Ludvig van Betoven – tragedija jednog genija
Veliki njemački kompozitor i dirigent, čovjek čije nas kompozicije i danas oduševljavaju, imao je ne tako sjajan život. Pored obilja fizičkih bolesti, postoje zapisi da mu je i psiha stajala na “klimavim nogama”. Da li mu je ludilo pomoglo da postane to što jeste i da li je ono produkt genetskog zapisa, nije razjašnjeno. Ipak, Ludvig van Betoven je zaslužno jedan od najboljih muzičkih genija ikada.
Mnogo prije obilja podataka, iskustvo nam je pružilo saznanje da potomci umnogome liče na svoje pretke i da preko roditeljskog genetskog materijala stiču svoje biološko nasleđe. Nauka o nasleđu je dugi niz vjekova ostala nijema pred nekim pitanjima, a zahvaljujući razvoju genetike i molekularne biologije, djelimično se približila mogućim odgovorima.
Duševne bolesti, koje imaju najviše udjela pri umjetničkom stvaralaštvu, najviše pokazuju pojavu nasljedne sklonosti.
U skladu sa ovim saznanjima treba posmatrati i sudbinu kompozitorskog genija.
Ludvig van Betoven rođen je nasledno opterećen. Otac je bio alkoholičar, a majku i brata je uzela tuberkuloza. Patologija nasleđa je bila vidna i na njegovom fizičkom sklopu gdje je Betoven opisan kao “osoba srednjeg rasta, spuštenih ramena, lica u ožiljcima od preležanih boginja, krupne, sivoplave oči koje su prijetile da će da ispadnu. Imao je izuzetno jaku i razvijenu donju vilicu i veoma ispupčeno, nisko čelo. U cjelini, djelovalo je da mu je lijeva strana lica razvijenjija od desne.”
Bio je promjenljivog raspoloženja, oscilirajući između euforičnih napada ushićenja do turobne namrgođenosti. U jednom momentu potištenog stanja odbio je poziv carice da posjeti dvor.
Njegovo promjenljivo raspoloženje je bilo začinjeno osobenjaštvom, koje je stvorilo neke čudne navike, o čemu biografi iznose zanimljive anegdote.
Imao je naviku da se ujutro dugo i na čudan način umiva potpuno ledenom vodom, zalivajući se bokalima po glavi. Patio je od naleta vrućine, što mu je predstavljalo najveći problem prilikom rada. Veoma često se svađao sa poslugom, vjerujući da žele da ga otruju.
Živio je kratko, svega 57 godina, od čega je posljednjih 30 godina živio kao proslavljeni kompozitor i dirigent. Trošnost njegove građe manifestovala se u nizu bolesti, od kojih je patio u djetinjstvu. Kao dijete, preležao je velike boginje, pa mu je lice bilo rošavo i prepuno ožiljaka. Imao je oštećen vid, u obliku kratkovidosti. Od svoje 17-e godine patio je od astmatičnih napada, grčeva u crijevima i nesnosnih migrena. Često je mislio da će umrijeti od tuberkuloze, kao brat i majka. Nekoliko puta je preležao i žuticu. Svjedočenje njegovog ljekara tvrdi da je najviše stradao od alkoholizma, zbog čega mu je propala jetra i oslabilo srce.
Najteže mu je pala progresivna gluvoća, koja mu je potpuno zatvorila vrata za zvukove u 26. godini života. Taj hendikep je samo pojačao hipohondriju, melanholiju i pesimizam. Razočaran u mnogobrojne ljekare koji nijesu mogli da mu pomognu, grčevito se držao svoje dirigentske palice.
Novija istraživanja su pokušala da rasvijetle uzrok njegove gluvoće. Međutim, bez konkretnih fizičkih dokaza i relevantnih audiometrija, nijesu se usaglasili. Ipak, francuski otolog Pol Garno je dao možda najtačnije objašnjenje ove zamršene situacije:
“Za vrijeme dugog perioda koji je trajao 31-u godinu, Ludvig van Betoven nije mogao da čuje ni jedan jedini zvuk, a komponovao je divna muzička djela. Da je, kojim slučajem, rođen gluv, nikad ne bi bio muzičar. Zvučne slike, nagomilane u tom moćnom mozgu, su bile dovoljne da pothrane impresivnu bujnost, koja se ispoljila u njegovim djelima. On je zaboravio muziku svojih prethodnika i hranio se isključivo svojom.”
Šta god rekla istorija, nama je u amanet ostavljeno mnogo kompozicija u kojima možemo da uživamo. Pitanje na koje još uvijek nije dat odgovor jeste da li je životna tragedija ovog genija oblikovala njegov stvaralački potpis. I da li bi bio tako sjajan da je imao sjajniji život?
Izvor: CdM
