Vidak Klisara: (Ne)vidljivi ljudi

Za mnoge osobe sa invaliditetom u BiH, vani je uvijek elementarna nepogoda, zbog fizičkih barijera i surove diskriminacije.
"Žao nam je, ne možete ući, nemamo adekvatan pristup za Vas, nažalost, čekamo bolja vremena..."

"Primili bismo Vas na posao, ali niko od zaposlenih ne poznaje znakovni jezik."

"Ne, nemamo tu knjigu na Brajevom pismu..."  

Ovakve i slične rečenice su svakodnevnica sa kojom se suočavaju osobe sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini.  Šta je to invaliditet, kakvo je to stanje, često se zapitamo. Neki će pomisliti bolest. Ne nije bolest, to je stanje.                                             

Prema konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom koju je Bosna i Hercegovina ratifikovala 2010. godine, invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba sa oštećenjima i prepreka koje proizilaze iz stava njihove okoline i prepreka koje postoje u okruženju, a koje onemogućavaju njihovo puno i djelotvorno učešće u  društvu na jednakoj osnovi sa drugim ljudima.

Kako je to inače kod nas, u siromašnim i nedovoljno uređenim državama, veliki je raskorak između onoga što jeste na papiru, u zakonima, konvencijama i prakse.

Stvarnost kao elementarna nepogoda

Stvarnost osoba sa invaliditetom je drugačija, mogla bi se uporediti sa pogledom kroz prozor na poplavljene ulice uslijed jakih, obilnih padavina, pogledom ljudi koji nemaju te probleme i jednostavno odluče ostati unutra, ne izlaziti vani.

Jednostavno, radije ćemo ostati u stanu i gledati film, čitati knjigu, pa ćemo izaći kasnije kada prođe vremenska nepogoda. Nažalost, za mnoge osobe sa invaliditetom u BiH, vani je uvijek elementarna nepogoda, kako zbog arhitektonskih barijera, nedostatka stručnog kadra koji bi im pomagao na radnom mjestu, školama, fakultetima... tako i zbog osjećaja niže vrijednosti, osjećaja latentnog sažaljenja i daha surove diskriminacije u zraku sa kojom se suočavaju prilikom pokušaja da ostvare neka osnovna, elementarna ljudska prava.

Kada odemo u te famozne, razvijene države Zapada, možemo vidjeti mnogo više osoba sa fizičkim problemima kako se slobodno kreću ulicama, koriste gradski prevoz, odlaze na posao... odnosno potpuno su ravnopravni u svakom aspektu života sa onima koji nemaju iste ili slične probleme.

Zapitamo se, odakle ovoliko takvih osoba ovdje, kod nas u BiH ih nema toliko, ali tu pravimo veliku grešku. Broj osoba sa invaliditetom kod nas nije mali, naročito nakon nesretnih devedesetih godna, ali za razliku od Zapada, proces inkluzije nije sproveden kako treba, ostala su samo mrtva slova na papiru.

U vozila gradskog prevoza ne mogu, stepenice su na ulazu starih tramvaja, trolejbusa i autobusa. Istina, u posljednje vrijeme malo je više novih niskopodnih autobusa koji nude mogućnost ulaska osobama u kolicima, ali to je tako malo i u malom broju gradova, što je kao čaša vode u moru, skoro neprimjetno, ali opet mali korak naprijed.

Biti drugačiji nije sramota

Mnoge osobe žive u četiri zida, slabo se kreću, rijetko  izlaze, ne rade... što je također u vezi sa našim konzervativnim mentalitetom gdje je i dalje biti drugačiji neka vrsta sramote, blama, a to nikako nije i ne smije da bude tako.

Svi bi trebali biti uključeni u društveni život, jer čovjek je prije svega socijalno biće, koje treba društvo. Potreba da se osjeća korisnim članom društva je prirodna, kao i potreba za vodom i hranom.

Ne znamo šta nam nosi dan, da li ćemo se i mi naći u istoj ili sličnoj situaciji, i kada to shvatimo, počinjemo posmatrati život, okolinu njihovim očima, vodeći se čuvenom rečenicom američke književnice Harper Li: "Drugo ljudsko biće se nikada ne može upoznati i razumjeti dok se, ma i na tren ne obuju njegove cipele i malo ne prošeta u njima."

Kada sebe vidimo u takvoj situaciji razmišljamo zrelije, manje egoistično, shvatamo da i ljudi oko nas žele isto - da vode jedan normalan život, da ne strahuju da li će na konkursu za posao biti diskriminisani, da li će ostati ispred pozorišta, muzeja jer nema adekvatnog prilaza, da neće moći izaći vani jer njihova ulica nije asfaltirana...

Jednostavno, drugačije stanje nije i ne smije biti sramota. Svi pod ovim nebom, svi koje nas obasjavaju zraci ovog Sunca zaslužujemo sreću, jednake mogućnosti, šanse.

Primjeri mladih osoba sa invaliditetom koje su odlučile da, bez obzira na sve poteškoće, rade ono što vole su brojni.

Merima Dervović, studentica historije umjetnosti i italijanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, djevojka je koja je našoj javnosti postala poznata jer je otvoreno pričala o problemima koje ima prilikom ulaska u muzeje, u kojima ne postoji prilaz za osobe u kolicima.

Tu je i Duško Tadić iz Banjaluke, mladić koji i pored fizičkih problema sa kojima se bori još od djetinjstva niže uspjehe u atletici, trči polumaratone i osvaja prva mjesta.                                                                    

Lijep primjer solidarnosti su i učenici Osnovne škole "Pale", koji su prije par godina pokrenuli akciju da se za  njihovog drugara iz odjeljenja ugradi lift u školi, kako bi se mogao slobodno kretati po školi, kao i učiteljica Osnovne škole "Osman Nakaš", Sanela Ljumanović , zahvaljujući kojoj su svi učenici naučili znakovni jezik da bi mogli komunicirati sa drugom iz razreda.

Ovakvih primjera treba biti mnogo više, i na taj način, uz podršku države, entiteta, kantona, lokalnih zajednica, timova psihologa i zdravstvenih radnika i nas samih, stvaraćemo ljepše, bolje društvo za sve nas, bez bilo kakvih razlika.

Izvor: Al Jazeera