Rudarska mafijo da te pitam: -Kako je -isparila- ruda vrijedna 1,3 milijarde maraka-?

Rudarska mafijo da te pitam: -Kako je -isparila- ruda vrijedna 1,3 milijarde maraka-?

Znate li šta se dogodi kad bivša profesorica engleskog Željka Cvijanović, bivši milicioner Petar Đokić i bivši udbaš Marko Pavić postanu "stručnjaci" za rudarenje? Pored takvih nadrirudara prosto "ispari" 16 miliona tona željezne rude u vrijednosti 1,3 milijarde maraka. Kao društvo postavimo jedno sasvim logično pitanje: košta li milijardu maraka izgradnja respektabilne i tehnološki savremene željezare? Pa neka košta i 1,3 milijardu - za koliko nas je u minimumu nepovratno opljačkala rudarska mafija.

U okviru projekta "SUD Javnosti" nemamo  namjeru baviti se demagogijom, a to najbolje dokazujemo najavljenim obračunom sa "rudarskom mafijom". U zadnjoj objavi istakli smo kako utvrđivanje štete samo po Republiku Srpsku započinjemo sa "simboličkih" pola milijarde, da bi već ovim tekstom dosegli 1,3 milijardu maraka. Međutim, još uvijek smo u fazi animiranja javnosti oko ove nezapamćene pljačke i organizovanog kriminala, a kad izađeno sa konačnim podacima - uslijediće i krivično procesuiranje odgovornih.

Sa druge strane aktere ovog organizovanog kriminala prozivamo poimenično. Ni teorijski kompanija "ArcelorMittal" nije mogla materijalizovati ovakvu tešku pljačku bez saučestvovanja kriminalizovanih i korumpiranih bitangi u našim institucijama. 

Obzirom da "SUD Javnosti" pokreće kampanju zaštite interesa Republike Srpske, umjesto vlade koja je to de fakto i de jure MORALA činiti (davno!), sasvim opradvano prozivamo premijerku Cvijanović i ministra Đokića. Njima pridružujemo i Marka Pavića kao predstavnika države u upravljačko-nadzornim strukturama i deklarisanog zastupnika interesa "ArcelorMittala". 

U organizovanom kriminalu možete saučestvovati i radnjama nečinjenja, odnosno propuštanja dužnih radnji, a da su pojedinci u institucijama djelovali u skladu sa zakonskim obavezama i ovlaštenjima društvo teško da bi pretrpilo štetu enormnih ili nesagledivih razmjera. No, bavićemo se ovom temom još dugo, pa će i ostatak "rudarske mafije" biti poimenično prozivan. U ovom trenutku od Cvijanovićeve, Đokića i Pavića javno tražimo odgovore na vrlo konkretna pitanja.

Naš stručnjak, magistar rudarstva Radenko Mikanović, korištenjem podataka "ArcelorMittala", otvotio je pitanje "papirološke krađe" (nezakonitim umanjivanjem zaliha) 16 miliona tona rude. I to prezentovao tabelarno (vidi foto gore). Prema nekakvoj minimalnoj cijeni od 80 maraka po toni željezne rude govorimo o vrijednosti 1.3 milijarde maraka. 

No, podaci koje prezentujemo ukazuju na mnogo veće razmjere kriminala. Pogledajte rubriku "rezerve" odakle se jasno vidi kako je "ArcelorMittal" na početku poslovanja prihvatio da se u kopovima "Jezero" (6 miliona tona) i "Buvač" (56 milina tona) ukupno nalazi 62 miliona tona rude. Iz rubrike "robna" vidimo da je prikazano nešto preko 20 miliona tona proizvodnje, dok kroz stavku "rezerve" kompanija prikazuje da za eksploataciju ima još tačno 20 miliona tona. Znači, od početnih 62 miliona tona oduzmimo proizvodnju i procijenjene zalihe (20+20) i postavimo pitanje: gdje je još preko 20 miliona tona (1,6 milijarda maraka)? 

Pored toga zanimljiva je "matematika" kojom se "ArcelorMittal" služi u pogledu prezentovanja eksploatacije kopa "Jezero". Prikažu da su od mogućih 6 miliona tona eksploatisali 4 miliona, a da je u zalihama ostalo 3 miliona tona. To ne prolazi na novou prvog polugodišta drugog razreda osnovne škole. Možemo otvoriti raspravu oko dozvoljenih proizvodnih umanjenja količina, ali i oko (ne)prikazanog postotka željeza, konfiguracije rudišta i niza drugih pitanja iz domena struke. Naš Mikan to upravo priželjkuje.

