Odavno je već postalo izlišno ukazivati, jer od toga nema nikakve praktične koristi, koliko Ustavni sud BiH izlazi izvan okvira svojih ovlašćenja koja ima prema Ustavu BiH. Stoga ništa drugo ne preostaje do da se barem ostavi pisani trag o primjerima tog kršenja Ustava BiH od strane Ustavnog suda BiH, čemu jedino i služi ovaj tekst.
Najnoviji razlog za to je odluka broj U-20/24 koju je prekjuče, 23. januara 2025. godine, donio Ustavni sud BiH. Njome je taj sud stavio van snage član 4. stav 1. tačka 12. Pravilnika (iz 2024. godine) o nastavnom planu i programu za osnovno vaspitanje i obrazovanje Republike Srpske te Prilog broj 20 – Nastavni program za predmet Istorija za IX razred osnovne škole u dijelu koji se odnosi na Temu 11. „Republika Srpska i Odbrambeno-otadžbinski rat“.
U tom dijelu bila je očekivana takva odluka i zbog toga joj se ne treba čuditi, jer su predstavnici Republike Srpske najprije 2003. godine glasali u Parlamentu BiH za Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH (koji je i danas na snazi) i odredbu tog zakona (član 3) da je jedan od opštih ciljeva osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja u BiH „razvijanje svijesti o pripadnosti državi Bosni i Hercegovini“, a ne i pripadnosti entitetima.
Nakon toga su predstavnici Republike Srpske 2007. godine glasali za i prihvatili propis na nivou BiH, pod nazivom Smjernice za pisanje i ocjenu udžbenika istorije za osnovne i srednje škole u BiH.
Ove smjernice objavljene su u „Službenom glasniku BiH“, broj 5/07.U tim smjernicama je odredba, koju je u ime Republike Srpske prihvatio i potpisao njen tadašnji ministar obrazovanja i kulture, prema kojoj je cilj nastave istorije da:
„učenici dobiju osnovno razumijevanje istorije sva tri konstitutivna naroda i nacionalnih manjina“, zatim da „Bosna i Hercegovina (a ne entitet – moja opaska) bude glavna polazna tačka“, kao i da „kod pisanja udžbenika autori trebaju primjenjivati multiperspektivnost, koja treba biti zastupljena u svim aspektima udžbenika“.
A multiperspektivnost, na koju je pristala Republika Srpska 2003. i 2007. godine, znači da se udžbenici istorije, pa i o događajima iz proteklog rata u BiH, ne mogu pisati samo iz vizure jednog naroda, već se o tome na odgovarajućim mjestima u udžbenicima istorije treba omogućiti prisustvo svakog od pogleda koje na taj period ima svaki od konstitutivnih naroda.
Imajući u vidu ove činjenice, bilo je sasvim očekivano da Ustavni sud BiH prekjuče donese odluku kakvu je donio u predmetu broj U-20/24, to jest da stavi van snage član 4. stav 1. tačka 12. navedenog Pravilnika te njegov pomenuti Prilog broj 20, što sam i najavio sredinom oktobra prošle godine u mom tekst Stvarnost i mi .
Međutim, u toj odluci Ustavnog suda BiH ima i nešto na šta taj sud nema pravo ni po Ustavu BiH, a ni po Pravilima Ustavnog suda BiH.
Radi se o onom dijelu te odluke u kojem je Ustavni sud, kako stoji u njegovom prekjučerašnjem saopštenju, „zabranio izvođenje nastave za nastavni predmet Istorija za IX razred osnovne škole na osnovu str. 185-192. udžbenika 'Istorija za 9. razred osnovne škole', čiji je izdavač Javno preduzeće 'Zavod za udžbenike i nastavna sredstva' a.d. Istočno Sarajevo, izdanje za 2024. godinu“.
Na ovaj dio predmetne odluke Ustavni sud BiH nema pravo kako prema Ustavu BiH, tako ni prema Pravilima tog suda. Naime, nigdje u Ustavu BiH nije propisano da Ustavni sud BiH u postupku apstraktne kontrole ustavnosti propisa, što je slučaj i sa prekjučerašnjom predmetnom odlukom, može nametnuti navedenu zabranu.
Nije to Ustavom BiH ni moglo biti propisano, jer bi u suprotnom Ustavni sud BiH od suda bio pretvoren u zakonodavca, budući da zabrane, kakva je ona prekjučerašnja, predstavljaju ne odluku suda, već su zakonodavna norma kojom se zabranjuje određeno ponašanje, čime je Ustavni sud BiH sebe pretvorio u zakonodavca.
Učinio je to Ustavni sud iako mu to ne dozvoljava ne samo Ustav BiH, već ni Pravila tog suda. Naime, u tim Pravilima i sam Ustavni sud je propisao (član 59. stav 2) da usvaja zahtjev za ocjenu ustavnosti „kada utvrdi povredu Ustava“, odnosno da (član 61. stav 2. Pravila) odlukom kojom utvrđuje nesaglasnost nekog propisa sa Ustavom BiH „može u cijelosti ili djelimično ukinuti opšti akt ili pojedine njegove odredbe“.
Dakle, Ustavni sud BiH i prema Ustavu BiH i prema svojim Pravilima u postupku apstraktne kontrole ustavnosti ima pravo samo da utvrdi povredu Ustava BiH i da u cijelosti ili djelimično ukine opšti akt (zakon, uredbu, pravilnik) ili pojedine njegove odredbe, a ne i da nameće zabrane, jer time na apstraktan i generalizujući način propisuje kako se ljudi imaju, bolje reći ne smiju ponašati, za šta Ustavni sud nije nadležan.
No, nije ovo prvi put da se Ustavni sud BiH ponašao neustavno i suprotno svojim pravilima, pretvarajući sebe u zakonodavca. S obzirom na to da mi slabo pamtimo i veoma brzo zaboravljamo, podsjetiću na kraju ovog teksta na odluku Ustavnog suda BiH u predmetu broj U 44/01. U tom predmetu Ustavni sud BiH je 22. septembra 2004. godine donio odluku koja je postala zakon u Republici Srpskoj, zamijenivši dotadašnje odredbe njenog Zakona o teritorijalnoj organizaciji.
Tom odlukom Ustavni sud BiH je, između ostalog, propisao da se naziv „Grad Srpsko Sarajevo“ zamjenjuje nazivom „Grad Istočno Sarajevo“, naziv „Srpsko Novo Sarajevo“ se zamjenjuje nazivom „Lukavica“, naziv „Srpska Ilidža“ se zamjenjuje nazivom „Kasindo“, itd.
Ta odluka je bila zakon u Republici Srpskoj sve do 2009. godine, kada je Narodna skupština Republike Srpske donijela novi Zakon o teritorijalnoj organizaciji Republike Srpske.
Međutim, u tom zakonu samo su ponovljena pravila iz navedene odluke Ustavnog suda BiH. Stoga se s pravom može reći da na osnovu te odluke Ustavnog suda BiH, kao svojevrsnog zakona, Grad Istočno Sarajevo i danas nosi to ime.
Piše: Dr Milan Blagojević
Foto naslovna: prijedor24h.net
Izvor: rtvbn.com
Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter