Stojadin Knežević: Kako su građanima RS oduzeta osnovna ljudska prava (Drugi dio)


Stojadin Knežević: Kako su građanima RS oduzeta osnovna ljudska prava (Drugi dio)

Ovo je tekst o tome kako su građani Republike Srpske obespravljeni, kako su im uzeti sloboda i osnovna ljudska prava.

Pred vama je drugi dio priče čiji su glavni junaci policijski službenici i entitetsko pravosuđe koji zbog straha od „vlasnika države - entiteta“ ne smiju da se bave krupnim kriminalom.

PRVI DIO: Kako su građanima Republike Srpske oduzeta osnovna ljudska prava

Zato se policijski službenici i entitetsko pravosuđe iživljavaju nad osiromašenim narodima i građanima a oduzeli su im i neka osnovna ljudska prava, samo da bi „fingirali“ funkcionisanje „nazovi države“ i demonstrirali potrebu svog postojanja, pokušavajući i na taj način opravdati enormna redovna novčana budžetska primanja za nerad i „dijeljenje nepravde“ osiromašenim, sopstvenim narodima i građanima.  


SVAKI GRAĐANIN RS JE JEDNOM NOGOM VEĆ U ZATVORU  

Policijski službenici imaju povjerenje koje im je država dala i oni ga maksimalno koriste na način da što manje rade, istražuju, provjeravaju, prikupljaju. Pretvorili su se u „sekretarice“ koje nemaju nikakvu obavezu, ni potrebu da bilo šta dokazuju i rade na tome, dovoljno je da „ucijene“ dva-tri svjedoka, nađu načina da ih natjeraju da potpišu izdiktirane izjave i da se sa izjavama pojave u tužilaštvu, koje odmah, obzirom na već uvriježenu praksu, takođe nema potrebu da bilo šta dodatno prikuplja i dokazuje, nego podiže optužnicu a šta i kako radi sudija za prethodni postupak smo već opisali u prvom dijelu ovog teksta.

U koliko je u pitanju navodna prodaja ili distribucija bilo kakvih opijata i ako je policijski službenik iz bilo kojeg njemu znanog razloga ili interesa, odlučio da vam upravo to „napakuje“, te u koliko je postupajući sudija sa epitetom „policijski sudija“ ne gine vam presuda – ROBIJA.

Svi se u pravosudnom lancu „brane“ sa time „gadi nam se ta tematika oko „trave“, to je nešto prljavo. Ti narkomani su nešto strašno ljigavo, gadno, fuj.. itd..“ ali presude samo stižu jedna drugu.

U koliko neki policijski službenik u Republici Srpskoj odluči da vas, iz bilo kojeg razloga, osumnjiči za navodnu prodaju jednog tzv. džointa, u vrijednosti od 10 KM i obezbijedi dva-tri svjedoka koji mu, u policiji, potpišu izdiktirane izjave a nijednom policijskom službeniku koji radi na tim poslovima to nije teško,  bićete osuđeni na zatvorsku kaznu, pogotovu ako ste nekada ranije u životu, na bilo koji način prošli kroz bilo kakvu krivičnu evidenciju, za bilo šta, ne gine vam robija!?

Potpuno je nebitno u koliko svjedoci na sudu, pod zakletvom, kažu da su natjerani, ucijenjeni ili bilo šta drugo, jer sud u principu vjeruje policijskom službeniku a ne njegovom „klijentu“ kome je službenik izdiktirao izjavu a svjedok je pod prisilom potpisao nadajući se da će potpisivanjem izjave izbjeći neke „neugodnosti“ kojima su mu policijski službenici prijetili.

Policijski službenici, kao i tužilac, u sudskom procesu ne moraju dokazati ništa više, nije im potrebno da se zna mjesto, ni vrijeme izvršenja „navodne trgovine“ .

U predmetu, koji sam imao priliku lično pratiti, su u pretres stana osumnjičenog policijski službenici došli sredinom juna mjeseca sa nalogom suda da je osumnjičeni navodno početkom septembra mjeseca predhodne godine (gotovo sedam mjeseci prije tog dana), prodao „njihovoj trojici svjedoka“ jedan džoint „trave“ za 10 KM.

U pretresu ništa nisu našli ali to i nije bitno, bitno je da su kod dolaska na pretres napravili scene kao iz nekog kriminalističkog filma. Onda su osumnjičenog pozvali na razgovor u policiju u kome im je on izjavio da mu se čini da je početkom septembra mjeseca prethodne godine bio dva dana u Beogradu. Nakon jedan i po mjesec tužilac je podigao optužnicu da je osumnjičeni navodnu prodaju izvršio - sredinom septembra mjeseca prethodne godine? I taman kada je, po dobijanju optužnice, nesrećni osumnjičeni počeo pripremati odbranu (pokušavajući se sjetiti gdje je i sa kim bio prije devet mjeseci?), na prvom sudskom ročištu je tužilac sredinu septembra promijenio u sredinu oktobra mjeseca prethodne godine?

