Stojadin Knežević: Kako su građanima Republike Srpske oduzeta osnovna ljudska prava (Prvi dio)


Stojadin Knežević: Kako su građanima Republike Srpske oduzeta osnovna ljudska prava (Prvi dio)

Ovo je tekst o tome kako su građani Republike Srpske obespravljeni, kako su im uzeti sloboda i osnovna ljudska prava. Priča koja slijedi  je priča u dva dijela a glavni junaci su policijski službenici i entitetsko pravosuđe koji zbog straha od „vlasnika države - entiteta“ ne smiju da se bave krupnim kriminalom a kome je opet potpuno pošlo za rukom da opustoši državu, njene narode i građane, te da u privatne džepove nekoliko desetina porodica prebaci gotovo svo opljačkano bogatstvo. Zato se policijski službenici i entitetsko pravosuđe iživljavaju nad osiromašenim narodima i građanima a oduzeli su im i neka osnovna ljudska prava samo da bi „fingirali“ funkcionisanje „nazovi države“ i demonstrirali potrebu svog postojanja, pokušavajući i na taj način opravdati enormna redovna novčana budžetska primanja za nerad i „dijeljenje nepravde“ osiromašenim, sopstvenim narodima i građanima.

KAKVA  NAM  JE  POLICIJA

Da bi se jedna država borila sa krimininalom, od nastanka prvih država, pa do danas, jedan od glavnih aparata za tu borbu je aparat represije ili aparat sile.
Ovaj aparat, u najvećem dijelu, čine policijske snage, kako one u uniformi, tako i one koje su u civilu.
Pozabavimo se prvo uniformisanom policijom, koja čini najveći dio policijskog aparata.

Ko čini ovu grupu državnih službenika

Prvi u toj grupi je policajac, koji bi trebao biti „naš komšija“. Radi se o licima koja su završila srednje obrazovanje, sa četverogodišnjim ili trogodišnjim trajanjem, koji su posle šestomjesečnog kursa, u policijskoj školi, postali policajci.

Njihov princip školovanja skoro je isti kao u mega popularnoj hit komediji „Policijska akademija“, koja je krajem 80-tih godina snimljena u SAD.
Eee, sad, da li je šestomjesečno školovanje nekog ko je završio za bravara, kuhara, električara.... dovoljno da nam „dijeli pravdu“ stvarno je vrlo važno i teško pitanje.
Ali, tom svom službeniku je država dala uniformu i on odlučuje u nekom trenutku o našoj sudbini. Njemu se vjeruje. Njemu država vjeruje.

Ovih dana su usvojene izmjene Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima BiH, kojim su drastično povećane kazne za saobraćajne prekršaje.
Država je odlučila da se odlučnije bori sa problemima u saobraćaju, jer svake godine ima veliki broj poginulih na putevima BiH, ali i cijelog regiona.

E, sada tu na snagu stupa izvšenje tih novih zakonskih odredbi. Recimo na putevima u Republici Srpskoj gotovo nigdje ne postoji znak koji označava da prolazite kroz naseljeno mjesto. To je poseban znak, koji stoji pored znaka kojim je označeno da prolazite kroz neko konkretno mjesto, selo ili sl.
Postojanje ovog znaka predviđeno je samim Zakonom, ali se ništa vezano za taj znak i njegovo postavljanje ne događa, te se time ugrožava provođenje Zakona. Međutim, zato su trenutnim stanjem svi vozači u nemislosti našeg, već pomenutog, policajca „kursiste“, koji treba da donese odluku i odluči da li ste, u koliko se vozite recimo magistralnim putem, prekoračili brzinu kretanja, jer pored puta postoji znak da prolazite kraj ili kroz neko mjesto ali da li je to naseljeno mjesto ili nije, odlučiće upravo on - „kursista“? A od njegovog tumačenja vam zavisi hoćete li platiti minimalno propisanu kaznu za ovu vrstu prekršaja koja iznosi 400 KM, što je pola prosječnog ličnog dohotka u BiH (zamislite sada da je kazna za takav prekršaj, u recimo Švajcarskoj 2.800 evra, što je pola njihovog prosječnog ličnog dohotka? Ovo poređenje govori i o potpunoj otuđenosti elita, prije svega političkih, od običnog puka koji živi u BiH).

U zemljama EU radari su postavljeni na lokacijama koje su označene sa „radarska kontrola“ i time vas dodatno upozoravaju da poštujete saobraćajne znakove i propise. Naš policajac „kursista“ radar u pravilu postavlja na skrivenom mjestu gdje nema oznake „radarska kontrola“, obično na nekom skrovitom mjestu na putu, gdje najčešće nema ni uslova za normalno zaustavljanje, kojim se ne bi ugrožavala bezbijednost ostalih učesnika u saobraćaju. I tada nastupa naš policajac „kursista“ koji se ponaša kao junak iz jednog od tekstova čuvenog ex jugoslovenskog pisaca Branka Ćopića, koji je policajce uporedio sa državnim razbojnikom “Evo ga ide policajac - državni razbojnik...“ (B. Ćopić) i saopštava vam da ste tu ili na nekom dijelu puta prekoračili brzinu. Vi niste vidjeli znak o ograničenju brzine, jer ga nema i nastaje obično rasprava. Problem je što naš policajac „kursista“ ne učini to što učini policajac u zemljama EU, te vam uruči fotografiju Vašeg vozila, na kojoj je snimljena vaša brzina, nego vas ubjeđuje da je to brzina kada je on zaustavio radar i utvrdio vašu brzinu. A možda je tom brzinom neko prošao prije 3-4 minuta ali nije zaustavljen?

