Fenomen sarkazma: Britak humor ili elegantna uvreda?
Zbog dvostruke prirode sarkazma, stručnjaci nude dva oprečna objašnjenja zbog čega se ova specifična forma izražavanja koristi u međuljudskoj interakciji. Mnogi humoristički tekstovi, filmovi i nastupi pojedinaca ne bi bili ni izbliza duhoviti niti zanimljivi, da se ne služe sarkazmom kao osnovnom formom izražavanja. Konstrukcija sarkazma, kao i njegovo razumijevanje, zahtijeva angažovanje apstraktnog mišljenja, pa tako humor zasnovan na njemu često ima epitet „inteligentne duhovitosti“.
Nekada je iskazan i prepoznatljiv u sadržaju rečenice, a nekad samo u karakterističnom tonu koji označava da mislimo upravo suprotno od onoga što smo izgovorili. Ali sarkazam nije jednoznačna pojava: možemo da analiziramo prema kome smo sarkastični, na koji način, u kojima situacijama, i koju vrste poruke obično na taj način komuniciramo.
Sarkazam ima dvije vrijednosno suprotne osobine: može biti odraz humora, što je pozitivno, ali istovremeno i veoma uvredljiv. Zbog njegove dvostruke prirode razvila su se dva oprečna pravca u teoretisanju zašto se on koristi u interakciji među ljudima. Sarkazam se često posmatra kao izraz pasivne agresije, nepoštovanje sagovornika i težnja da se on uvrijedi.
Pojedini neverbalni izrazi su pratioci sarkazma, i pomažu da se on prepozna.
U jednom istraživanju na Lujzijana univerzitetu, posmatrači su zapažali facijalne ekspresije osoba koje iznose sarkastične izjave. Najupečatljiviji znak bila je grimasa oko usta koja je u suprotnosti s mimikom očiju i obrva. Drugo istraživanje pokazuje da su osobe koje iznose sarkastične rečenice sklone da izbjegavaju kontakt očima sa slušaocima (to su objasnili svjesnošću o neiskrenosti u govoru). Svakako, ton glasa je najprepoznatljivija karakteristika sarkazma.
Naravno, da bi se odredila priroda sarkastične opaske, mora se posmatrati u kontekstu, kao i njen sadržaj. Neki jezički eksperti smatraju da je sarkazam vrsta „ljubaznog vrijeđanja“, jedan od načina da se kritika ublaži tako što će biti indirektna i uz primjesu duhovitosti. Pa tako roditelj koji hoće da skrene pažnju djetetu da mu je soba neuredna umjesto direktne primjedbe „Soba je u haosu“, može reći „Kako ti polazi za rukom da održavaš sobu ovako sređenom?“.
Ipak, drugi istraživači se ne slažu s benevolentnom procjenom sarkazma, i naglašavaju da oštriji, podrugljiviji sarkazam proizvodi drugačije posljedice od blaže izrečene kritike. Već i sama riječ potiče od grčkog termina sarkazein koji znači “kidati meso” (s tijela) ili “gristi usne od bijesa”, i sigurno je da se verbalna agresija može kanalisati kroz sarkazam. Neki autori navode da se hostilnost i nesigurnost (pa čak i težnja za maltretiranjem drugih) ponekad ogleda u čestoj upotrebi sarkazma, kao i da ljudi koji prestanu da se koriste njime čine druge, ali i sebe srećnijim i zadovoljnijim.
Evolucioni biolozi smatraju da je sarkazam i njegovo razumijevanje sastavni dio ljudske prirode, i da je važan činilac interakcije među ljudima. Kao takav, pozitivan aspekt postojanja sarkazma je njegov evolucioni značaj. Tako je istraživačica u oblasti neurofiziologije Ketrin Renkin s Kalifornijskog univerziteta došla do otkrića da nerazumijevanje sarkazma može da ukazuje na organska oštećenja u mozgu.
Osobe koje imaju semantičku demenciju (progresivnu bolest mozga gdje ljudi zaboravljaju riječi i njihova značenja) i lezije u parahipokampalnom girusu korteksa, često imaju problema da uoče sarkazam kao takav. Renkin je ispitanicima izlagala video snimak razgovora dvije osobe, u kojima se sarkazam manifestuje kroz paraligvističke znake, odnosno kroz način ekspresije – intonaciju koja je svojstvena obraćanju veoma maloj djeci.
Ovo istraživanje je donijelo još jedno interesantno i neočekivano otkriće: skeniranje magnetnom rezonancom pokazalo je da se djelovi mozga zaduženi za opažanje sarkazma ne nalaze u lijevoj moždanoj hemisferi, što bi se očekivalo pošto se tu nalaze centri za govor, već u jednom dijelu desne hemisfere, prethodne identifikovane kao ključne za primjećivanje promena u kontekstualnoj pozadini u vizuelnim testovima. Renkin zaključuje da je ova zona povezana ne samo sa vizuelnim, već i sa socijalnim kontekstom. I drugi autori navode da je za razumijevanje humora, riječi koje nemaju doslovno značenje, igre riječima ili šala neophodna aktivnost desne moždane hemisfere.
Vezujući se istraživanje Renkin, evolucioni biolozi tvrde da je čovjekovo svojstvo socijalne interakcije ključno za razvijanje superiornosti ljudske vrste, a interakcija je baza za razumijevanje sarkastične poruke, jer je neophodno upotrebiti mentalni „trik“ – shvatiti šta druge osobe misle.
Profesorka psihologije Peni Peksmen, koja se dvadeset godina bavi istraživanjem sarkazma, navodi da ova vrsta komunikacije može biti korisno sredstvo za izražavanje kompleksnih emocija: njime, na primjer, istovremeno možemo iskazati naša neispunjena očekivanja zajedno s osjećanjem razočarenja. Ona takođe tvrdi da se ljudi sarkazmom više obraćaju bliskim ljudima, nego nepoznatim.
S druge strane, izvedeno je više istraživanja koja pokazuju da je izlaganje sarkazmu (ali i iznošenje sarkazma) povezano s kreativnijim rješavanjem problema. Neki autori su posmatrali električne aktivnosti mozga ispitanika koji su dobijali sarkastične poruke – mozak ima zahtjevniji zadatak da razumije ovakvu poruku. Oni zaključuju da sarkazam stimuliše složenije mišljenje, a istovremeno i umanjuje negativni doživljaj nečijeg bijesa – ako je iskazan kroz sarkazam.
Istraživači svakako savjetuju da se kreativni potencijal sarkazma pojavljuje u odnosima gdje su ljudi bliski i imaju odnos povjerenja. U takvom okruženju, ovaj vid opštenja može biti produktivan, dok je među nepoznatim ljudima i u formalnim situacijama veća vjerovatnoća da će se ispoljiti kao neprijateljski stav, pa se zato preporučuje da se pozitivni učnici u eksperimentima ne uzimaju zdravo za gotovo, i da treba biti oprezan sa sarkastičnim izražavanjem.
Izvor: CDM/Elementarium
