Pero Žabac Majdandžić: Oprosti dušo Davide!

Oprosti dušo Davide!
Ti dušo naša još kao klinac na proteste, pa nosiš i transparante, za pravdu za istinu.

Ih kad gledam ovu sliku kako sam ponosan na tebe a mogu tek da mislim kako se na tebe ponose i zavide ti na snazi, milioni drugih a kako li su tek ponosni tvoja majka i tvoj otac.

Oprosti mi Davide što nekad ne stignem na trg, što se nekada pojave kao važnije stvari, a nije tako, nego eto.. nisam ja Ti Davide.

Ja sam samo običan smrtnik a Ti to nikada nisi bio..ti i kad nisi tu među nama, Ti Davide jači od svih nas.

A opet tu sam ja.. pratim sve što se dešava, malo sam umanjio odlaske na trg ali to ne znači da sam te zaboravio i neću, nikad neću.

Neki dan sam na trgu bio sa bratom i snahom i naravno mojom Oljom.. dođe tvoj otac da nas pozdravi.. a ja.. ja kao malo sakrio pogled.. nije me bilo nekoliko dana.. išlo se na more.. pa me stid tvog oca i majke.. eto i nju sam upoznao, tužna li je a jaka.. zna šta hoće i pobjediće.

A oni me pozdraviše kao najrođenijeg, ne osudiše me ni pogledom a kamoli riječju, nego pomilovaše onim pogledom punim ljubavi i stiskom ruku, onim što liječi dušu.

Hajde hvala Bogu pa neće svijet stati zbog mene, ima još mnogo dobrih ljudi, i na ovom linku a što je najvažnije na trgu su. Uf kako sam ih gledao dok pjevaju tvoju pjesmu i traže pravdu.. Ma dušo ne umijem opisati, oni su mi postali baš kao familija.. pa ja kao malo zalutao a oni me primili kao najrođenijeg.

Doslovno im skidam kapu i klanjam se do poda.. klanjam se njihovom ljudstvu i snazi.

Zvacu Ti oca i majku sutra na ručak.. nadam se da će stići, volim ja njih ono baš, ma pokušaću da ih malo nasmijem, nekako mi teško kad ih gledam tužne a moj Oljo.. ona kaže, nemoj tako, nije red da se našališ.. a ja baš hoću.. ih kako ti ocu stoji osmijeh kad ga izmamim.. a najljepši osmijeh on čuva za tvoju pobjedu a dolazi, sve je bliža i bliža.
Uzburkala se Banja Luka, ma regija.. u zraku se osjeti da dolazi promjena.. uslišiće Bog tvoje molitve, vać i jeste.

Nekako se lakše diše i osjeti se na sve strane nekakva pozitivna energija koju si ostavio.

Nije ovo više geto kao što je bio.. sad je postao geto za one loše ljude, one koji su te oteli od nas.. skupili se negdje u ćošku pa reže li kao psi stjerani u kut.
Pa će ih šinteri pokupiti i staviti u kavez gdje i jeste mjesto bijesnim psima.

Ja ću Davide i dalje širiti lijepu riječ,pričati o ljubavi i razmijevanju među ljudima.

Negdje u dubini duše osjetim da ima i sličnosti među nama, obojica smo vjerovali u bolje sutra, u ljude, mada si ti mnogo hrabriji, dobri moj dječače Davide.

Dok ovo pišem osjetim kao da si tu negdje pored mene i da mi kažeš.. pa piši čovječe, piši sve što te boli, ne boj se, istresi dušu.
A ja, ja se nekako plašim da nekog ne povrijedim, pa biram riječi a opet pišem i ne zastajkujem.
Da me ne prođe ovaj lijep osjećaj i da mi ne odeš, jer poseban je osjećaj pisati o tebi i pričati s tobom.. uf kako i lijep i tužan.

Idem sad, dolaze mi gosti, sestre iz Pariza i one su uz tebe, moram malo stan pospremiti.

Sutra sam opet na tvom trgu a Ti Davide.. oprosti, halali što nisam svaki dan tamo, a opet.. tamo sam ja, jer ti si uvijek u mom srcu, pa gdje sam ja, tu si i Ti Davide.

Čuvaj nam se Anđele mali.. i čuvaj nas i pomozi nam da nikad ne pokleknemo ni na tren.

Piše: Pero Žabac Majdandžić
Izvor: https://www.facebook.com/groups/PravdaZaDavida/permalink/225122754820024/