Slobodan Vasković: Pismo Davoru - Imam san! - Sloboda sada!!!

Slobodan Vasković: Pismo Davoru - Imam san! - Sloboda sada!!!

Davore prijatelju, nikada ti ne pišem. 

Večeras sam se odlučio na to, ali ni sam ne znam kako bih ti pojasnio sve što osjećam, kako bih ti rekao sve što želim reći.

Raspet između dvije emocije, odlučujem se za srednji put: Prilagodiću govor Martina Lutera Kinga, izrečen 28.08.1963. u Vašingtonu, onome što se danas dešava sa nama, našim narodima.

Taj govor je besmrtan, kao što je Luter besmrtan, kao što si ti besmrtan, kao što je tvoj sin David besmrtan, kao što je Muris besmrtan, kao što je Dženan besmrtan, kao što su sva naša ubijena djeca besmrtna.

Besmrtni zaslužuju samo pismo/govor Besmrtnika, jedino je što ja, običan smrtnik, mogu da dokučim.

Pismo  

"Radujem se što danas zajedno sa vama učestvujem u jednom događaju koji će ući, kao najveća demonstracija za slobodu, u istoriju naše nacije. Prije više od šest mjeseci Jedan Čovjek, Davor, u čijoj sjeni danas stojimo, Ustao je protiv Zla. On je nakon dugih godina zatočeništva svih naroda došao kao svjetlo dana. Ali ni nakon 23 godine otkako je rat završio, ni nakon pola godine otkako je Jedan Čovjek istupio, narodi još nisu slobodni, sputani su lancima podjele i lancima diskriminacije. Narodi još uvek kaskaju na margini društva i u sopstvenoj zemlji se nalaze u egzilu.

Zbog toga smo mi i dalje ovdje, uz Čovjeka, da štetnu situaciju po sve nas još više dramatizujemo. U određenom smislu riječi, mi smo u jednom od glavnih gradova naše države sa samo jednim ciljem - da se borimo za ravnopravnost svih u BiH. Priznanicu za to dobili smo mirom, u Dejtonu; priznanica sadrži obećanje da je svim ljudima, da svim, zagarantovano neotuđivo pravo na život, slobodu i sreću. 
Danas je jasno da BiH nije odgovorila na ono što stoji u ovoj priznanici, bar što se tiče naroda koji u njoj žive. Umjesto da ispuni sveto obećanje, BiH je svojim narodima dala ček na kojem piše: "bez pokrića". Ali, mi ne želimo vjerovati da je ova banka pravednosti bankrotirala. Mi ne želimo vjerovati da nema dovoljno Istine i Pravde, Mira i Dostojanstva u velikim sefovima mogućnosti ove zemlje. 

Zato smo se okupili da se izborimo da dobijemo pravo na zahtjev bogatstva slobode i sigurnosti. Ovde smo došli i da bi BiH podsjetili na neizbježno SADA. 

Sada je vrijeme u kojem niko sebi ne može dozovoliti "period u kojem bi se strasti trebale stišati" ili pokušati da sredstvima umirivanja uspori proces koji kreće korak po korak ka naprijed. 

Sada je vrijeme da obećanja demokratije postanu stvarnost. Sada je vrijeme da se izađe iz mračne doline nacionalne/vjerske i svake druge  podjele i da se krene svijetlim putem pravednosti za sve. 

Sada je vrijeme da se naše nacije iz podjela izdignu i učvrste u drugarstvu, prijateljstvu, bratstvu svih naroda. Sada je vrijeme da se dozvoli da pravednost postane stvarnost za svu Božiju decu. 

Bilo bi užasno za sve nacije, ako ne bi spoznale hitnost trenutnog položaja. 

Ovo vruće vrijeme opravdanog nezadovoljstva obespravljenih, poniženih, ugnjetenih neće doći kraju prije nego počne živuća jesen slobode i pravednosti.   

2018. nije kraj, nego početak. Neće biti ni mira ni odmora u BiH dok svima ne budu dostupna osnovna građanska prava. Oluje ustanka i dalje će uzdrmavati tvrđave dok ne dođe svijetli dan pravednosti. 

I to moram reći svom narodu, da stoji na pragu vrata koja vode u palatu pravde: dok pokušavamo da ostvarimo i dobijemo svoja prava, ne smijemo nikako biti nepravedni ka drugima. Ne dozvolimo sebi da pijemo iz pehara gorčine i mržnje, da bismo utažili žeđ za slobodom. Našu borbu stalno moramo voditi na visokom nivou dostojanstva i discipline. Ne smijemo dozvoliti da naš stvaralački protest potone u fizičkoj sili. 

