Zapad prežalio Đukanovića - Milo već sada pripada prošlosti

Politiko.EU: Vrijeme je da ode vladar sa najdužim stažom u Evropi

Evo jednog pitanja za ljubitelje kvizova: Ko je lider sa najdužim stažom u Evropi?

Ruski predsjednik Vladimir Putin, bjeloruski lider Aleksandar Lukašenko ili turski Redžep Taijip Erdogan – vjerovatno bi bili vaši najčešći odgovori. Ali, ta neslavna titula ipak pripada Milu Đukanoviću, predsjedniku Crne Gore.

Milo, kako ga nazivaju u regionu, već skoro 30 godina u maloj jadranskoj državi obavlja funkcije – predsjednika, premijera ili vođe partije, zahvaljujući povremenom prebacivanju sa funkcije na funkciju. A sa 59 godina, on bi mogao da vlada još deceniju ili dvije, i tako obori rekord koji su postavili „najdugovjekiji“ afrički despoti.

Ili se bar tako činilo do nedavno. Ovih dana, Đukanovićev ostanak na vlasti izgleda mnogo manje izvjestan!

Oko 10.000 ljudi – što nije mali broj, kada uzmete u obzir da Crna Gora ima samo oko 630.000 stanovnika – preplavilo je glavni grad, Podgoricu, prošlog vikenda u znak protesta protiv njegove vladavine, i zatražilo njegovu ostavku. Tokom burne rasprave u parlamentu takođe je zatraženo da se Đukanović povuče.

Nevolje su nastale kada se Milo razišao sa istaknutim crnogorskim biznismenom Duškom Kneževićem. U decembru su vlasti optužile Kneževića za niz malverzacija i oduzele mu imovinu. Problem je bio u tome što Knežević – vlasnik Atlas grupe, konglomerata bankarskih, osiguravajućih i zdravstvenih ustanova – nije bilo ko. U proteklih 25 godina, on je bio blisko uključen u najintimnije poslove vlade i zna, figurativno, ako ne i faktički, gdje su „tijela zakopana“.

Knežević je odgovorio pokretanjem žestoke kampanje protiv Đukanovića i njegove porodice iz Londona. Nizom objava na društvenim medijima on je objelodanio skandalozne detalje koji dokazuju da korupcija i kriminal sežu do najviših nivoa vladajuće elite u Crnoj Gori.

U jednom od najfrapantnijih otkrića, vidimo na snimku kako visoko pozicionirani funkcioner Milove stranke uzima nezakonitu donaciju od Kneževića. Biznismen je takođe naveo da je Đukanović vlasnik ogromne kič-vile u vrijednosti od 10 miliona dolara (Đukanović je negirao Kneževićeve navode).

Niz neprijatnih otkrića mogao bi motivisati i neke strukture unutar Đukanovićeve stranke da se pridruže opoziciji i prisile ga da se povuče.

Nakon prvog susreta sa Đukanovićem sredinom devedesetih, kada sam bio ambasador u Beogradu, sjećam se da sam izvijestio London da je on drugačiji od većine lidera bivše Jugoslavije. Bio je blizak bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, naravno. Ali je bio umjereniji, razumniji, i veoma zainteresovan da interese Crne Gore stavi na prvo mjesto. „Ovo je neko sa kim treba sarađivati“, rekao sam Londonu.

Tokom godina, činilo se da Đukanović ispunjava naša očekivanja. U ratu na Kosovu on se odrekao Miloševića i politike beogradske vlade i uspio da osigura da Crna Gora jedva i osjeti posljedice bombardovanja. Takođe, pokazao je ličnu hrabrost i političku spretnost nakon toga, vodeći svoju zemlju ka nezavisnosti od Srbije, a zatim, uprkos ogromnom otporu Rusije, i  ka članstvu u NATO.

Putinov odgovor je bio da pošalje specijalce kako bi organizovali državni udar na Đukanovića – zadatak koji su obavili jednako efikasno kao i pokušaj ubistva Sergeja Skripala u Salisburiju.

Ali sa svim svojim dostignućima i uspjesima, Đukanović sada pripada prošlosti.

Sve su prilike da će se i njemu Zapad „zahvaliti“ kao i većini svojih piona

On je veza Crne Gore sa davnom prošlošću, i vremenima bivšeg hrvatskog predsjednika Franja Tuđmana, i Miloševića, da ne pominjemo bivšeg premijera UK Džona Mejdžora, bivšeg ruskog predsjednika Borisa Jeljcina i bivšeg američkog predsjednika Bila Klintona. On spaja Crnu Goru sa periodom komunističke Jugoslavije, ratovima u Bosni, Hrvatskoj i Kosovu, optužbama za šverc cigareta i trgovinom narkoticima.

Ako Crna Gora želi da ikada bude punopravni član u Evropskoj uniji, biće joj potrebna drugačija vrsta lidera i drugačija politička kultura od one koju Đukanović predstavlja.

Proces pristupanja EU zahtijeva da zemlje kandidati dostignu stroge standarde kada je riječ o određenim normama, vladavini prava, i propisa u pogledu korupcije. Pred Crnom Gorom je dugačak put da se izbori protiv kriminala i razvije kulturu transparentnog i odgovornog poslovanja. A za to će biti potreban lider koji je sposoban da ovo iznese, a ne neko čiji je moralni integritet doveden u pitanje.

Đukanović unutar svoje partije ima odlične zamjene, u vidu racionalnog Duška Markovića, te „zvijezde“ novog talasa političara – Igora Lukšića.

Transformacija Sjeverne Makedonije, još jedne bivše konstitutivne republike Jugoslavije, tokom proteklih 18 mjeseci je odličan primjer kako promjena rukovodstva može promijeniti imidž zemlje i pomoći u procesu njenog pristupanja EU.

Piše: Ivor Roberts

Izvor: politico.eu