Dodik i Orban: Kako vlast opstaje na krizi i kada počinje da slabi

Može li se vlast Milorada Dodika uporediti sa modelom Viktora Orbana u Mađarskoj? Postoje sličnosti u načinu vladanja, korištenju krize, slabljenju institucija i mogućnostima opozicije da ugrozi dugotrajnu vlast.

Nakon nedeljnog izbornog poraza, sve češće se postavlja pitanje može li se primjer Viktora Orbana u Mađarskoj uporediti sa Republikom Srpskom i Miloradom Dodikom. Može, ali ne u potpunosti i ne na pojednostavljen način. Dodik nije isto što i Orban, niti je Republika Srpska isto što i Mađarska. Ipak, postoje aspekti vladavine koji su slični.

Suština dosadašnjeg Orbanovog opstanka na vlasti nije bila samo u nacionalizmu kao ni u autoritarnoj vlasti. Ključ je bila u tome da se nezadovoljstvo ljudi koji su gubitnici tranzicije, osjećaj nepravde, razočarenje u elite i nepovjerenje prema institucijama pretvore u podršku vlasti. Tako je Orban jačao svoju moć u Mađarskoj, a Dodik to godinama radi u Republici Srpskoj. Ne nudeći uređenu i funkcionalnu državu, oni se predstavljaju kao jedini zaštitnici od haosa, ugroženosti, prijetnji i poniženja.

Zato se Dodikova vlast ne može objasniti samo izbornim mahinacijama, kontrolom medija, uslovljavanjima, političkim ucjenama ili samovoljnim raspolaganjem budžetom. Sve to jeste važno, ali nije jedini razlog. Vlasti koje dugo traju ne opstaju samo zato što drže sistem pod kontrolom, nego i zato što mnogo ljudi vjeruje da bi bez njih situacija bila još gora.

Tu se vidi sličnost sa Orbanovim modelom vlasti. Vlast postaje jača zbog osjećaja ljudi da su prevareni u tranziciji, da su prethodne elite bile korumpirane, da institucije nisu radile za građane i da obećanja o boljem životu nisu ispunjena. U takvoj situaciji vođa se ne predstavlja samo kao neko ko vodi državu, nego kao zaštitnik i neko ko će ispraviti nepravdu. On ne obećava samo red, nego i da će ljudima vratiti osjećaj dostojanstva. Upravo na takvoj poruci populističke vlasti najduže opstaju.

Međutim, Dodikov slučaj ima nešto po čemu je poseban. On svoju moć gradi na nesigurnom životu građana, slabim institucijama i stalnom podizanju nacionalnih tenzija. Orban je vladao u jednoj državi sa jednostavnijim političkim sistemom. Dodik djeluje u mnogo složenijem sistemu Bosne i Hercegovine, gdje mu sukob sa državnim institucijama često služi i kao politička korist. Zato njegova vlast ne zavisi samo od loših bolnica, slabih škola ili netransparentnog trošenja javnog novca.

Ona zavisi i od toga da li uspijeva uvjeriti ljude da je on zaštitnik Republike Srpske od “političkog Sarajeva”, međunarodne zajednice i liberalne demokratije koju prikazuje kao prijetnju.

Zato se Dodik ne može u potpunosti posmatrati na isti način kao Orban. U Mađarskoj je glavno pitanje bilo kako je vlast iznutra oslabila demokratiju. U Republici Srpskoj je, pored toga, važno i to što se vlast održava stalnim stvaranjem političke krize. Kriza ovdje nije izuzetak, nego način vladanja. Kad god vlast izgubi podršku zbog lošeg života građana, tada se jačaju nacionalne teme i sukobi sa institucijama BiH. Kad god se više govori o korupciji, lošim javnim uslugama ili zloupotrebi institucija, u prvi plan se vraćaju priče o zaštiti Republike Srpske, nadležnostima i navodnim napadima na RS.

To ne znači da socijalni i ekonomski problemi nisu važni. Naprotiv. Problem za Dodika počinje onda kada dovoljno ljudi shvati da priča o zaštiti Republike Srpske više nije dovoljna ako se živi sve teže. Tu je mađarski primjer važan. Orban nije počeo slabiti onda kada su ga protivnici najviše kritikovali zbog demokratije, nego onda kada je sve više ljudi osjetilo da sistem više ne omogućava normalan život. Kada propadanje države ljudi počnu osjećati svaki dan, kroz loše škole, bolnice, administraciju, visoke cijene, odlazak djece i opšti osjećaj beznađa, tada podrška vođi počinje da slabi.