Znači, samo u domenu nedozvoljenih "papiroloških" umanjivanja zaliha oštećeni smo za preko 20 miliona tona rude iliti 1,6 milijardu maraka. Ta količina (ili vrijednost) je negdje "isparila" i to prema pokazateljima kompanije "ArcelorMittal". Zato pitamo Cvijanovićevu, Đokića i Pavića kako je to moguće pored njihovog "dužnog nadzora" (zakonske obaveze)? Drugu dimenziju problema vidimo iz prezentovanih podataka i informacija dobijenih kontrolom Poreske uprave RS.

Naši poreznici utvrdili su kako je ova kompanija transfernim cijenama za period 2010.-2012. godine utajila poreza u iznosu od nekih 50 miliona maraka. No, to je tek kvartalni podatak u odnosu na ukupnu eksploataciju koji bi u startu mogli pomnožiti sa četiri. Ipak tu treba uobziriti i kasnije mnogo veće količine prikazane eksploatacije (premašivanje ugovorenoga), tako da bez većih matematičkih naprezanja možemo razmišljati o nekih 300 miliona maraka utaje. 

Valja se referirati i na način obračunavanja utaje poreza kroz pitanje: da li su poreznici angažovali licencirano stručno lice za kretanje cijena željezne rude na svjetskom tržištu ili su to činili spram cijena kojima je baratao "ArcelorMittal"? Težina utaje je mnogo veća, ali nama je "zanimljivo" baš tih 300 miliona maraka. Zašto?

Ako izuzmemo lopovski menadžment kompanije možemo govoriti o nekih 800 radnika sa 700 maraka prosječnih mjesečnih primanja. Šta mislite koliko bi nas koštalo da smo tim ljudima davali mjesečno 700 maraka "socijale", a da sjede kod kuće i ne rade ništa? Za proteklih 12 godina tako bi "izgubili" maksimalno nekih 80,6 miliona maraka, a to je svakako mnogo bolja opcija od najmanje 300 miliona utajenih poreza ili najmanje 1,6 milijarde maraka prikazanih nezakonitih umanjivanja zaliha. 

Vjerovali ili ne, ali za 300 miliona mogli smo za ovih 12 godina na identičan način dijeliti "sadaku" i našim rudarima i zeničkim topioničarima. I Federacija bi bolje prošla da je identično potrošila 300 miliona na socijalni mir, nego što je ulazila u bilokakve poslove sa "ArcelorMittalom". Elem, već smo nagovijestili kako planiramo održati javnu tribinu sa tematikom zašto zemlje bivše Jugoslavije trebaju u domenu energetske (samo)zaštite i daljih projekata nastupati jedinstveno, pa ovde nećemo otvarati pitanja šteta po Bosnu i Hercegovinu.

Dakle, što se tiče "socijalne priče" treba razumjeti radnike Prijedora i Zenice koji strahuju za egzistencijalnu budućnost, ali kao država i društvo moramo to šire sagledavati. Prvo, svako ko se nada da će od "ArcelorMittala" primati platu mora znati da je kompanija u fazi izlazne strategije izbjegavanja krivičnog progona i tužbi za naknadu šteta. Doista treba biti retardiran i vjerovati u priče o još sedam godina rudarenja. Drugo, već smo prezentovali činjenice koje nepobitno demantuju svaku priču o "korisnosti upošljavanja" (isplativija je bila opcija "socijale"!), a kasnije ćemo se uže pozabaviti i kako su pljačkani radnici i država preko oporezivanja rada.

Za kraj fokusiramo se na "pitanja svih pitanja": koliko je doista preostalo rude u Omarskoj? Po onome šta je prezentovano podacima "Mittala" ne možemo vjerovati, a javno pitamo  Cvijanovićku, Đokića i Pavića: koliko je stvarno preostalo rude u Omarskoj? Ili, u kom vijeku planiraju angažovati nezavisne stručne konsultante da istraže preostale zalihe? Ako ih uopšte ima!? Možda profesorica engleskog/plavuša i dva policajca misle da se mogu provući sa tumačenjem kako je ruda "isparila" (foto dolje)?

Kompanija "ArcelorMittal" u startu je prihvatila zalihe od 62 miliona tona željezne rude i to je polazište sa kojim naše institucije MORAJU nastupiti u obračunavanju sa "londonskim indijancima". Ukoliko nekom nije jasno priča je započeta sa vrijednošću od nekih PET MILIJARDI MARAKA, a sve šta nam je potrebno jeste da utvrdimo vrijednost onoga šta je preostalo. Da li je od NAŠIH pet milijardi maraka ostalo išta?!

Nismo zaboravili ni činjenicu da je rudište Omarske kasnije šireno, ali o tome nema egzaktnih podataka. To tek treba istražiti. Pored toga eksploatacija ljubijskih rudnika ne vrši se ovako kako je to činio "Arcelor Mittal", nego stavljanjem u pogon svih rudišta i kombinovanjem robne rude. Znači, početnih pet milijardi maraka iz Omarske treba pomnožiti dva-tri puta ukoliko želimo kalkulisati sa mogućnostima u domenu proizvodnje željeza i čelika.

Bilo da to gledamo kroz prizmu Srpske ili Federacije, ili države i regiona, svakako moramo otvoriti pitanje: zašto smo 12 godina trpili enormnu/nesagledivu štetu? Zašto smo rudarskoj mafiji dozvolili brutalnu pljačku i haranje naših prirodnih dobara? Potenciramo - NAŠIH! Neko mora društu i ljudima položiti račune, a posebno jer govorimo o zasigurno najvećoj pljački društvenih dobara u modernoj istoriji Bosne i Hercegovine - svakako mjerljivoj u milijardama.

Obzirom da projektom "SUD Javnosti" nastojimo okupiti stručnjake raznih profila, pa već imamo uspostavljene kontakte sa eminentnim profesorima ekonomskih fakulteta u zemlji i regionu. Sa te pozicije razmišljamo da "stručnjake" poput profesorice engleskog i bivših policajaca bukvalno ponizimo. Konkretno, profesori svojim studentima zadaju izradu seminarskih radova na temu isplativosti izgradnje savremena željezare na bazi raspoloživog rudnog bogatstva. Unaprijed garantujemo da ćemo od studenata dobiti mnogo kvalitetnije ideje od ičega šta su "stručnjaci" naših institucija ikada prezentovali.

Nije potrebna nikakva umnost da bi kvalitetno percipirali nepovratno izgubljene potencijale, baš kao ni da bi zaključili kako u pozadini svega imamo organizovani kriminal. Kad imate organizovani kriminal, onda znamo i kakve obaveze je zakonodavac propisao organima krivičnog gonjenja. Šta nam je činiti spram postojeće situacije? Pa upravo ono šta činimo kroz "SUD Javnosti" - uzbunjivanje javnosti. 

Da nam neko "osviješten" (usljed nepoznavanja činjenica) ne bi prigovarao kako smo zakasnili sa uzbunjivanjem ističemo da je naš Mikanović Radenko - Mikan na samom startu eksploatisanja rude u Omarskoj započeo interno i eksterno uzbunjivanje. Zato je "zaradio" nezakonit otkaz, progone, obespravljivanja i čak javnu satanizaciju. 

Znamo i šta je preživio Mikanov rođak, naš napoznatiji željezničar, pokojni Čedomir Čedo Knežević, zato što je pribavljao podatke o "fantomskim vozovima". Vremenom ćemo predstaviti javnosti i druge naše saborce koji su pretrpili strašne odmazde rudarske mafije samo zato što su bili društveno odgovorni. Dakle, danas samo nastavljamo sa onim šta su čestiti građani započeli prije deceniju i nešto, ali na bazi činjenica koje se više ne mogu skrivati. 

Jedina suštinska razlika u našem uzbunjivačkom djelovanju u odnosu na rudarsku i sve duge institucionalno-tajkunske mafije jeste što smo shvatili kako se treba organizovati i kakvi resursi su nam za to potrebni. Zato "SUD Javnosti" uvijek prezentujemo kao projekt, a vremenom i konkretnim aktivizmom ćemo prezentovati različite dimenzije djelovanja.

Da zaključimo. Moraće pojedinci jednom naučiti da apsolutno niko na izborima nije dao mandat nikom za saučestvovanje u organizovanom kriminalu. Istovremeno, vrijeme je da pojedinci napokon nauče i kako parlamentarna većina nije "pravo" za saizvršilaštvo u organizovanom kriminalu. Što se tiče institucionalnih nadležnosti za ovakav oblik organizovanog kriminala pojedincima će to razjasniti njihovi advokati tokom tokom krivičnog postupka pred Sudom BiH. 

Ili su neki doista umislili kako ih mogu procesuirati samo njihovi poslušnici u institucijama!? Vremenom će shvatiti zašto naša parola glasi:

"Kad institucionalna pravda izostane nastupa SUD Javnosti!"


Piše: Borislav Radovanović

Izvor: https://radovanovicborislav.blogspot.com/