Otvara se prva hrvatska bolnica za ovisnike o internetu: Mario se -navukao-, zanemario higijenu, ugrozio zdravlje, našao se pred razvodom...
Mario je imao 48 godina kad se "navukao" na internetsku igru koja je istovremeno uključivala tisuće online igrača širom svijeta. Počelo je s pola sata-sat igre dnevno, zapravo više noću, a doraslo do cjelonoćnog igranja. Na posao bi otišao neispavan, umoran, dekoncentriran, a i tamo bi nastavljao igrati da je imao priliku, no kao nastavnik u srednjoj školi to ipak nije mogao.
Potpuno su mu se poremetili odnosi sa suprugom i djecom, zanemario je fizički izgled, higijenu, "zaradio" je poremećaj spavanja, u pitanje je ozbiljno došlo njegovo zdravlje, a točka na kojoj je morao priznati da je postao ovisnik i da mora nešto poduzeti bila je kad se našao pred razvodom i otkazom.
Mario, s obzirom na dob, zapravo nije posve tipičan primjer internetske ovisnosti - radi se o poremećaju koji više zahvaća mlađu populaciju. Na žalost, ne postoje sustavne statistike o broju zahvaćenih spomenutim poremećajima, niti je ova vrsta ovisnosti još uvijek uvrštena u službenu psihijatrijsku klasifikaciju, kao što su to druge ovisnosti, primjerice ona o kockanju.
No, problem itekako postoji. U zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici "Sveti Ivan" na njega su reagirali skorim otvaranjem dnevne bolnice za internetske ovisnike, prve takve ustanove u Hrvatskoj.
Faza štetne uporabe
- Bolnica je namijenjena punoljetnim osobama za koje, nakon što tim obavi individualnu obradu, zaključimo da su ovisne o internetu ili su na korak do toga, u fazi takozvane štetne uporabe - kažu nam dr. Davor Bodor, psihijatar koji stoji iza koncepta dnevnih bolnica za ovisnike o alkoholu i kockanju, a sad i internetu, te dr. Irena Rojnić Palavra, psihijatrica koja će se u podjeli multidisciplinarnog tima baviti upravo internetskim ovisnicima.
O tome tko su zapravo ovisnici o internetu, dr. Rojnić Palavra kaže kako se najčešće radi o mladim osobama koje na internetu pronalaze nešto radi čega se osjećaju bolje, a ne mogu to pronaći s ove strane ekrana.
- Ponekad je to društvo, zabava, potvrda koju dobivaju od drugih, realizacija fantazija, bijeg od turobne stvarnosti... Vrlo često se radi o osobama čija je obiteljska struktura nezdrava ili narušena. Najčešće ovisnosti su o videoigricama, društvenim mrežama i pornografiji, a budući da nemamo dovoljno iskustva s ovisnošću o različitim internetskim sadržajima, teško je reći koja je najteža. Pretpostavila bih da su to videoigrice, no to ćemo tek vidjeti.
Nije lako prepoznati patološku ovisnost o internetu u odnosu na ovisnost o tehnologiji koju nameće suvremeni život. Psihijatrica Rojnić Palavra objašnjava da su te dvije stvari u pravilu isprepletene i teško ih je odijeliti, te da se kod prekomjerne uporabe računala i mobitela najčešće radi upravo o internetskim sadržajima poput društvenih mreža, videoigrica, različitih portala i slično.
A koliko se sati provedenih online smatra problemom?
- Ako ste na internetu četiri do pet sati dnevno, a pritom se ne bavite školskim ili poslovnim aktivnostima, to je zaista previše. No, važnije od broja sati provedenih na internetu jesu simptomi, odnosno funkcioniranje osobe. Ostajete li na internetu sve duže i duže, tražite sadržaje sve jačeg sadržajnog potencijala, gubite kontrolu nad vremenom provedenim za računalom ili mobitelom, nervozni ste kad nemate pristup internetu i jedva čekate da se ponovno ulogirate, imate problema u obitelji, u školi ili na poslu zbog interneta, obećajete sami sebi da ćete prestati, ali ne uspijevate, ustrajavate u navedenim aktivnostima unatoč posljedicama - vrijeme je da potražite stručnu pomoć.
Grupna terapija
Dr. Rojnić Palavra sjeća se i jednog studenta informatičkih tehnologija koji je "toliko zaglibio u svijet videoigrica da je potpuno izgubio dodir s realnošću".
- Igrice su mu postale prve u životu, a sve ostalo sekundarno. Uspio je pasti godinu, izgubiti prijatelje, izluditi roditelje neprestanim vrćenjem u krugu laži. Nije mu primjerice padalo napamet izlaziti s društvom, djevojke ga nisu zanimale, o budućnosti nije razmišljao.
