Nikolina Đurović: Tehnokratija
Bješe jedan čovjek kome život omrznu i oteža. Jer treba misliti, raditi, osjećati. A napor je to! Mučio se tako čovjek dugo te jednog dana zaište od Boga da mu pošalje saveznika i saputnika, slugu i služitelja, da mu olakša breme egzistencije. Molio je čovjek dugo, preklinjao, uzdisao. Mnogomilostivi, čovjekoljubivi Bog usliši želju čovjeku i posla mu druga, najbliskijeg od sviju ikada. Obradova se čovjek mnogo te poče blagodariti Gospodu. Otpoče tako koegzistencija dvaju ljubavnika.
Prvi bračni dani bijahu baš medeni. Cico, maco. Cmok! Dobro jutro. Ti si moja prva jutarnja misao, mjera sviju mjera, aršin nad aršinima, amor. Ti si vidjelo mog života, moj fetiš! Ne treba mi niko drugi, bez tebe život nema smisla. Ne ostavljaj me amor! Dođi, evo ti ručica, uvijek ćeš biti u mojoj desnici, amor. Nikada te neću pustiti. Dvije metanije pred mojom ikonom. Amin! Bješe čovjek mnogo zadovoljan. Potraja dugo ljubav dvaju supružnika. U sreći i blagostanju. U dobru i u zlu. Tijelo moga tijela, duša moje duše, rebro mojih rebara. Uvijek tu, u mojoj desnici, ili ljevici. Proslaviše prvu petogodišnjicu. Tisuću osamsto dvadeset i šest dana, tisuću osamsto dvadeset i šest noći, uvijek zajedno, nikad u samoći.
Međutim, proticaše dani, mjeseci, godine, a ovaj čovjek, mnogočulni, poče da uviđa neke stvari. U posljednje vrijeme njegova mezimica se uzjogunila, sviđa ona svoju. Uspostavila je neki novi poredak, nova pravila. Šefka! Baš je briga, sviđa ona svoju. Biće kako ja kažem, kaže Šefka! Čovjek je bio zbunjen. Osjećao se zapostavljeno, manje bitno, manje vrijedno. Nije shvatao ovaj novi poredak. Jer, nosio je u sebi obraz liderskog. Bio je rođeni vodnik i predvodnik. A sada, bio je vođen i predvođen. Patio je. Pitao se. I pitao je. Ali, šta se ovo dogodilo? Ja sam trebao biti suveren! Ja sam trebao biti glavni. Piramida sada na glavi dubi.
I dobio je odgovor. Ja sam gospođica Tehnokracija, prezime mi je Supremacija. Od milja me zovu Dominacija. Mati mi je Seminacija, za nas nema granica. Moj zadatak je digitalizacija a cilj tvoja frustracija! Da više ne misliš ko što i ne misliš, djelaš, tek koliko moraš, osjećaja da nemaš. Od objekta, sad sam subjekt ja, od zadnjega najprva, od zemnoga najživlja. Nad tobom stoji i posmatra te tvoja rukotvorina! Moja zaštitnica je Modernizacija, tvoja dodatna preokupacija. Ne pokušavaj nam se suprostaviti, jer ćeš se grdno prevariti. Nego hodi i pokloni mi se, da te vodim ja. Put carstava šarenijih, laža istinitih, gdje Mjesec vječno sja, svojom svjetlošću nas obasjava. Požuri, jer, ova magija od ponoći traje!
Oh, Bože! Šta ovo ljubav učini? Kakva je ovo zavjera? Poredak vladavine tvari nad čovjekom! Da više ne mislim ko što i ne mislim, djelam, tek koliko moram, osjećaja da nemam. Od natčovjeka potčovjek, od vlastelina sužanj, od moćnog zavisni, od prvoga najzadnji postadoh ja. Ne da služi nego da mu služim! Glavni je moj amor, a sa mnom neka bude šta bude. Pa i nijesam toliko bitan! I bi nadmudren, i bi nadglasan, i bi nadigran... I bi zaveden, i bi uveden. I bi ponižen, i bi unižen. I bi zatečen, i bi pretečen... I bi očaran, i bi razočaran. I zaplaka. I zajeca. I prokle Boga i njegovu tvorevinu, gordeljivu. Kad je takva, ne treba mi! I sagradi mobilijar u dvorištu, i okrenu ga ka istoku, i poče da gleda u Sunce. Bolje sam nego u lošem društvu, pomisli! Sunčarenje mu postade omiljeni hobi, već je stigao na dvadeset pet minuta. Sinhronizova se s prirodom a mir u duši mu se povrati. Amor?
Za Info Media Balkan Nikolina Đurović, prof.
Nikolina Đurović je rođena u Podgorici 1986. godine, na praznik Prepodobne mati Paraskeve. Profesorica je italijanskog jezika i književnosti, predavačica je u podgoričkoj gimnaziji. Živi (ontološki), čita, istražuje, rasuđuje, dovodi u vezu, zapisuje, prepisuje... Piše, prevodi. Ispisuje svoj prvi roman ,,Sviše“. Kolumnistkinja je Dnevnih novina Dan.
