Stefan Blagić: Ova zemlja je malo i naša

Stefan Blagić: Ova zemlja je malo i naša

Ako smatrate da vaše dijete zaslužuje da ispašta zato što ste mirovali onda kada vas je zemlja trebala, onda u redu. Ako smatrate da se vama ne može desiti da vam dijete naveče izađe u grad i nikada se ne vrati, i to je u redu. Svako ima pravo na svoj stav. Ipak, znam da velika većina vas koji ovo čitate ne misli tako. To me raduje.

„Što se više društvo udalji od istine, više će mrziti one koji je govore.“ To su riječi Džordža Orvela i u njima je sazidana naša galopirajuća propast koju nekada nazivamo sistem. Prije će biti antisistem. Ipak, postoje neki ljudi koji se maršom suprotstavljaju tom galopu nepravde, korupcije, nepotizma,  kriminala i drugih pošasti, a ti koji galopiraju, opet, ne mogu smisliti ove koji će marširati. I jedni i drugi znaju da ih čeka maratonska trka koja ima svoj početak – ponedjeljak u 9 do 12. 

To je ujedno i prvi razlog zašto ću učestvovati na maršu u ponedjeljak. Ne mogu se pomiriti sa tim da na površinu isplivavaju oni koji su potkovani, koji „sređuju“ svoje diplome dok si rekao „keks“ i koji sa teškim podozrenjem gledaju na sve koji nisu na njihovoj strani koruptivnog vrtloga. Možda nam se čini da je ova zemlja njihova, možda ona to i jeste, ali znate kako, malo je i naša. Dužni smo joj, a i sami sebi. 

SVI SMO ŽRTVE

Bitno je marširati i iz jednog prostog razloga – svi smo mi žrtve korupcije. Penzioneri, zato što im je korupcija očerupala i ono malo crkavice što dobijaju, a za šta su radili 40 i kusur godina. Radnici, jer žive kao penzioneri, a kad dočekaju penziju, provodiće se kao neegipćani tokom gladnih godina. Studenti, jer im je od akademskog znanja ostala ista ona diploma koju mogu kupiti za nekoliko dana. Roditelji, jer djecu odmah po začeću moraju da prijave na listu čekanja u državno obdanište, jer su sve liste već odavno popunjene. I popunjavaće se i dalje, kako se koji četvrti pomoćnik savjetnika sekretara mjesne zajednice bude spremao za (prostu) reprodukciju.  

Ja ću u ponedjeljak marširati i zbog poštenja. „Poštenje se ne mož’ kupit, jer ga pošten ne prodaje ni za blaga sva golema. A nepošten prod’o bi ga, al’ ga nema.“ Poštenje je jedna od rijetkih stvari koje nam ne mogu oduzeti i tu nam jedino zavide oni koji nam sve ostalo otimaju. A mi ćemo ga ljubomorno čuvati i gristi kao bijesni psi na svaki napad na ono što nas čini čovjekom. Da, mi smo ljudi i to uvijek treba ponosno, prkosno i gordo naglašavati. Mi nismo oni i to je jedina stvar po kojoj se možemo i moramo dijeliti. U situaciji kada nam ljudi masovno napuštaju zemlju, drugog izbora i nemamo, jer svi naši narodi preživješe strane okupatore i opstaše, a domaći okupator raznese vijekove teške borbe na paramparčad. 

Marširaću i zbog onih koji ne smiju, a oni koji ne smiju ili kažu da ne smiju, treba da se sjete riječi Siniše Kovačevića: „Svi oni koji kažu da rade prljave poslove što moraju da hrane djecu, moraju da znaju da djecu hrane hljebom koji je umazan izmetom i da će im djeca prije oprostiti to što su gladna nego što jedu hljeb namazan izmetom.“ 

LIJEK ILI KROMPIR

I na kraju, a što je sigurno meni najbitnije, marširaću zbog svog tromjesečnog Maksima. On nije „kriv“ što se rodio ovdje, a sebi ne bih oprostio da mu u nasljedstvo ostavim zemlju kakvu su meni roditelji ostavili. Ili još goru. Ne, nemam pravo na to, on zaslužuje da živi u uređenom sistemu, operisanom od korupcije i partokratije, zaslužuje da živi bezbrižno, da ne zna ni kako mu se zove predsjednik, ni premijer, niti bilo koja od tri aždajine glave na vrhu. On zaslužuje i da ide u vrtić, i da studira na naprednom univerzitetu, i da radi za pristojnu platu, a na kraju, kada i prestane da radi, da živi normalno i  bez opterećenja i svakodnevnog izbora: lijek za pritisak ili kilogram krompira? 

Niti on, niti bilo koje drugo dijete nije krivo ni odgovorno za greške svojih roditelja, ali za njih, nažalost, može ispaštati. Ako smatrate da vaše dijete zaslužuje da ispašta zato što ste mirovali onda kada vas je zemlja trebala, onda u redu. Ako smatrate da se vama ne može desiti da vam dijete naveče izađe u grad i nikada se ne vrati, i to je u redu. Svako ima pravo na svoj stav. Ipak, znam da velika većina vas koji ovo čitate ne misli tako. To me raduje. 

Vidimo se u ponedjeljak 9.12. u 11.51. ispred vječne vatre. Promjena počinje od tebe! 

Piše: Stefan Blagić

Izvor: zurnal.info 

Pratite Infomedia Balkan i na facebook-u:
https://www.facebook.com/infomediabalkan/?ref=bookmarks