima je svjedočila i koje je i sama pretrpjela.

Njihove posljedice trpi i danas, a neke će ostati i do kraja života: “Bolovi su još uvijek jaki, glavu teško držim, a fizikalne terapije još traju. Odlazim i psihijatru i ovo, nažalost, neće proći tako lako”, priča nam Anisa, dok pokazuje brojne nalaze od ljekara. Posljednja dva su od neuropsihijatra.

Tu su i dvije tužbe protiv MUP-a jedna je kolektivna, a druga se tiče Aisinog slučaja. 

“Imam vrlo čvrste dokaze, neke još prikupljam, čak i na mojim nalazima piše da sam napadnuta od strane policije, iako su oni pokušavali u medijima zataškati da je bilo povrijeđenih tog dana. Dobijala sam i prijetnje od policije, njih ne mogu, nažalost, dokazati, jer su bile usmene”, priča za Buku Aisa i otkriva da nema dana a da se ne zapita u kakvoj to zemlji živimo, kako je moguće da policija koja bi trebalo da štiti i provodi zakon, stane na stranu bezakonja, korupcije i ovako nešto uradi nevinim ljudima koji brane osnovno pravo na život. 

Događaji od 9. decembra našu sagovornicu nisu koštali samo zdravlja, koštali su je i posla. Poslodavac joj je uručio otkaz, jednostavno rekavši da ne želi imati problema sa policijom. Radila je na crno.

Sve je ovo nije uplašilo ni pokolebalo da odustane od borbe za pravo na zdrav život, zdravu okolinu, vazduh, zdravu vodu.

Jednostavno kaže da nema čega da se plaši - nije uradila nista loše, nama ni kaznu za parkiranje, a kamoli šta drugo.

“Nažalost većina naših sugrađana još uvijek misli da sve ovo radimo zato što nam smrdi. Ne shvataju da nam je svima život ugrožen zbog te deponije, da nam je zagađen zrak i voda, da građani iz našeg područja sve češće obolijevaju od raznih carcinoma. Mi jednostavno nemamo izbora. Ipak, ono što me raduje je što u zadnje vrijeme na našim mirnim demonstracijama koje održavamo jednom sedmično primjećujem sve više novih lica. Svijest se poprilično polako budi, ali budi se i to me jako veseli”, zaključuje naša sagovornica.

Otkriva i da su na posljednjem sastanku sa predstavnicima gradske vlasti informisani da je pronađeno 6 potencijalnih lokacija za deponiju. Slijedi ispitivanje tla kako bi se ustanovilo koja lokacija je najpogodnija. Stav građanske inicijative je jasan, podsjeća Anisa, nova deponija ne smije štetiti niti jednom čovjeku, ni ljudima, ni okolini. 

Izvor: 6yka.com

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks