Rene Šlot: Vratite nam muževe!


Rene Šlot: Vratite nam muževe!

Kad je na hiljade berlinskih Židova iz tzv. mešovitih barkova trebalo biti deportovano su se pre 75 godina u Rosenstrasse okupile njihove žene. Dan i noć su protestovale – dok nisu oslobodile svoje muževe.

27. februara 1943 je Siegfried Cohn (Zigfrid Kon) u 7h, kao i uvek, krenuo ka svom radnom mestu u berlinskoj Osram-Fabrici, u Hemstedter Strasse. Tog subotnjeg jutra je tamo vladalo primetna pometnja. „Sad će sve da vas pokupe“, došapnuo mu je jedan kolega skoro na vratima. No, Cohn mu nije verovao i ušao je u fabriku. A tamo su ga čekali Gestapo i SS.

Pošto su ga temeljno pretresli, sa ostalim je židovskim prisilnim radnicima ubačen u kamion, koji ih je doveo do kasarne u berlinskom Moabitu. Posle saslušanja je dobio belu traku oko ruke, koja razlikuje Židova u „mešovitom braku“ sa Nemicom od ostalih interniranih. Odatle su ga odvezli u židovsku upravnu zgradu u Rosenstrasse.

Kasnije je Cohn situaciju, koju je tamo zatekao, opisao kao katastrofalnu, ljudi nedostojnu. Prostorije su bile tako krcate pune, da je puno ljudi „lažalo bukavalno po zemlji“ a toaleti se nalazili u „neopisivom stanju“. Zajedno sa Cohnom je u Rosenstrasse, u centru grada, jednom sokačetu izmedju današnjeg Heckschen Markta i Alexanderplatza, držano još oko 2.000 ljudi. U provizornom sabirnom logoru su pre svaga muškarci, ali ima i dece te žena.

"Veliki Inferno"

Ono što u tom momentu Cohn ne zna: paralelno sa njegovim hapšenjem, u Berlinu i širom Nemačke, u akciji pod komandom Reichssicherheitshauptamt-a (Glavne centrale za bezbednost Rajha), bivaju zadržane na hiljade progonjenih Nemaca jer su „Židovi“, koje još nisu bili transportovali. Za prvo su bili poštedjeni, jer su bili potrebni kao prisilni radnici u preduzećima važnim po ratne resurse. A slovili su se i kao tzv. „mešanci“ ili su živeli u „mešovitm brakovima“.

Sa deportacijama se počelo dve godine ranije: od oktobra 1941 su Nacionalni Socijalisti (nacisti) više od hiljadu Židova strapali u vozove ka Istoku, pošto je kancelar Hitler naredio da glavni grad Rajha mora biti „oslobodjen od Židova“. Koji su time od gradjana Berlina postali bespravne osobe, posvećene smrti.

Godinu i po dana kasnije od 160.000 žitelja Berlina, koji su ispovedali židovsku veru, je još samo 35.000 bilo u Glavnom gradu. Početkom 1943 je skoro pola njih moralo da rade kao prisilno.

Puno ljudi je onda direktno pokupljeno sa radnih mesta, u fabrikama. Rabin Martin Riesenburger (Rizenburger) je kasnije ovo nazvao „velikim infernom“, jer su Gestapo i SS bukvalno danima lovili ljude po berlinskim ulicama i internirali 11.000 Židovki i Židova u 6 sabirnih logora.

Iz očajanja je puno prognjenih već u ovim provizornim logorima izvršilo samoubistvo. Ali nekoliko hiljada je uspelo da se, makar deo vremena, sakrije po gradu i tako izbegne hapšenje. Za ostale je 01. marta počela deportacija za Auschwitz, gde je 8.000 ubijeno.

Goebbels likovao

Koji dan pre toga je Joseph Goebbels, ministar za Reichspropagandu - istovremeno i Gauleiter glavnog grada Berlina- likovao unoseći u svoj dnevnik da su „Židovi Berlina napokon transportovani. 28. ferbuara su morali svi biti prvo sabrani u logore a potom, dnevno po 2.000, proterivani. Postavio sam sebi za cilj da do sredine, najkasnije konca marta Berlin u potpunosti oslobodim od Židova.“

No, dekret Reichssicherheitshauptamt-a je izričito od deportacija izuzeo Židovke i Židove koji žive u tzv. „mešovitom brakovima“, ali je precizirao da moraju biti „udaljeni sa radnih mesta, zbog hvatanja“. Potom su morali biti vraćeni u svoje stanove i kuće, ali nisu smeli da se vrate na svoja radna mesta. 

O toj odluci supruge onih u Rosenstarsse interniranih Židova nisu znale ništa. One su, prema terminologiji Nacionalnih Socijalista, bile „arijevke“. Duboko zabrinute za svoje muževe sakupile su se u u Rosenstrasse, isped zgrade sa brojem 2-4, ne bi li stupile u kontakt sa njima, donele im hrane i saznale više o njihovim sudbinama.

Gomila ljudi, medju njima deca i muškarci, sve više je rasla. Po izveštajima tadašnjih medija, su pojedine učesnice demonstracija počele da viču parolu „Vratite nam muževe!“. I sve to, iako je pravo na demonstracije u ratu bilo ukinuto.

Na ulcima Nemačke, pod vlašću Nacionalnih Socijalista, su smeli da se dese samo skupovi u organizaciji Partije i države, ali nikava spontana okupljanja. Svako malo je policija pokušavala da rasturi masu. Ali puno žena je ostalo čvrsto: danonoćno su istrajavale u Rosenstrasse. U kojoj je vladao permanentni haos: ljudi su stalno dolazili i odlazilli, donosili hrani u piće i delili je medjusobno.

"Najgori dan"

Charlotte Israel (Šarlota Izrael), svedokinja dešavanja, se seća kako su se već na stanici obližnje gradske železnice S-Bahnhof Börse (danas: Hackescher Markt) čuli glasovi žena koje protestuju. Njen muž Julius je takodje bio interniran u Rosenstrasse. Kad se situacija pred zgradom na ulici usijala, je SS postavio mitraljeze i pretio da će pucati u masu. No žene se nisu pomerile ni milimetra. Charlotte je kasnije pričala o momentu kad je SS povukao mitraljeze, posle sati trajućeg rata nerava: „Pred zgradom je vladala jeziva tišina. Samo se čuo po koji duboki uzdah. Od hladnoće su mi se bile zamzle suze na licu. To je bio najgori dan.“

Iz tadašnjih novinskih članaka, koji su vrlo kontradiktorni u sadržajima, se teško može istorijski rekonstriusati šta se tačno tamo desilo. Podatak o broju demonstranata u Rosenstrasse varira od teksta do teksta: izmedju nekoliko stotina do nekoliko hiljada. Isto toliko se i istoričari razilaze u oceni dešavanja u Rosenstrasse. Neki u ovim demonstracijama vide herojski akt otpora (na primer Nathan Stoltzfus) a drugi puno suzdržanije „trajuće svedočanstvo hrabrosti civila“ (Wolf Gruner) ili samo „neuobičajni skup ljudi“ (Saul Friedländer)

Goebbels: "Pojedini nesporazumi i neslaganja"

Počevši sa 06. martom su ljudi, internirani u Rosenstrasse, postepeno puštani na slobodu. Svako puštanje je krnjilo masu pred zgradom. Otpušteni su se nalazi u vrlo lošem telesnom i duševnom stanju. Proveli su više od nedelju dana u sobama, koje su tako bile prenapučene da su se ljudi morali smenjivati u stajanju, sedenju i spavanju. Na slobodni toalet su morali čekati satima. Nije bilo nikave mogućnosti da se operu.

Ministar Goebbels je 11. marta 1943 u svoj dnevnik upisao: „Evakuacija Židova iz Berlina je dovela do ponekih nesporazuma i neslaganja. Nažalost su pri tome Židovi i Židovke iz privilegovnih brakova takodje bili prvo hapšeni, što je izazvalo veliki strah i haos.“ Što dokazuje da su vodeći nacionalni socijalisti u svakom slučaju bili obavešteni o dešavanjima u Rosenstrasse.

Židovski partneri iz „mešovitih brakova“ su do kraja rata živeli u rastućoj društvenoj izolaciji i u stalnom strahu od deportacija, čim im umre „arijevski“ partner. Nacionalno socijalističke službe su svako malo postavljale pitanje prisilnih razvoda. Još početkom 1945 je Reichssicherheitshauptamt bio doneo odluku da se svi Židovi, koji žive u takvim brakovima, transportuju u Theresienstadt. Deportacije su krahirale zbog manjka transportnih mogućnosti, tako da je rat i vladavinu Nacionalnih Socijalista u Berlinu preživelo 4.000 Židova i Židovki iz „mešovitih brakova“.

 

Autor: Rene Schlott (Šlot)/Prevod: Mirko Vuletić

Izvor: Spiegel