Tu poređenje sa Republikom Srpskom postaje važno. I ovdje najveći problem za vlast koja dugo traje nije opozicija niti pritisak iz inostranstva. Veći problem nastaje onda kada njeni birači počnu osjećati da vlast više ne može obezbijediti ni osnovne uslove za normalan život.

U tome je paradoks Dodikove vlasti. Što takav sistem duže traje, treba mu sve više kontrole. A što je više kontrole, to je manje normalnog rada institucija. Kada nema normalnosti, vlastima je stalno potrebna nova kriza, novi sukob i nova mobilizacija ljudi. Zato takvi režimi s vremenom postanu taoci vlastitog načina vladanja. Teško se mogu mijenjati, jer bi promjene oslabile njihovu kontrolu. Teško se mogu i smiriti, jer im je sukob potreban da bi opstali.

Dodatni problem za Republiku Srpsku je to što se u ovakvom sistemu institucije ne jačaju da rade u interesu građana, nego da budu poslušne vlastima. Pravila ne služe da ograniče moć, nego da je sačuvaju u rukama političkog vrha. Zato se priča o „zaštiti institucija“ često na kraju pretvori u zaštitu vlasti od samih institucija. To se vidi u problemima oko pravosuđa i ustavnog poretka, kao i u sukobima sa civilnim društvom i medijima.

Međutim, to ne znači da je Dodikova vlast trajna i da se ne može promijeniti. Naprotiv. Mađarski primjer pokazuje da i vlast koja dugo traje počinje slabiti kada protiv nje ne ustanu samo politički protivnici, nego i širi krug ljudi, kao što su nastavnici, ljekari, službenici, mali privrednici, roditelji, studenti i svi oni koji vide da država više ne funkcioniše kako treba. Takvo nezadovoljstvo ne nastaje zbog velikih političkih parola, nego zbog jednostavnog pitanja: može li se ovdje normalno živjeti?

Upravo tu počinje i pravi izazov za opoziciju u Republici Srpskoj. Dodika ne može ozbiljno ugroziti samo stalnim ponavljanjem da je autoritaran, korumpiran i štetan po institucije. Sve je to tačno, ali samo po sebi nije dovoljno da promijeni politički odnos snaga. Opozicija može pobijediti tek kada uvjeri ljude da promjena vlasti ne znači haos, slabiju Republiku Srpsku ili neizvjesnost, nego mogućnost da se konačno počne normalnije živjeti.

To znači da u prvi plan mora staviti škole, bolnice, cijene, plate, odlazak mladih, korupciju u svakodnevnom životu i propadanje institucija koje građani osjećaju na vlastitoj koži, sve ono što oni godinama i pokušavaju ali ih Dodik uspješno vraća na svoj teren na kome se “sapletu” o priče o autoritarnoj vlasti.

Jednako važno, opozicija ne može pobijediti samo kao skup stranaka koje su protiv Dodika. Ona mora postati uvjerljiva i onim ljudima koji nisu ideološki protiv vlasti, ali su umorni od stalnih kriza, sukoba i života bez napretka. To traži mnogo širi front nezadovoljnih, od roditelja, preko nastavnika, ljekara, radnika, službenika i malih privrednika, do mladih koji više ne vide perspektivu. Ključ nije samo u napadu na Dodika, nego u razbijanju njegove najjače političke poruke da je on jedina zaštita Republike Srpske. Opozicija može pobijediti tek kada dovoljno ljudi povjeruje da je veća opasnost ostanak ovakve vlasti nego njen odlazak.

To je možda i najvažnija poruka za Republiku Srpsku. Dodik ne može biti ozbiljno ugrožen samo zato što ga optužuju za autoritarnost, korupciju ili lošu politiku. Sve to jeste važno, ali samo po sebi nije dovoljno. Problem za njega nastaje onda kada veliki broj ljudi vidi da politika koja se predstavlja kao zaštita Republike Srpske u stvarnosti sve više uništava svakodnevni život. Odnosno, kada ljudi počnu osjećati da iza priče o „odbrani Republike Srpske“ stoji sistem u kojem je sve teže liječiti djecu, naći posao, školovati se, pokrenuti posao ili jednostavno ostati ovdje.

Zato je tačnije reći da Dodik nije isto što i Orban, ali da pripada istoj vrsti političara. Oni dobro razumiju da razočarani ljudi ne traže uvijek demokratiju, nego nekoga ko će ih, barem naizgled, zaštititi. Problem za takve lidere nastaje onda kada ljudi prestanu vjerovati da su oni zaštita i počnu ih gledati kao glavni dio problema. Tada i vlast koja je dugo trajala počinje sama sebi da postaje problem.

Piše: Mladen Bubonjić
Foto naslovna: Gerila/Viktor Orban i Milorad Dodik
Izvor: gerila.info

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter