Tanja Vukomanović: Posljednji trzaj razuma


Tanja Vukomanović: Posljednji trzaj razuma

Ko juče nije gledao posebnu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske pošteđen je osjećaja stida, nerviranja i postavljanja onog čuvenog pitanja: Jebote, gdje mi živimo? Iako bi se to moglo reći za gotovo svako zasjedanje, moram priznati da je ovo bilo stvarno posebno.

Posebno je jer su sa govornice Narodne skupštine Republike Srpske od prvog čovjeka države došle toliko niske i bijedne izjave da je svako ko imalo razmišlja glavom bio zgrožen. Posebno je jer je zasjedanje bilo maketa ovog režima u kojem glavni baja može šta hoće, pa i da vrijeđa sve redom. Mladi, stari, muškarci, žene – nebitno je. On može da radi šta hoće, drugi mogu da se bune koliko hoće i opet će biti kako on kaže.

Milorad Dodik juče je slobodno kršio sve članove poslovnika bez ikakvog ustručavanja, a na većinu pitanja poslanika odgovarao je uvredama. Tokom višesatnog vrijeđanja samo dva puta je bio „opomenut“, dok su oni koju su sa njim raspravljali bili gašeni nakon prvog pomena bilo kakvog njegovog posla ili saradnika.

Milorad Dodik došao je na posebnu sjednicu NSRS da razgovara o ozbiljnoj temi sa fasciklom u kojoj se nalaze fotografije i tekstovi o poslanicima Nebojši Vukanoviću, a posebno Drašku Stanivukoviću – dvojici od troje koji mu se još usude suprostaviti.

Osoba koja ide da brani svoj stav ne ide na sjednicu sa tuđom prošlošću nego sa argumentima kojih u ovom slučaju nije bilo.

Ali, ima nešto još jadnije. Teleći pogledi, podsmjehivanje i klimanje glavama 90 odsto ljudi u sali. Ljudi koji nemaju svoje mišljenje, a smiju se onima koji ga imaju, ljudi koji ćute i podržavaju vrijeđanje drugih.

Stidno, sramno, ponizno, jadno, bolno i nepodnošljivo bilo je slušati rečenice srpskog člana Predsjedništva BiH koji ponašanjem ispod nivoa jednog funkcionera vrijeđa, ponižava i omalovažava sve oko njega, pa čak i njegove poslanike, predsjednika NSRS i sve oko njega, koji su mu davali riječ kad god je to bilo potrebno bez prigovora. Po mom mišljenju to je ponižavajuće.

Iako se ne slažem sa svim stavovima, koracima i programima za koje se zalažu, činjenica je da su troje poslanika opozicije bukvalno posljednji trzaj razuma, borbe i onog što bi trebalo biti demokratija iako je, nažalost, daleko od toga.

Tako je daleko od demokratije prošla i posebna sjednica. Red uvreda, red ponižavanja, red rasprave, red volontera portparola Milorada Dodika, red preletača kao oličenje morala i eto ga – prijedlog je izvjesno usvojen. Što bi rekao Balašević: „Ludama je milo, ostale je stid“.

Bilo kako bilo, juče se dalo primijetiti da se malo čitao i Andrić, pa nema bolje prilike nego da za kraj ovog mog „izlaganja“ podsjetim na onu njegovu čuvenu: „Jadan onaj koji mora nekoga poniziti da bi sebe uzdigao“.

P. S. Tek sad vidim da nisam ni spomenula pelješki most koji ustvari i jeste tema, ali skoro da nije ni Mile juče, tako da očito nije ni bitan.

 

Piše: Tanja Vukomanović
Izvor: izvor.ba