Tužan život čika Jove Zmaja
"Kaži mi, kaži, kako da te zovem. Kaži mi, kakvo ime da ti dam", možda su najpoznatiji stihovi najpoznatijeg pjesnika za djecu, čovjeka koji je kroz svoju liriku usrećio, vaspitao i odgajio generacije mališana. Na današnji dan sjećamo se Čika Jove Zmaja, koji je baš danas i rođen davne 1833. godine.
Najprije je bio poznat pod nadimkom Kiš Janoš, zatim Zmaj, a djeca ga uglavnom znaju kao Čika Jova Zmaj. Jovan Jovanović je rođen u uglednoj građanskoj porodici u Novom Sadu. Rastao je u sjenovitoj ulici Zlatna greda, i danas jednom od najtiših novosadskih sokaka u starom dijelu grada. U ovom gradu je završio srednju školu i započeo gimnazijske dane koje je nastavio u Halašu i Požunu.
Jovanović se školovao u najljepšim gradovima Evrope. Studije prava upisao je u Pešti, a studirao je i u Beču i Pragu. U austrijskoj prijestonici upoznao je Svetozara Miletića, Đuru Jakšića i Branka Radičevića, koji je bio njegov najveći pjesnički uzor. Nakon završenih studija, 1860. godine, vratio se u Novi Sad i postao jedan od najbližih Miletićevih saradnika u novosadskom magistratu. Ipak, ovaj posao ga nije ispunjavao. Napustio je magistrat i posvetio se književnom radu. Tada je pokrenuo književni časopis „Javor“ i satirični list „Komarac“.
Laza Kostić je pisao da su Jovanovića zvali Kiš Janoš, što na mađarskom znači Mali Jovan. Tako su poznanici zvali i Jovanovog dedu zbog niskog rasta koji je naslijedio i njegov unuk. Kasnije pjesnik dobija nadimak Zmaj. Ovom nadimku se Laza Kostić otvoreno čudio i govorio: "Zar onaj omanji, vižljavi, ljepuškasti, milokrvni mladić – i zmaj?" U stvari, Jovan Jovanović je 1864. godine pokrenuo satirični list do čijeg je imena došao igrom riječi. Naime, 3. maj po julijanskom kalendaru bio je dan održavanja Majske skupštine 1848. godine, kada su Srbi u Sremskim Karlovcima dobili autonomiju kojom nijesu bili zadovoljni. Živjeli su u uvjerenju da ih je bečki dvor izigrao. Tako je 3. maj postao Zmaj, naziv jednog časopisa i vječiti nadimak jednog od najplodnijih pjesnika našeg romantizma.
Zmaj je bio od onih muškaraca koji su čvrsto stajali iza fraze „Voliš jednom u životu” i nije se libio da svoju ogromnu ljubav javno iskazuje. U nekim izvorima može se naći podatak da je Jovan, prije ženidbe, simpatisao dvije devojke, Manojlovićevu i Pintorovićevu, ali njegova jedina i najveća životna ljubav bila je njegova supruga Eufrosina Ruža Ličanin.
Njihova priča počela je jednog dana kad je Zmaj pošao u posjetu svojoj bolesnoj sestri od tetke Pavi Nešković. Dok je sjedio pored sestrine postelje, na vratima bolničke sobe pojavila se njena drugarica. Umilna djevojka iz susjedstva sa čudnim, neobičnim i rijetkim imenom – Eufrosina Ličanin. Ona je bila ćerka novosadskog trgovca Pavla Ličanina i njegove supruge Pauline. Pravo ime joj je bilo Eufrosina, mada se u nekim dokumentima može sresti i Rozina ili Jevrosima. Ipak, najpoznatije je ostala kao Zmajeva Ruža.
U Ruži Zmaj je našao ženu svojih snova. Oduševljavala ga je nježnošću, odmjerenošću i velikom unutrašnjom duhovnom snagom za kojom je cijelog života žudio.