Zanimljivost u ovom predmetu je što su policijski službenici za navodnu lokaciju na kojoj je obavljena navodna trgovina odlučili da u sve tri izjave svjedoka „upišu“ centralni gradski trg u Bijeljini, koji je svojim većim dijelom pokriven video nadzorom. I umjesto da, kao što bi to uradili policijski službenici u bilo kojoj evropskoj državi, policija izuzme video materijal i time obezbijede makar jedan jedini materijalni dokaz (bez obzira na njegovu realnu težinu u sudskom postupku) oni to ne rade, nego čekaju više od pola godine (snimci video nadzora se čuvaju obično tri mjeseca) i tek onda, kada ni osumnjičeni više nije mogao obezbijediti te snimke, kreću u obavještavanje tužioca o tome da su prikupili izjave od svjedoka prije šest i po mjeseci. Taj ogromni protok vremena, od više od pola godine, pravdaju navodnim „vrlo važnim mjerama i radnjama koje su preduzimali prema veoma bezbjednosno interesantnim osobama“? A svi smo svjedoci koliko je „velikih policijskih akcija“ poslednjih godina provodila naša policija.

Materija, sastav pomenutog džoint-a je posebna priča. U slučaju koji opisujem nema nikakve materije sem njenog pominjanja u izjavama svjedoka a svjedoci na suđenju, pod zakletvom, izjavljuju da su natjerani u policiji da potpišu izjave i to ponavljaju i na suočenju sa policijskim inspektorom, optužujući ga da je njihove prve izjave, date u policiji, pocijepao i prisilio ih da potpišu one koje su njemu odgovarale.

Poseban kuriozitet u pomenutom suđenju je što sudija ne vjeruje svjedocima ono što su pred njim na suđenju, pod zakletvom, izjavili ali vjeruje njihovim izjavama potpisanim u policiji, posebno dijelovima izjava koji se odnose na to da su popušili džoint „trave“ i da je to baš marihuana a ne nešto drugo, proizvodeći time svjedoke u vještake sudsko-medicinske struke i ako oni sami u svojim prvim izjavama datim u policiji tvrde da „nisu baš sigurni“ i da su „samo nekoliko puta konzumirali“ a onda u drugoj izjavi dvojica svjedoka „naprasno“ postaju dugogodišnji korisnici i konzumenti i to za divno čudo upravo „trave“.

Sve ovo potvrđuje činjenicu iz tzv. „sudske prakse“ u Republici Srpskoj da policijskim službenicima odnosno tužilaštvu kao eksponentu koji zastupa tužbu u sudskom procesu, uopšte nisu potrebni bilo kakvi materijalni dokazi? Za sudove u Republici Srpskoj je dovoljna izjava svjedoka data u policiji, koju svjedoci kasnije mogu i opovrgnuti ali to više nema nikakvu težinu. A policijski službenici se pobrinu da ni vi ne možete dokazati da niste nikom ništa prodali, jer sačekaju protok vremena od obično pola godine, nekada i više, pa tek onda dostavljaju lažne izjave tužilaštvu.

Tužilaštvo, kao i sud prećutno zanemaruje da je policijskim službenicima preporučeni rok za dostavljanje izjava tužilaštvu bio sedam dana, jer svi vjeruju policijskom službeniku a policijski službenici masovno koriste izgovore koje smo već naveli i ne treba im drugo opravdanje za potpuno nerazumno i nelogično kašnjenje u dostavljanju izjava prikupljenih od najčešće njihovih „profesionalnih svjedoka“ postupajućem tužiocu.

Još jedna zanimljivost sa pomenutog suđenja je da je postupajući sudija na početku prvog ročišta izrekao nešto, što je, kasnije će se ispostaviti samo formalnost a koja je i samom sudiji bila nebitna, posebno kod izricanja presude za nešto što se nikada nije dogodilo i što je u bijeljinskom CJB izmišljeno i „napakovano“ a to je da je „zadatak tužilaštva da ono dokaže postojanje krivičnog djela“ a u konkretnom slučaju tužilaštvo je u predmet ušlo sa izjavama svjedoka datim u policiji i svjedocima a završilo predmet samo sa izjavama svjedoka datim u policiji, kojih su se svjedoci na suđenju odrekli.

Ovdje treba postaviti dva „pitanje za milion dolara“ za sve nas. Prvo – šta je dokazalo tužilaštvo kada je u sudskom postupku ostalo samo sa izjavama svjedoka datim u policiji, za koje sami policijski odnosno svjedoci tužilaštva na suđenju pod zakletvom tvrde da su „montirani“?? I drugo – zašto se u opšte išlo na suđenje i budžet izlagao ogromnim troškovima (sudija, sudsko osoblje, tužilac, advokat po službenoj dužnosti, poštarine..itd.) kada su za presudu bile dovoljne izjave svjedoka date u policiji?? Donošenjem ovakve „sramne presude“ su nam policijski službenici, postupajući tužilac i prije svih sudija moćno dokazali da živimo u policijskoj a ne demokratskoj državi! A da li mi to želimo, da li smo se za to borili, pa neki izginuli a neki ostali ratni vojni invalidi (kao autor ovog teksta), da li zbog toga plaćamo porez, izlazimo na izbore, itd...???

