Zašto o stradalom Davidu Dragičeviću ćute studenti


Zašto o stradalom Davidu Dragičeviću ćute studenti

Umjesto da mladi budu nosioci bunta i promjena, nažalost mnogi su se utopili u opšte sivilo, klonuli u apatiju i veoma je mali broj istinskih buntovnika koji žele da daju doprinos izgradnji boljeg i pravednijeg društva. Neki su nažalost, vođeni prije svega ličnim interesima i bolesnim ambicijama, postali stubovi i oslonci nakaradnog sistema. Gdje je avangarda, mladalački nemirni duh, želja za napredovanjem? Nisu valjda vođe studenata spale na to da budu slijepi poslušnici i pijuni u rukama režima, po nalogu smjenjuju rektore ili dekane, ili stavljaju trake na usta i nijemo stoje u parku danima, da bi na kraju kamerama RTRS-a rekli „DA“ i tako učestvovali u referendumskoj kampanji Milorada Dodika!                                                 

Pokojni David Dragičević je bio student Elektrotehničkog fakulteta, i nije mi poznato da se Studentska organizacija ovog fakulteta, ili nekog drugog na banjalučkom Univerzitetu, oglasila povodom tragičnog događaja i zatražila od nadležnih punu istinu? Njihov obraz spašavaju kolege i prijatelji pokojnog Davida iz škole koji se svakodnevno pojavljuju na Trgu Krajine, ali ih je nažalost jako malo u odnosu na ukupan broj studenata u Banjaluci. Većina ćuti i ponaša se nezainteresovano, kao da sutra i oni ne mogu biti žrtve bahatih i osionih, i dobiti batine nakon večernjeg izlaska.  Sramno je da se većina studentsih organizacija ćuti i da se nije oglasila povodom tragične smrti i ubistva mladog studenta.                                                                       

Nažalost većinu studenata više interesuje provod, izlasci, žurke već istina i sudbina svog kolege. To potvrđuje i poziv na Studentske igre UNIBLa 2018  jednog od studenata i vođa, u kome se mudro poručuje da se jednom živi i da treba uživati, piti, navijati.. Pa nije valjda cijeli smisao života u piću, hrani, žurkama, uživanju? Nismo valjda postali toliko tupi i samoživi da mislimo samo na sebe i sutrašnji dan, a da nas ne interesuje svijet oko nas, patnja komšija, kolega, prijatelja?

Ko će nama pomoći kad budemo u nevolji, kada umjesto Davida pretuku nekog od nas, našeg brata, sina, sestru ili rođaka na ulici? Potonji smo u svemu, pali smo na dno dna u svakom pogledu, i ko će nas podići iz pepela ako ne mladi, studenti, akademski građani..?

Sve bude i prođe, a ponekad je važno pokušati ostati čovjek, oduprijeti se i ne biti dio ludila u teškim vremenima. Prije tačno 50 godina studenti iz Banjaluke su osudili „retrogradne snage“, masovne studentske proteste u Beogradu u ljeto revolucionarne 1968. koji su doveli do korjenitih promjena u Jugoslaviji. Umjesto da podrže Vladu Revoluciju i kolege koji su se borili za bolje i pravednije društvo, oni su ih kritikovali i osudili, tražeći da se “ispita učešće i djelovanje reakcije i antisocijalističkih elemenata, i preduzmu odgovarajuće mjere protiv istih-

Konvertiti su se tada bili istrčali i preletili jer je Tito ubrzo podržao studente i njihove zahtjeve, kako bi ih umirio a godinu dana kasnije polomio i sa grupom profesora uhapsio i udaljio sa fakulteta. Mnogi potpisnici sramnog Saopštenja su se godinama stidili i kajali zbog ovakvog kukavičijeg ponašanja i zabijanja noža u leđa kolegama studentima u Beogradu, Sarajevu…

Istorija je učiteljica života, i ako smo iz nje nešto naučili onda trebamo pokazati kolektivnu svijest i odgovornost, i umjesto guranja glave u pijesak dati svoj doprinos promjeni sistema, izgradnji boljeg i pravednijeg društva.

 
Piše: Nebojša Vukanović

Izvor: http://nebojsavukanovic.info