Ubrzo nakon upoznavanja razvila se obostrana ljubav. U svojoj 28. godini pjesnik je zaprosio Ružu koja je tada imala samo 17 godina. Vjenčali su se 1862. godine i krajem iste dobili prvog sina Mirka. U narednim godinama Ruža mu je podarila još četvoro djece. Inspirisan ljubavlju prema djeci i suprugi napisao je zbirku pjesama „Đulići“. Ovu zbirku Zmaj je zapravo počeo da piše odmah nakon upoznavanja buduće supruge. Pisao je i kao srećni vjerenik i muž, a dopunio nakon rođenja sina. Ovu intimnu liriku nazvao je prema turskoj riječi za ružu – gül. U vrijeme romantizma bilo je popularno pisanje takozvanih rozalijuma (lat. rosarium, od riječi rosa, rosae f. što znači ruža), ciklusa ljubavnih pjesama. Kod Zmaja se dogodila srećna okolnost da se njegova muza upravo zvala kao jedan od najljepših cvjetova.
Zbirka "Đulići" je svojevrsan dnevnik toplih, nježnih, čistih i snažnih emocija. Mnogi pjesnici, očarani fizičkom ljepotom svojih voljenih, pjesme su posvećivali upravo toj osobini jednog bića. Zmaj u svojim pjesmama nije opisivao ljepotu svoje drage, već svoja osjećanja, raspoloženja, oduševljenja i sreću koju mu donosi život sa njegovom dragom i njihovom djecom. Ovaj lirski ciklus sadrži 73 pjesme potpuno različite po formi, obimu i prirodi stiha.
Pjevanje u Đulićima je odmjereno, uzdržano, čedno i pristojno, nema čulnih eksplozija, nema senzualnosti i ljubavnih ekstaza. O ljubavi se pjeva smjerno i krotko. Osjećanja su smirena i plemenita. Sve u duhu patrijarhalne sklonosti. Baš zato iz njega zrači ljupkost i umiljatost. Uz sve to, iskazivana ljubav prema ženi je snažna, iskrena i doživljena – to je idealna ljubav u idiličnoj atmosferi.
Godinu dana nakon vjenčanja Zmaj odlazi u Peštu, gdje će biti upravnik Tekelijanuma, aktuar i delovoditelj Matice srpske. Uporedo je u ovom gradu nastavio svoje obrazovanje, da bi krajem 1869. godine završio studije medicine. Naredne godine vraća se u domovinu i počinje da radi kao ljekar u Novom Sadu i Pančevu. Ovaj period donijeće pjesniku nemjerljivu nesreću. Kao da se cio univerzum urotio da svu tugu spusti na pleća jednog čovjeka. Do 1872. godine umrlo je četvoro Jovanove djece – Mirko, Tijana, Sava i Jug. Ni djetinjstvo nijesu doživjeli. Ubrzo nakon njihovog odlaska, iscrpljena tugom i bolešću umire pjesnikova muza i životna ljubav.
Ruža je umrla u Pančevu 1872. godine ostavivši Jovu sa tek rođenom ćerkom Smiljkom, jedinim njihovim djetetom koje je nadživjelo majku. Nakon velikih tragedija Jova usvaja dvije djevojčice Mariju i Anku. Sa svoje tri mezimice seli se u Futog. Ali, otac srpske dječje poezije kao da je nad svojom sudbinom nosio začarani krug nesreće, bola, tuge i nespokoja. Ne doživjevši drugi rođendan, umire i posljednje Ružino dijete, Smiljka. Ako je i mogao da nađe utjehu za sve što ga je zadesilo, onda je pronalazio u Mariji i Ani. No, i njih će nadživjeti. Obje su umrle 1901. godine.
Jovan Jovanović Zmaj se od svoje nesreće branio pisanjem pjesama. Porodična tragedija bila mu je inspiracija za pisanje druge zbirke posvećene porodici. "Đulići uveoci" je zbirka elegičnih pjesama, gorka, duboka i protkana lavinom emocija izazvanih nizom nemilosrdnih umiranja.
Umro je u Sremskoj Kamenici 1904. godine.
Izvor: CdM
