Nebojša Kuruzović: Pismo Vladici Jefremu - Znaš li da si Bogu zaključao i zabranio ulazak u njegovu rođenu kuću

Nebojša Kuruzović: Pismo Vladici Jefremu - Znaš li da si Bogu zaključao i zabranio ulazak u njegovu rođenu kuću

Ja sam mislio, Jefreme, da ćeš ti ono veče izaći među svoje vjernike. Stati i reći „Ajte braćo, ajte svi djeco moja, ajte bogolikovne duše moje najdraže..."

O, dragi moj Vladiko Jefreme,

Evo već nekoliko dana sam u mukama da li da ti pišem ili da ti prećutim? Da sam ja bolji hrišćanin kao što nisam, ja bih smogao snage i vjere da ti to prećutim i da muški i hrišćanski to istrpim. Ali, k'o što svako ko je sa mnom popio barem jednu kafu zna da sam ja đubre od čovjeka i slabić i kukavica, ako ćemo iskreno i gordljivac, slavoljubac, srebrenoljubac, bludnik,  jednom riječju rečeno - govno od čovjeka, te ne mogoh da se dovoljno smirim i da ti ovo istrpim.

Prećutao bih ti, bi svega mi, da si samo mene uvrijedio, dao bih sve od sebe, nekako bih izdržao, bih, znam ja, Gospod bi mi uslišio molitve. Al' ti, Vladiko, mi uvrijedi i rasplaka i pretke i potomke i sve što sam ikad imao, a što je vrijedilo. Da si samo mene uvrijedio, ne bih ti slovo napisao, al' što mi rasplaka pokojne Bake i Djedove, to ti prećutati ne mogu. Znaš li ti, Jefreme,  da sad moja pokojna baka Darinka plače i ne može da prestane. Svako malo se pita - pa zar smo ja i Živojin Kuruzović doslovno pobjegli od ustaškog noža, pa zar nama, kome su na Jadovnu i Sani sve pobili, da ovakvu sramotu i uvredu doživimo od banjalučkog Vladike. Znaš li da se moja pokojna baka Danica Nježić i deda Dušan u plaču danas gledaju i ćuteći pitaju, pa zar su nas komunisti i bezbožnici nakon Drugog svjetskog rata i preživljenog njemačkog logora slali na tešku robiju u Foču, jer smo bili pravoslavci i nismo htjeli da izdamo rođenoga brata. Pa da to preživimo, a da nas danas tako osramoti i uvrijedi banjalučki Vladika.

Prećut'o bih ti i njih, vjeruj mi, dao bih sve od sebe Gospod bi mi pomogao, iako sam ja fukara od čovjeka pa je meni teško bilo ko da pomogne. Ali znaš li ti, Jefreme, koga si mi uvrijedio? Znaš li ti ko je meni sto puta život spasio? Ko je mene vodio kad nikoga nije bilo? Sve nekako, al' ti njega ne mogu prećutati. Znaš li ti, Jefreme,  da evo već četiri dana ćuti najzlatousniji Srbin svih vremena. Znaš li Jefreme? Ćuti i plače. On plače, a meni se duša raspada na najsitnije komade. Što mi njega uvrijedi, pa se crveni kako ćeš mi rasplakati mog Avu Justina Popovića, crni Jefreme.

Ne bih ti Avu prećutao, to znam, al' ti ne bih ni javno pisao da mi nisi rasplakao i smrtno uvrijedio najveću moju ljubav nakon Gospoda. Onog koji mi je pojasnio smisao svega i za sve. Sreća moja, ljubav neizrečena, prijatelj i duhovni otac. Onaj koji mi je hiljadu puta život spasio i kome najviše dugujem što sam Hrista u punoći njegovoj barem malo shvatio. Ko si ti Jefreme, čuješ li šta te pitam? Ko si ti, Jefreme, da mi vrijeđaš Vladiku Nikolaja Velimirovića i da on danas tužan stoji i plače sa ostatkom vasione.

Za Svetoga Savu neću da pričam, jer ajd' što nisam dostojan, nisam ni pametan, pa će se moja glupost još više razotkriti. Al'  znam da i on ovih dana se sprema i misli šta da Gospodu kaže kad ga on Sveljubav i Svesmisao pita „Savo Sine, jer onaj Jefrem iz tvoga roda? Jesam li ja ono, sine Savo, vama učinio čast i dostojanstvo kakvo sam malo kome dao, a da mi vi ovako vraćate? Pa zar da u Srba se nađe prvi na ovom svijetu Vladika koji je rođenim vjernicima, hrišćanima, kad im je najviše trebalo pred nosom zaključao crkvu?“

Znaš li ti, moj dobri i čestiti Jefreme, ijednoga đavola na ovoj vasioni koji hoće da uđe u crkvu da se moli i cjeliva ikone?

A znaš li ti, oko moje, da međ' onima kojima već četvrti dan zatvaraš vrata sigurno ima barem jedan koji u srcu nosi Hrista?

Znaš li ti, Jefreme majko, da si ti Bogu zaključao i zabranio ulazak u njegov rođenu kuću?

Da se na ovom svijetu desilo da je u nekom gradu velika epidemija, pa da direktor bolnice zaključa u tom trenutku tu istu bolnicu i ne da bolesnicima da uđu i liječe se, bi li Jefreme o tome brujao sav svijet? A to i nije neka tragedija, jer ovaj svijet je prolazan i nebitan. Tragedija je, moj Jefreme, što o tome da si zaključao crkvu i zabranio ulaz hrišćanima bruji sva vasiona. Bruji i plače. A đavoli se raduju i šenluče. Evo ih svud oko nas, svaki dan viču „Eto to vam je ta vaša crkva“, „Pusti crkvu, možete i sami kod kuće da se molite bogu, energijama, svjetlostima, parama, predsjednicima, opozicijama, sudovima, televizijama...“. Evo ih čujem kako nam se šprdaju u lice i kažu „Vidite da ste došli na ono što su komunisti davno predlagali i činili da crkve postanu muzeji“. Jednom sam čuo da se u katedrali u Beču pravio koncert sa sve lajtšoom. Živ sam se sablaznio. Sad mislim u sebi, blago braći katolicima, izgleda da smo mi niže od njih pali.

Ja sam mislio, Jefreme, da ćeš ti ono veče izaći među svoje vjernike. Stati i reći „Ajte braćo, ajte svi djeco moja, ajte bogolikovne duše moje najdraže. Ajte narode, hajde policijo, ajte vlado i opozicijo, ajte i vi nevladini i strani plaćenici i pederi i manijaci, hajte djeco moja, dođite u crkvu. Uđite, kleknite sa svojim Vladikom. Kleknite da se pomolimo. Gospod je veliki  i on vas sve voli. Grozno je ovo što se desilo. Grozno je što je jedan mlad život tako strašno okončao. Znam da ovo vama nevjerovatno zvuči. Al' i ovo je Božija promisao za ozdravljenje ovog napaćenog naroda. Čim nas Gospod kuša, znači da nas nije zaboravio. A to je, djeco moja, svetosavska najbitnije. Vama se sad čini da zlo pobjeđuje dobro i da dobro više nema nikakve šanse. Ali davno je veliki vaš Nikolaj Velimirović objavio ono što od nastanka Gospod vam poručuje. Uvijek je krajnja pobjeda dobra, uvijek će dobro na kraju pobijediti. Gospod sad samo testira svakog od nas na koju ćemo stranu stati i kome ćemo služiti. Njemu svemilostivom ili sotoni. Ja znam da ste vi svi ovdje, i predsjednik i policija i opozicija i vi moj narode, i ti Davore i Suzano, i svi vi u dubini svoje duše dobri. Ja znam da vi vjerujete. Da vam nije lako, jer vam je svima, ko i meni, svašta prešlo preko glave. Vaš Vladika vjeruje u vas. Vjerujte i vi barem malo u nekoga ko je milijardama i bezbrojno puta veći od nas. Više mudriji, više strpljiviji, više pravedniji, više smisleniji. Vjerujte u svog Hrista.

A ti, Jefreme, od svega, okrenu ključ i još u ponedjeljak ugasi i javno osvjetljenje u porti i dvorištu.

Moj Jefreme, majko moja mila, da te ne volim koliko te volim - sve bi mi ovo lakše bilo.

Svaka budala ovog svijeta zna da se ni u crkvi ni u porti ne može protestvovati niti hapsiti. Da se to radi na ulici, a da se u crkvi moli i to danonoćno i bez prestanka.