Druga vrsta policajaca su oni sa zvanjem policijskog inspektora. Oni su nekad u uniformi a nekada u civilu. Njihovo obrazovanje je tek posebna priča. Dio njih ima posebnu Visoku školu unutrašnjih poslova, sa zvanjem dipl. pravnik unutrašnjih poslova. Ta škola je, prije nekoliko godina, iz Više škole unutrašnjih poslova preimenovana u Fakultet. Međutim, veći broj policajaca u civilu je završio neki drugi fakultet, najčeće prosvjetnog smjera, sa kratkom policijskom edukacijom od nekoliko mjeseci. Najnormalnije bi bilo da se za policijske inspektore primaju oni koji su završili pravni fakultet, ali ih u policiji ima svega nekoliko postotaka i ako u Republici Srpskoj ima veliki broj pravnih fakulteta a samo u Bijeljini se pravo izučava na pet različitih lokacija u pet različitih visokoškolskih institucija.

Zašto diplomirani pravnici?

Na pravnim fakultetima se izučava primjena zakona, kako krivičnog, procesnog i materijalnog, tako i drugih zakona, dok je pomenuti policijski fakultet više poluvojna obrazovna institucija.

Zašto je obrazovanje bitno kod policajaca? Zato što se u policiji najčešće postupa po DEPEŠAMA a to su akti kojima viši policijski ili drugi izvršni organ, propisuje neko postupanje, često suprotno i samim zakonima.
Tako je kod nas uobičajeno da policijski službenik, restriktivno primjenjujući neki od zakona a postupajući po nekoj depeši, liši građanina slobode, često bez ikakvog osnova i ako je ljudska sloboda jedno  od osnovnih ljudskih prava.

Posebna je priča, kada ste bilo kojem policijskom službeniku sumnjivi, vezano za neko kriivično djelo, tu tek nastaju vaši problemi.
Policijski službenici, sjesni svog značaja, a to je da im se sve što napišu vjeruje „po zakonu“, to svoje pravo često zloupotrebljavaju, od namještanja izjava svjedoka, posebno kada žele da prikriju pravog izršioca krivičnog djela ili jednostavno da iz nekih razloga pomognu izvršiocu krivičnog djela.

Zašto to rade i zašto to mogu? Zato što dalji tok krvičnog postupka ne utiče na njihovu karijeru? Policijski službenik je svoj posao završio dostavljanjem izvještaja tužilaštvu, svejedno je kakav je taj izvještaj, dobar ili loš, istinit ili lažan?
Dok, recimo u SAD status policijskog službenika, zavisi od toga kako će njegov izvještaj, zajedno sa dokazima,  proći uz optužnicu prvo na ISTRAŽNOJ POROTI, pa posle na samom suđenju. Istražna porota je takav institut kontole rada policije i tužilaštva koga čine 24 građanina, koje saziva sud a kojima tužilac prezentuje dokaze prikupljene u toku istrage, pa kada se Istražna porota uvjeri da su dokazi, koji su pred njom prezentovani ozbiljni, potvrđuje se optužnica. U koliko se ne potvrde navodi dostavljeni Istražnoj poroti, postupak se zavšava i nema prikupljanja dodatnih dokaza.

Nasuprot takve prakse u SAD, u BiH optužnicu potvrđuje sudija za prethodno saslušanje, koji često zbog prezauzetosti velikim brojem predmeta, ne stigne ni da pročita dokaze, nego po inerciji potvrđuje opužnicu. U BiH sudskoj praksi je vaoma mali procenat nepotvrđenih optužnica.

Policijski službenici se ne tretiraju kao državni službenici, sa karijerom (karijerni kao u diplomatiji) nego im je status nesiguran,  pogotovu onima koji obavljaju poslove na šefovskim pozicijama i koje tretiraju kao potrošnu robu, jer svaka promjena, recimo ministra policije ili direktora policije, znači potpunu promjenu šefovske strukture. Tako da i neko ko je uspješno obavljao posao načelnika nekog odjeljenja, promjenom policijskog šefa, biva bez ikakvog osnova smijenjen, jer nema povjerenje novog šefa.
Dakle, u policiji nema jasnog kriterijuma za napredovanje ili smjenjivanje. Šefovska policijska stuktura se posmatra kao menadžerski aparat, a ne kao zanatska organizacija, gdje najiskusniji inspektori rade najsloženije poslove, tako da se, u trenutnoj policijskoj praksi, vrlo lako može biti degradiran, bez obzira na lični kvalitet i sposobnost, uz opravdanje da se policijski službenik ne uklapa u novi koncept rada.

Kada se u ovakvu policijsku organizaciju uplete politika, jer želi preko „svojih kadrova“ da štiti određena lica, pojave, procese... onda nema šanse za borbu protiv kriminala, nego se sve svodi na otaljavanje tekućih poslova kao što su krađe, tuče, saobraćajne nezgode i sl.

Stojadin Knežević: Kako su građanima RS oduzeta osnovna ljudska prava (Drugi dio)

Za InfoMediaBalkan
Stojadin Knežević, prof., dugogodišnji novinar, medijski radnik i medijski menađžer: Valter-a; Walter-a; Svet-a; Nezavisnih novina; Ekstra magazin-a; Bobar radija; Novinske agencije RS „SRNA“......