Sladjana Bukovac: Posljednje generacije Balkana

Kada je rat bio gotov, generacija je i dalje šutjela. Bili su pijuni pljačkašima, nedovoljno snalažljivi da emigriraju, još manje snalažljivi da dominiraju. U trenutku kad su razdužili uniforme, sve je već bilo definirano. Znalo se tko preuzima funkcije haških optuženika, tko je odradio pripravnički staž u huškanju, mržnji, dodvoravanju

Moja generacija šuti. Šuti već dugo, u svojevrsnom je klinču. Svojedobno su bili gotovo najmlađi koje je bilo moguće mobilizirati za rat. Točno dvadeset godina. Pa ih se, s iznimkom nekih utjecajnih veza, ili izrazito utjecajnog obiteljskog backgrounda, naveliko mobiliziralo. Okupljalo u šest ujutro, po raznim sportskim dvoranama, i slalo na nekakve položaje, uglavnom na rijekama. Na Kupi, Uni, Savi; Dunav je bio nepristupačan, pa se sve završavalo oko Vuke (pogledati Google maps). Tamo su generacijom upravljale vojskovođe, očinske figure. Praljak, na primjer, imao je karizmu, mladi ljudi su ga obožavali. Jednako kao i Gotovinu. Oni su imali sposobnost premostiti taj jaz između duboko poremećenih ljudi, tada u srednjim godinama (Tuđmana,Miloševića, Karadžića) koji su zapovijedali i komadali, vrludali između komunizma i nacionalizma, padali u religijske i mitske zanose, i mlade, urbane generacije, koja je čekala vlastitu afirmaciju, vlastito vrijeme. Koje nikad nije došlo: u vrijeme dok su se vukli uz te zamagljene rijeke, dok su se raznosili frižideri i veš mašine, i rasturale ljudske lubanje, već su se naveliko gradile ozbiljne karijere. Vučići, Plenkovići, svi oni ćelavci spremni postati SDP-ovi ministri, sve je to već naveliko djelovalo, promoviralo se, zauzimalo stejdž, u niskom startu čekalo da se iz Mladeži s grozomornim kravatama preobrazi u vlast.

Kada je rat bio gotov, generacija je i dalje šutjela. Bili su pijuni pljačkašima, nedovoljno snalažljivi da emigriraju, još manje snalažljivi da dominiraju. U trenutku kad su razdužili uniforme, sve je već bilo definirano. Znalo se tko preuzima funkcije haških optuženika, tko je odradio pripravnički staž u huškanju, mržnji, dodvoravanju.

Generacija je šutjela, i pokušavala se zaposliti. Kao monteri centralnog grijanja, zavarivači, novinari. Ženili su se, dobijali djecu. Trebalo je krenuti od nule, u prvom redu osigurati smještaj; krediti bili su preskupi, a najam bez ozbiljnog ugovora krajnje nesiguran, pa čak i traumatičan ukoliko se neprekidno valja seliti s malom djecom, mijenjati vrtiće i brinuti o visokim balkonima, uvijek iznova osiguravati utičnice. Trebalo je uvijek iznova mjeriti hoće li se trosjed od skaja uspješno ugurati u dnevnu sobu.

U trenutku kada je Hrvatska ušla u EU, 2013., generacija je ušla u srednje životno doba. Još će nekoliko godina proteći dok evropske zemlje, postupno, ukinu radne dozvole za Hrvate. Generacija više nije mobilna, ne može se pridružiti onima koji u svojim dvadesetim, ili tridesetima, čini dramatičan rez, i kupuje kartu u jednom smjeru. Pregazilo ih je vrijeme, po drugi put ih je pregazilo. Kao što su nekoć bili neželjeni sinovi ratnih monstruma, tako su sada neželjeni očevi djece koju valja prognati, i spasiti.

Generacija djecu ispraća na autobusnim kolodvorima, jer to je jeftinije od udobnih aviona. Djeca napuštaju područje u kojem su očevi ratovali, i pobijedili. Sve te riječne magle, rovovi, mrtvaci, ljudi koji krvare, ispostavljaju se kao užasan i apsurdan igrokaz, kako bi se bježalo s odgodom, generaciju kasnije.

Generacija shvaća da je prevarena, trajno sjebana. U krajnje pogrešno vrijeme, na tragično pogrešnom mjestu. Sada pogotovo šuti, jer previše je toga o čemu bi trebalo govoriti, uostalom prekasno je.

Onda se ispostavlja nešto što je matematički jasno, da generaciju nitko neće naslijediti, i da uskoro neće postojati mirovine. (U međuvremenu, generacija je godinama uplaćivala, jednako spremno kao što se borila s riječnim maglama, samo što je to bio konkretan novac, pomno izračunati iznosi za podnošljivu starost).

Generacija i dalje šuti, i šutjet će. U dogledno vrijeme, neće se imati čime prehraniti. Ali toliko je krivnje, toliko kompleksa u toj poziciji medijatora. Nisu bili dovoljno stari da usmjeravaju mržnju, zapovijedaju ratovima. Nisu bili dovoljno mladi da kupe avionsku kartu u jednom smjeru. Imaju zemlju koju su vlastoručno oslobodili, na tu su slobodu sad osuđeni. I šute, upravo bjesomučno šute, s prijevremeno ostarjelim licima, spremni nastaviti pakt s Vragom, s kojim su se od početka svojeg odraslog života, lišeni vlastite volje, udružili.

Piše: Slađana Bukovac
Izvor: radiogornjigrad.wordpress.com