Priču o konkretnom „slučaju“ suđenja za izmišljeno krivično djelo završavam sa pikanterijom sa tog suđenja koja se odnosi na ponašanje postupajućeg sudije koga od milja zaposleni u bijeljinskom sudu zovu „policijski sudija“ i koji je posle ove i još nekoliko drakonskih presuda uznapredovao u profesionalnoj karijeri a ona se odnosi na sarkastični komentar sudije, na prvom ročištu, kada je tužilac vrijeme izvršenja navodnog krivičnog djela pomjerio za mjesec dana i kada je zbog toga advokat po službenoj dužnosti, koji je branio osumnjičenog, zatražio odgađanje suđenja na kraći period a sudija to prokomentarisao riječima „ja vidim da kod vas postoji želja da pripremate odbranu u vezi ovog datuma..“ (vrijeme izvršenja krivičnog djela, koje je potpuno nepoznato)?! Ova sarkastična opaska postupajućeg sudije je jasno, na prvom ročištu, odredila u kom pravcu će se kretati suđenje i kako će se ono završiti a završilo se sa presudom da je optuženi presuđen na godinu dana robije a da nije shvatio ni gdje se nalazi, ni šta se događa, ni zašto se to događa baš njemu.

Ovakva je praksa u sudovima Republike Srpske u kojoj danas, svaki građanin, na ovakav način, može biti osumnjičen i osuđen na zatvorsku kaznu za nešto što nikada u životu nije uradio. Na veliku žalost, neutvrđen tačan broj mlađih lica, slabijeg imovinskog stanja je već, po ovoj matrici, osuđen a neki su zatvorske kazne za nešto što nisu uradili i odležali.

Veliki problem pravosuđa RS ali i FBiH predstavlja nemogućnost izlaska iz začaranog pravosudnog kruga osnovni , okruzni, vrhovni entitetski sud, sa posebno prisutnom tendencijom sprečavanja da se izađe iz okvira jurisdikcije Republike Srpske, odnosno FBiH, čime se direktno sprečavaju žrtve već pomenutih montiranih procesa da pređu pod jurisdikciju suda koji nije pod potpunom kontrolom entitetskih vlasti, te da eventualno izbjegnu „kaznu“ koja im je u Policiji RS ili FBiH već „presuđena“ u startu i gdje je sam sudski proces samo „fingiranje suđenja“ sa krajnjim ishodom da se još dodatno osiromaše i „opljačkaju“ i onako uništeni entitetski budžeti.  

Policijski službenici u želji da prikažu javnosti da nešto rade a češće da bi izvršili nečije naloge i montirali sudske predmete vješto manipulišu ovakvim pravosuđem i njegovom stravičnom praksom koje i koju uvijek na kraju svake priče o ovoj temi, prozivaju da je odgovorno za ovu cjelokupnu antiljudsku i anticivilizacijsku devijaciju, suprotnu sa svime što ima veze sa osnovnim ljudskim pravima.

Sve gore navedeno je stvarnost i tzv. „sudska praksa“ u Republici Srpskoj ali nije pravo ni pravda. Ovo se jedino može nazvati „pravdom jednog antinarodnog režima“ u kojem saučestvuju i daju svoj značajan doprinos svaki sudija, tužilac i policijski službenik koji rade na ovim predmetima. Da li novac koji dobijaju vrijedi toga da budu saučesnici u ovakvim „monstruoznim suđenjima“ moraju oni sami odlučiti i ako ne podržavaju ovo što je i u ovom tekstu opisano, oni moraju reagovati a imaju dovoljno načina da to urade?! Intrigantno je da to do sada nisu ni pokušali, barem javnosti nije poznato?

Ovakva je sloboda građana Republike Srpske danas! Ovo su policija i sudovi Republike Srpske danas. Oni su zajedničkim snagama pravo i pravne prakse evropskih i ostalih demokratskih država izokrenuli i izvrgnuli ruglu, pa pošto oni ne žele da se muče, prikupljaju materijalne dokaze i dokazuju izvršenje eventualno počinjenog krivičnog djela, sve nas su doveli u poziciju da, u koliko ne možemo materijalnim dokazima potvrditi da nešto nismo uradili, idemo na robiju?? Na kraju drugog dijela ove tužne priče, ostaje nam samo da se svi zajedno zagrlimo i zaplačemo nad sopstvenom sudbinom!

Za sve iznijeto u ovom tekstu autor posjeduje materijalne dokaze a trenutno lično prati dva montirana procesa u bijeljinskom osnovnom i okružnom sudu.

PRVI DIO: Kako su građanima Republike Srpske oduzeta osnovna ljudska prava

Za InfoMediaBalkan

Stojadin Knežević, prof., dugogodišnji novinar, medijski radnik i medijski menađžer: Valter-a; Walter-a; Svet-a; Nezavisnih novina; Ekstra magazin-a; Bobar radija; Novinske agencije RS „SRNA“......