Ali moj dobri Jefreme srećo moja, šta ću sa tobom, nešto sam naučio od svega ovoga i zbog toga ti od srca hvala. Gospod je stvarno najveći. Jednom ću ti pričati šta je sve Gospod učinio za mene - ružno je to i reći, ali ja mislim stvarno da sam ja jedan od najvećih Božijih miljenika. Šta je on meni sve oprostio, a šta mi je lijepog dao, to ti ne mogu napisati i sve do kraja života samo da kuckam u ovu glupu tastaturu. Evo šta mi i iz ovih paklenih pet dana dade.

Nauči me šta je to transfer blama. Čitav život sam se čudio onoj mojoj Milici Bodroži što mi povazda zvoca da zbog mene ima transfer blama. Pitao sam se šta nju briga šta ja radim i što se ona zbog mene ima sramotiti. Ona i sad u crnu zemlju propada što ja tebi pišem. I ja u dubini svoje duše znam da je u pravu. Po prvi put sam ja zbog tebe, moj dobri i čestiti Jefreme, to isto doživio. Ja rođenoj djeci nisam mogao pogledati pet dana u oči. Sve pomislim kako će im neko kad odrastu taman kad malo ojačaju u vjeri opaliti šamar i reći „A vi ste Banjalučani, pa vi ste neviđena đubrad, vi ste hrišćanima zaključavali crkvu kad im je bila najpotrebnija“.

Druga stvar koju  me Svemilosni uz tvoju pomoć nauči je strah Božiji. To mi nikad nije bilo jasno. Što da se bojim onoga koji mi je dao sve. Koji mi je toliko stvari oprostio i koji je toliko ljubavi, razigranosti, ljepote, nježnosti, smisla, utjehe i svega najljepšeg na ovom svijetu dao. Kako njega da se bojim.

Sad sam shvatio Ljepoto moja, Dušo moja. Shvatio i prepao se. Kao nikada do sada. I taj strah, moj dobri Jefreme, ne prestaje. Shvatio sam moj Jefreme, da gradu koji je počinio takav grijeh prema Gospodu slijedi strašna, strašna kazna. Evo danima, iskreno ti to kažem moj Jefreme, plačem i molim gospoda, da kazni nas, a da nam djecu ne dira. Da smo mi bili bolji, i ti bi bio bolji. I mi smo kao i ti odgovorni . Al' sve molim Gospoda da onda nas kazni, da nam ne kažnjava djecu. Svemilosni, ti bolje od mene znaš kakvi su to mali anđeli, ti znaš što su oni lijepi, da im vidiš oči kako su nalik na tebe, kako su oni nježni kako su čisti, oni su divni vjeruj mi Gospode, znam da znaš. Nemoj djecu, molim te, i preklinjem. Njih poštedi, molim te.

Nije ni brat Jefrem loš. Nije. Nije se snašao, svašta mu je preko glave prešlo, vjeruj mi. Trudio se koliko je mogao. Gradio je crkve kako je mogao i sa kim je mogao. Nisu ni sveštenici u hramu Hrista Spasitelja loši. Ja ih znam. Dobri su, trude se imaju dušu. Jednom sam gledao oca Vladu kako na sahrani čita opijelo, čita i plače. Ne može od suza da završi opijelo, a kamoli da nešto  kaže. Ima dušu otac Vlado i ostali svešenici. Lažu zlotvori. Nisu se ni oni snašli, oprosti nam Gospode ako možeš, a ko ne, nemoj nam molim te djecu dirati.

Moj Jefreme, brate moj jedini. Izvini što ti ovo ovako pišem. Al' sam ti sad nekako sa miloštju Božijom i oprostio i opet zavolio. Oprosti i ti meni, moj Jefreme. Oprosti svom ubogom i nedostojnom Nebojši i pomoli se nekada za njegovu dušu.

Nek' se i u tvojoj i u mojoj i u dušama svog ovog napaćenog i sluđenog naroda ponovo Hristos rodi.

Sve ti od srca najljepše želim,

Mir Božiji Hristos se rodi.

Ljeta gospodnjeg 2019.
Rab Božiji,
Nebojša Kuruzović


Izvor: Buka