Vučić -deklaracijom o opstanku Srba- anestezira sporazum sa tzv. Kosovom?!


Vučić -deklaracijom o opstanku Srba- anestezira sporazum sa tzv. Kosovom?!

Uskoro će se navršiti godinu dana od kada su predsjednici Srbije i Srpske, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, najavili donošenje Deklaracije o opstanku srpskog naroda, ali se tekst tog dokumenta, uprkos brojnim najavama, još nije pojavio ni u Skupštini Srbije, ni u Skupštini RS.

Krajem prošle godine bilo je maltene pitanje sedmice kada će pomenuta deklaracija ugledati svjetlost dana, pa je onda Vučić to “odložio” za ovogodišnji Dan državnosti Srbije, a zatim je uslijedilo još jedno Vučićevo odlaganje za period nakon završetka lokalnih izbora u Beogradu. Ali, evo četiri mjeseca kasnije iz Vučićevih usta nema ni riječi o deklaraciji, pa ne znamo ni šta će taj dokument sadržati, ni da li će neke konkretne mjere biti zapisane u dokumentu, niti bilo šta drugo.

Sam Vučić je prije nekoliko mjeseci sasvim oprečno govorio o razlozima za probijanje sopstvenih rokova. Prvo je “želio da dobije širu međunarodnu podršku”, da bi samo deset dana kasnije “iskreno” izgovorio kako “nije naročito ni zainteresovan za odobravanje kod svih u međunarodnoj zajednici”.

Gotovo istovremeno, generalni sekretar predsjednika Srbije Nikola Selaković objavio je da su “Srbija i Republika Srpska izradile važan starteški akt, koji će biti usvojen u formi prvog aneksa Sporazuma o specijalnim i paralelnim odnosima RS i Srbije”, te da će “taj akt obavezati na strateško djelovanje kada je riječ o pitanju zaštite kulturnog, duhovnog i nacionalnog identiteta srpskog naroda”. Kao ni Vučić, tako ni Selaković nije govorio za čije su “odobravanje” zainteresovane vlasti u Beogradu da bi “strateški akt” bio usvojen i zašto im je, zapravo, bilo čije “odobravanje” potrebno kad već deklaraciju usklađuju sa Sporazumom o specijalnim i paralelnim odnosima RS i Srbije. Tim prije što je taj sporazum, praktično, ugrađen u Dejtonski mirovni sporazum, pa, shodno tome, ne bi trebalo da predstavlja smetnju nikome u “međunarodnoj zajednici”.

Slijedom toga, teško je povjerovati da je neko iz Moskve u cijeloj toj priči vidio nekakvu smetnju, kao što je lako pomisliti da je nekome u Briselu ili Vašingtonu nešto zasmetalo u donošenju deklaracije čiji tekst još nije ni objavljen. Ili je, može biti, iz Beograda i na te adrese, između ostalih, poslat prijedlog teksta na “pregled”, pa se tamošnjim “lektorima” i “korektorima” nešto u tekstu nije svidjelo? A ako predsjednik Srbije već “nije naročito zainteresovan za odobravanje” i u Briselu, Vašingtonu i Berlinu, postavlja se pitanje šta čeka sa objavom i usvajanjem teksta Deklaracije o opstanku srpskog naroda, odnosno prvog aneksa Sporazuma o specijalnim i paralelnim vezama Srbije i RS, kako to naziva Selaković? Konkretnog odgovora na to pitanje mjesecima nema iz zgrade Predsjedništva Srbije.

Istina, premijerka Srbije Ana Brnabić “drznula” se prije dva mjeseca da ponudi nekakav odgovor, rekavši da je “krajnje vrijeme za donošenje deklaracije”.

– Mislim da je tekst deklaracije sada manje-više gotov. Zahvaljujem i predsjedniku Srpske Miloradu Dodiku na strpljenju jer smo se mi u deklaraciji malo više bavili Kosovom – rekla je Brnabićeva.

A onda je nešto slično, prije petnaestak dana, pomenuo i sam Dodik, podsjetivši da je Vlada Srpske “prihvatila tekst deklaracije i poslala na potvrđivanje u institucije vlasti Srbije”.