Uvijek iznova moramo se dizati u one izvrsne visine na kojima se fizičkoj sili možemo suprotstaviti snagom naše duše. Predivni novi borilački duh koji je obuhvatio sve narode ne smije nas odvesti do na bilo koji način ne poštujemo jedni druge. Je je njihova budućnost neodvojivo povezana sa našom. 

Njihova sloboda ne može se odvojiti od naše slobode. A ni mi ne možemo marširati sami. I kada marširamo, moramo se obavezati da ćemo i dalje nastaviti marširati. Ne možemo se okrenuti i vratiti.

Postoje oni koji pitaju one koji za sebe zahtevaju građanska prava: "Kada ćete konačno biti zadovoljni?" Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god su naša djeca, svi mi, žrtve užasne brutalnosti policije zločinačkih organizacija, klanova i onih koji im naređuju i komanduju. 

Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god se sloboda kretanja sastoji u tome da iz jednog malog getoa smijemo preći u veći. Nikako ne možemo biti zadovoljni, dok god je našoj djeci oduzeta sloboda i dostojanstvo, jer se tretiraju kao resurs oligarhija.

Ne, nećemo biti zadovoljni, sve dok pravo ne prožubori kao voda, a pravednost ne zahuči kao jaka struja.

Ja dobro znam da su neki od vas ovamo došli zbog velike tuge. Neki od vas su došli direktno iz zatvorskih ćelija. Neki su došli iz oblasti u kojima zbog svog zahtjeva za slobodom i pravdenošću bivate predmetom policijskih istraga i brutalnosti. Vi ste predstavnici stvaralačke patnje. Radite to tako i dalje i vjerujte u to da nezaslužena patnja ima kvalitet razrešenja. Idite u svoje gradove, u geta svojih gradova sa saznanjem da sadašnja situacija može biti promijenjena. 

Ne dozvolite da padnemo u dolinu očajanja. 

Danas ti kažem, Prijatelj moj, uprkos poteškoćama današnjice i sutrašnjice ja imam san. To je san koji je duboko ukorijenjen u snu naše djece, naših naroda. 

Imam san da će se jednoga dana ove nacije izdići i da će živjeti po pravom kredu njihovog postojanja: "Za nas je ova istina sama po sebi razumljiva: da su svi ljudi stvoreni jednaki". 

Imam san da će moje dvoje dece jednoga dana živjeti u društvu u kojem se niko prema njima neće ponašati ovako ili onako zbog onog što ja mislim, nego da će ih se tretirati onako kako to oni svojim karakterom zasluže. 

Imam danas jedan san... 

Imam san da će jednog dana svi dječaci, djevojčice pružiti ruke jedni drugima kao braći i sestrama. 

Imam san da će se jednoga dana uzdići sve doline, a svi bregovi i planine da će se smanjiti. Da će se bregovita mjesta poravnati, a neravna izglačati. 

I dobrota Gospodara biće svima vidljiva i svako mjesto će je spoznati. 
To je moja nada. Sa ovim uvjerenjem nastaviću da se borim za Istinu i Pravdu.

Sa ovim uvjerenjem biću sposoban da od brijega očajanja, načinim kamen nadanja. Sa ovim uvjerenjem svi mi ćemo biti sposobni da neskladnosti naših nacija pretvorimo u zvuke predivne simfonije.
Sa ovim saznanjem bićemo sposobni da zajedno radimo, da se zajedno molimo, da se zajedno borimo, zajedno ustajemo za slobodu, u saznanju da ćemo jednoga dana biti slobodni. 

A to će biti dan, kada sva Božija djeca u ovoj zemlji ovoj pjesmi budu mogla dati novo značenje: "Moja zemljo, o tebi, tebi zemljo slobode ja pjevam. Zemljo, gde su moji očevi umirali, ponosu nacije, dopusti slobodi da siđe sa svih bregova." 

Ako BiH treba da postane država, onda ovo mora biti istina. 

Tako dopusti slobodi da dođe sa silnih visina Bjelašnice, Jahorine, Veleža… 

Dopusti joj da dođe sa moćnih bregova Mostara, Sarajeva, Banjaluke, dopusti slobodi da dođe iz svih krajeva. Dozvoli joj da dođe sa svake uzvisine. 

Kad joj dozvolimo da dođe, kad joj dozvolimo da prođe kroz svaki grad i gradić, tada ćemo ubrzati dolazak dana, na kojem će sva djeca Božija - Jevreji i pagani, muslimani, pravoslavci katolici, ateisti - jedni drugima pružiti ruke i moći pjevati stare duhovne pjesme: "Konačno slobodan! Konačno slobodan! Veliki svemogući Bože, mi smo konačno slobodni!""

Davore Hvala Ti, Učinio si me boljim nego što sam bio!


Piše: Slobodan Vasković

Izvor: http://slobodanvaskovic.blogspot.com/