Sad su shvatili sinovi: Saletova filozofija koja nas je odvela u finale


Sad su shvatili sinovi: Saletova filozofija koja nas je odvela u finale

Evo nas u finalu. Pobeđena je Rusija. Kako su to uspeli, toliko oslabljeni? Odgovori leže najverovatnije u filozofiji i pristupu nekada igrača, a danas selektora Saše Đorđevića

"Nikada neću zaboraviti Vladimira Radmanovića, te 2002. godine, kada su osvojili zlato u Indijanapolisu. Dočekao sam ih i otišao sa njima u Skupštinu grada. I na toj terasi, Radmanović je bio bez medalje jer je napravio jedan 'dišpeto' prema treneru Pešiću u nekom četvrtfinalu ili polufinalu, i bio odstranjen, a zamenio ga je 13. igrač koji je tada bio sa njima, Smiljanić, koji uopšte nije igrao, ali oko čijeg vrata stoji zlatna medalja. Radmanović je toliko plakao da sam ga zagrlio i rekao mu: 'Je l' sad shvataš, sine?' A on me grli i viče: 'Sad shvatam.' I suza suzu stiže. Shvatiće oni..."

Bila je sredina jula prošle godine, naša ekipa provela je ceo dan na Kopaoniku sa košarkašima, a tih dana koplja su se, sećate se, lomila oko (ne)pozivanja Bobana Marjanovića i jednog Saletovog saopštenja koje je objasnilo - sve.

"Sportistima se pruža prilika da predstavljaju svoju zemlju u nečemu. Da li ima nešto više i veće? Ugovor, novac, jedno leto više provedeno na plaži ili brodu - ima vremena za to. Karijera sportiste vrlo brzo prođe, pogotovo ta reprezentativna jer je zahtevna..."

Ove godine, priča pozivanju i odazivanju igrača je multiplicirana. I nekako sa mnogo manje pompe je prošlo to što gotovo cela prva petorka (osim Bogdanovića) - svako iz svojih razloga - nije mogla da nastupi na ovom Evropskom prvenstvu.

A evo nas u finalu.

Jedan igrač kada nedostaje, teško je to nadomestiti, a kamoli kada njih jedanaest se ne javi na prirpeme ili ne ode na prvenstvo.

Ali, baš zato i tek sada može da se kaže "shvatate li sad sinovi". Da uspeh ne zavisi od jednog čoveka. Ne zavisi, očigledno ni od njih četvorice, ni od njih desetorice.

Košarka je za Srbiju nešto više od sporta, naša lična karta, mezimica nacije čiji nas porazi bole više nego neki u nekim drugim sportovima, jer (uglavnom s pravom) mislimo da smo Bogom dani za tu igru.

I Saša Đorđević to odlično zna.

Đorđević je onomad u Nedeljniku bolje od bilo koga to sročio: "Ova nacija je imala toliko emocija vezanih za košarku, toliko zlatnih medalja je narodu dalo kiseonik, hranu, i vraćalo veliku veru u naciju..."

"Ja Saša Đorđević, trener, nekada igrač, a pre svega čovek Saša Đorđević. Koji vrlo odgovorno gleda na svoju profesiju. I tačka. Ne postoje bočni vetrovi koji mogu da poremete moj brod kojim ja kormilarim. Postoje neka pravila, postoji etika našeg rada, postoji sportska kultura, postoji institucija koja se zove reprezentacija, i zato ja imam ovu grupu momaka sa kojima se smejem, uživam da gledam dok ih maltretiram na treningu, dok igraju", sublimirao je svoj pristup prema igračima i poslu.

A njegova filozofija rada koja nas je dovela u finale najbolje se da opisati - a kako drugačije nego njegovim rečima:

"Autoritet mora da se zaradi, faktima, činjenicama, znanjem. Reći ću vam nešto: igrače ne zanima koliko znaš dok im ne pokažeš koliko ti je stalo. I kad im jednom pokažeš koliko ti je stalo, oni će ti dozvoliti da im pokažeš koliko znaš. E tada nije kraj. Tada moraš da im pokažeš stvarno koliko znaš. Ko je to rekao? Ja, Saša Đorđević. I to je živa istina."

 

Foto: Nedeljnik

Izvor: Nedeljnik.rs