Čini mi se da su obiteljska disfunkcionalnost i duboki osjećaj nesamopouzdanja i nesamopoštovanja bili u podlozi priče. Bio je ambivalentan prema liječenju, lutao od bolnice do bolnice, od terapeuta do terapeuta. Nadam se da je danas dobro.
Osobe s problemom internetske ovisnosti, u dnevnoj bolnici će se, nakon individualne timske obrade i procjene, uključiti u grupnu terapiju koju se smatra zlatnim standardom u liječenju ovisnosti.
- Tome možemo pridodati rad s obitelji koji je temelj uspješnog liječenja i oporavka. Psihoedukacijom, odnosno učenjem o vlastitoj bolesti osoba će lakše prepoznati rizične situacije i moći se oduprijeti iskušenjima kojih će zasigurno biti. Ne treba zaboraviti da je ovisnost kronična recidivirajuća bolest i da je posrtanje dio putovanja.
Mogle bi pomoći i radnookupacijska terapija, socioterapija i tehnike relaksacije, dodaje, kao i farmakoterapija, naročito ako postoji prateće oboljenje poput drugog tipa ovisnosti, anksioznosti ili depresije.
Sto tisuća ovisnika u Dalmaciji?
U nedostatku preciznijih podataka o broju internetskih ovisnika, naši sugovornici spominju procjene koje govore da ih u populaciji ima 11 posto. Na razini Hrvatske to bi značilo više od 400.000 ljudi; proporcionalno uzevši, u Dalmaciji bi osoba s tim poremećajem bilo oko 100 tisuća.
- Radi se o podacima iz znanstvenih istraživanja koja nisu konzistentna. Pretpostavljamo da je tome tako jer nemamo definiranu ni službenu dijagnozu, a kamoli dijagnostičke kriterije, pa istraživači često mjere sličnu, ali ne i istu stvar. Jedno su podaci na općoj populaciji, a drugo na populaciji koja koristi internet.
Osim toga, pitanje je populacijske skupine - mlađe osobe češće koriste moderne tehnologije od starijih, urbana područja više od ruralnih i slično. Najrealniju brojku imali bismo kada bismo imali registar oboljelih kao što je slučaj s drogama, psihozama ili suicidima.
Jedno je sigurno, zaključuju naši sugovornici - osoba s ovim problemom ima sve više.
'Ponekad netko zaglibi...'
Da moja mama zna koliko vremena dnevno provedem na internetu, bilo bi sankcija - kaže K.K., petnaestogodišnja gimnazijalka, objašnjavajući da roditelji to ne mogu znati i da hoće.
- Na internetu - mobitelu, kompu - provodim četiri-pet sati dnevno. Stvar je u tome šta je mobitel zamijenio puno toga, svako malo si na njemu - odgovaraš na poruke, na Fejsu si, Instagramu, Whatsappu, čitaš knjige, gledaš filmove, igraš igrice. I onda dođeš do tog velikog broja sati.
Nisu to sati u komadu, nego sa stalnim prekidima i vraćanjem online. I kad radiš nešto drugo - ručaš, hodaš... - možeš bit na internetu. Ja nimalo ne odskačem od drugih, svi smo na internetu od četiri do pet uri, to je normalno. Ne smatram se ovisnicom, jednostavno živimo online. Ponekad neko zaglibi, ne može se odlipit, ali to onda prođe, sve se normalizira na standardnih tri, četiri, pet sati...
Liječe se i u zajednici Cenacolo kod Trilja
U terapijskoj zajednici Cenacolo u Ugljanima kraj Trilja, jednoj od šezdesetak koliko ih ima u svijetu, trenutačno boravi 38 osoba s poremećajem različitih ovisnosti. Od prije tri mjeseca među njima je i jedan internetski ovisnik. U bratovštini koja je u Ugljanima osnovana 1992. godine, dolazak osoba s poremećajem ovisnosti o internetu novijega je datuma, od prije nekoliko godina.
Obično se radi o ljudima kod kojih je internetska ovisnost - sporedna ovisnost, saznajemo od Tomislava Biluša, koji je u Ugljane "sa svojom ovisnošću" došao prije tri godine, a sad je jedan od onih koji nose odgovornost za organizaciju života u zajednici. No, kod spomenutog internetskog ovisnika, mladića koji je u zajednicu Cenacolo stigao s Kosova, radi se o primarnoj ovisnosti o internetu.
Priznao je ovisnost o igricama, kaže Biluš, objašnjavajući kako se i mladi Kosovar - s kojim razgovor nije bio moguć jer je u fazi svojevrsne izolacije od vanjskog svijeta - ovisnosti lišava bez terapije u klasičnom smislu, medikamenatima i slično, već "samo radom, molitvom, dobro organiziranim dnevnim životom". Pristup internetu nema nitko, a odgovornima se korištenje interneta omogućuje tek u slučaju prijeke potrebe.
Izvor: Slobodna Dalmacija
