Hrvatski glumac poručio: Nije mi u genetskom kodu da mrzim Srbe

Šibenski glumac Leon Lučev i ratni veteran iz devedesetih izneo je na Fejsbuku svoj stav o trenutnoj situaciji u ključnoj filmskoj instituciji u Hrvatskoj koju su razna udrženja ratnih veterana optužila "za finansiranje i promovisanje antihrvatskih pamfleta".

Velika bura digla se na kulturnoj sceni Hrvatske pošto je Hrvoje Hribar, čelnik Hrvatskog audiovizuelnog centra (HAVC), prošle nedelje dao ostavku posle negativnog nalaza državne revizije i burnih reakcija nekih udruženja ratnih veterana.

Hrvatski Državni ured za reviziju našao je neke nepravilnosti u radu HAVC-a i sugerisao uvođenje prakse po kojoj nijedan film u Hrvatskoj neće moći da se snimi bez odobrenja Vlade, što su tamošnje filmadžije dočekale sa velikim negodovanjem.

Lučev je i sam učestvovao u ratu u Hrvatskoj iz koga je izašao 1992. sa 60 odsto invaliditeta. General Mladić zvao ih je Mazalinove ustaše, piše Lučev na svojoj Fejsbuk stranici.

"Ne razmišljaju svi branitelji isto. Ali svi smo bili u istim govnima, delili istu bol, rane, PTSP, traume, teskobe... Zašto smo različiti. Moje dede i bake bili su partizani. Nisam se mogao poistovetiti s ustaštvom. Fašizam mi nije u genetskom kodu. Nisam mrzeo. Devojka Sanja, koju sam tada voleo, bila je Beograđanka. Nisam mogao mrzeti Srbe kao narod. Ni to nemam u genetskom kodu" napisao je glumac.

"Iz perspektive sebe kao branitelja pišem ovo kako bih baš kao takav branitelj i s dubokom verom da ovakvih branitelja ima puno dao podršku institucijama, delovima ovog sistema koji vrede, koji su to praktično dokazali i potvrdili, koji u sebi nose poruku onoga za što sam se borio i borim. Poruku slobode", stoji u postu na Fejsbuku

"Jedna od tih institucija je HAVC. Institucija iza koje stoji jedan život i jedna karijera. Da, dobro ste čuli. Jedan život. Život Alberta Kapovića osnivača tog centra. On je dao život da bi se danas u svetu gomilale filmske nagrade i govorilo o hrvatskom talasu. Da bi se govorilo o jednoj od najboljih evropskih filmskih institucija", piše, između ostalog Lučev, član ansambla riječkog HNK", napisao je između ostalog glumac.

Evo njegovog posta u celosti:

Imam potrebu napisati ovaj post, ne kao umjetnik, roditelj, član udruženja filmskih radnika, odsjek glumci, već kao branitelj, netko tko je bio na prvoj liniji 1991 godine. Zašto? Zato što je to moje pravo, zato što sam tamo bio, zato što nemam strah. Zato što sam se borio za slobodu. Da nisam se branio, borio sam se za slobodu. Slobodu od okupacije, ugnjetavanja, slobodu da moja djeca žive u zemlji u kojoj mogu normalno zarađivati, živjeti, radovati se, učiti, razvijati se i na kraju ostati živjeti tu. Baš u toj zemlji. Još uvjek se borim za tu istu slobodu,drgim sredstvima. I dalje sebe mogu svrstati u branitelje. Onoga što je vrijedno, što prepoznajem kao korisno, onoga što služi za razvoj i ne protivi se zdravom razumu.
Branitelj sam bio u sklopu 113 Šibenske brigade, 4 bataljona. Mazalinove ustaše, tako je za nas govorio general Mladić protiv kojeg smo se borili na unešićkom terenu, miljevcima, pakovom selu, ključu, nos kaliku. Zajebano ratište, puno poznanika mi je poginulo i nekoliko prijatelja. Bojao sam se, kao i svi, ali ostajao. Jebiga, iza leđa su moji roditelji, sestra, prijatelji. I tako godinu dana, pa zatim hercegovina.
Iz rata sam izašao 92 kao 60% ratni vojni invalid.
Zašto ovo pišem i odakle mi ova potreba. Prvo da objasnim da svi branitelji ne razmišlaju isto. Ali smo svi bili u istim govnima, djelili istu bol, rane, PTSP, traume, tjeskobe, ista post ratna sranja pogubljenosti, neprilagođenosti, usamljenosti, težine i opet boli.
Zašto smo različiti. Moji su bili partizani djedovi i bake, nisam se mogao poistovjetiti sa ustaštvom. Nije mi u genetskom kodu fašizam.
Nisam mrzio, djevojka Sanja, koju sam tada volio bila je Beogrrađanka. Nisam mogao mrziti srbe kao narod. Ni to nemam u genetskom kodu.
Nuđen mi je vojni stan na Šibenskim Materizama nakon rata, 92 kvadrata, nisam ga uzeo, djed me naučio svoje ne damo, tuđe ne ćemo.
Nudili su mi posao u vojsci nakon rata, nisam prihvatio, jebiga uvijek sam bio i ostao terenac.
Invalidnost nisam obnovio.
Iz perspektive sebe kao branitelja pišem ovo kako bih baš kao takav branitelj i s dubokom vjerom da ovakvih branitelja ima puno dao podršku institucijama, djelovima ovog sustava koji vrijede, koji su to praktično dokazali i potvrdili, koji u sebi nose poruku onoga za što sam se borio i borim. Poruku slobode.
Jedna od tih institucija je Havc.
Institucija iza koje stoji jedan život i jedna karijera. Da, dobro ste čuli. Jedan život. Život Alberta Kapovića utemeljitelja tog centra. On je dao život da bi se danas u svijetu gomilale filmske nagrade i govorilo o hrvatskom valu. Da bi se govorilo o jednoj od najboljih europskih filmskih institucija. Da. Jednoj od najboljih. I karijera Hribara, koji nakon Muškarca bez brkova nije snimio ni jedan jedini film. Mi, moji kolege i ja, jesmo. I dogodila se Kinematografija. Jedne male zemlje. Dogodili su se autori, mladi, srednji, stari. Nagrade po cijelom svijetu. Svi govore o hrvatskoj i čude se. Štima. Kako?
Radom. Trudom. Dosljednošću. Vizijom. Hrabrošću. Ogoljavanjem. Zajedništvom. Bliskošću jedne filmske zajednice koja nema podjela, ali ima zajednički cilj-dobar film. I zajedničkim radovanjem Hani, Zrinku, Daliboru, Dubravki, Ognjenu, Juri, Cannes, Venecija, Berlin, Europski oskar, padaju jedan za drugim.
Meni kao branitelju to je vrijednost , vrijednost jednog društva, jedne i više generacija koje djeluju zajedno, meni je to ono za što sam se borio ono u što mogu vjerovati. Meni je to oblik zajedništva u kojem želim da odrastaju moja djeca. Meni je to ono za što im s ponosom mogu reći, za ovo se tata borio u ratu.
I što još reći. Vrijeme je da prekinemo šutnju. Da se branitelji probude. Da krenemo podržavati vrijednosti i graditi nove. Da podržimo jedni druge shvaćajući da svi osjećamo posljedice rata, boli rata, traume rata, ali da verujemo da postoji i druga perspektiva, način da ih nadvladamo, da gradimo stvari koje vrijede zajedno.
Jer temelj zdravog društva je bliskost zajednice ili zajednica koje u njemu žive. Meni je bliskost Havc, meni je bliskost Zlarin, ljudi koje volim, poštujem, cijenim. Meni su bliskost ljudi.
Sve ostalo je ideologija. U nju ne vjerujem.Ukoliko podloga nije bliskost među ljudima.
S ljubavlju i poštovanjem svim različitostima
Leon

Izvor: Vesti online