– Srbija je u ovom stalnom previranju oko Kosova. Mislim da je iz tog razloga to nešto odloženo. Ali, niko nije povukao taj prijedlog i vjerujem da će on doći na dnevni red – ustvrdio je Dodik.

Naravno, ni Dodik nije obznanio tekst deklaracije, što se, istini za volju, od njega nije ni moglo očekivati, jer Vučić nije dao ni politički signal za to, a kamoli “zeleno svjetlo”.

No, iz Dodikove izjave, a pogotovo iz izjave premijerke Srbije, jasno se može iščitati da donošenje deklaracije itekako ima veze sa pitanjem Kosova i Metohije. Šta znači premijerkino “mi smo se u deklaraciji malo više bavili Kosovom”, vjerovatno mnogo više zna Vučić, kao idejni tvorac deklaracije. Dakako, Vučiću je svojstvena mistika kojom obavija cijelu ovu priču o deklaraciji Srbije i RS skoro godinu dana, baš kao što je činio i sa pričom o finalizovanju “Sporazuma o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa” kao dijelu Briselskog sporazuma potpisanim sa Prištinom. Pritom je interesantno da se, odugovlačenjem sa donošenjem deklaracije Srbije i RS, Vučić sve više primiče postizanju “Sporazuma o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa” sa Prištinom, koji je Brisel zacrtao za 2019. godinu, mada se ne bi protivili da se to dogodi i krajem ove godine.

To upućuje da će Vučić pokušati da donošenje deklaracije Srbije i RS što više vremenski približi postizanju pomenutog sporazuma sa Prištinom, kako bi svima onima koji budu nezadovoljni ovim drugim sporazumom ponudio deklaraciju Srbije i RS kao neku vrstu utjehe i tako pokušao da kanališe njihovo nezadovoljstvo. Takva računica da ako se u deklaraciji bude “malo više bavio Kosovom”, a u sporazumu sa Prištinom malo manje pravima Srbije i Srba na Kosmetu – možda može poslužiti kao neka vrsta anestezije za Srbe sa obe strane Drine. Ali, šta ako se nezadovoljni “pacijenti” probude sa ozbiljnijim komplikacijama od predviđenih nakon takve političke “operacije”? Otuda se valjda Vučić u posljednje vrijeme najčešće i predstavlja kao jedini srpski političar koji može da na Kosmetu “spasi što se spasiti može”. Pa ako već to svoje “spasenje” ne bude mogao da proglasi kao svoju veliku pobjedu, onda će mu za tu svrhu moći da posluži i deklaracija Srbije i RS.

U tom smislu za Vučića nije od presudne važnosti da li će se njegovo “spasenje” Kosmeta vremenski podudariti sa “pobjedničkom” zajedničkom deklaracijom sa RS: sasvim je moguće da najprije donošenjem deklaracije bude proglašena “pobjeda”, prosto zato što je tu manje prepreka, a i ta deklaracija će, svakako, imati mnogo više poklonika među Srbima negoli “Sporazum o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa” sa Prištinom. S druge strane, više bi Dodiku odgovaralo da deklaracija Srpske i Srbije bude usvojena prije 7. oktobra, kada se održavaju izbori u RS i BiH, u uvjerenju da bi tako dobio snažan predizborni vjetar u leđa, ali i sam Dodik je svjestan da će posljednju riječ dati Vučić.

Pitanje je, međutim, koliko će imati smisla deklaracija ako bude sazdana od opštih mjesta poput “zaštite kulturnog, duhovnog i nacionalnog identiteta srpskog naroda”, a ne bude sadržavala konkretne mjere za očuvanje i zaštitu prava Srba. Tu se, međutim, ponovo vraćamo na Kosmet, gdje se ta prava najčešće urušavaju. Moguće je da Vučić vjeruje da će tu praksu prekinuti potpisom – svojim ili premijerkinim – na “Sporazum o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa” sa Prištinom. Pa da to svoje uvjerenje, prije ili kasnije, pokuša da prenese na što veći broj Srba potpisivanjem zajedničke deklaracije sa Srpskom, sve sa političkim oreolom svesrpskog “spasioca”. Ali, takva vrsta “spasenja” mnogo je bliža goloj manipulaciji ne samo građanima, nego i osnovnim pravima naroda čijim se zaštitnikom “spasilac” proglasio.


Izvor: Srpska cafe