Ivo Anić: Jebite se indiferentni! Svi vi koji nećete izaći na izbore. Zbog vas nam je svima ovako


Ivo Anić: Jebite se indiferentni! Svi vi koji nećete izaći na izbore. Zbog vas nam je svima ovako

Par dana pred još jedne lokalne izbore (Mostar/op.IMB) jedino što je sasvim sigurno, kao i pred sve prijašnje, jest apatija, nezainteresiranost, gađenje i uvijek ista vojska indiferentnih.

Gledajući svoj grad danas, grad bez svojih stanovnika, grad koji su doslovno zauzeli nepotizam i ‘rodijaci’ mogu samo zavikati iz bijesa poput Antonia Gramšia – jebite se indiferentni!

Indiferentni su nas doveli u ovu situaciju, oni mnogobrojni koji egzistiraju uz nas malobrojne, oni koji sa strane šutke promatraju sve što se zbiva, oni koji udobno egzistiraju u svojim malim proračunima svojih malih apartmana, svojih malih egzistencijskih rupa iz kojih vire kao samozadovoljni miševi. Indiferentni promatraju što se zbiva s gradom, a ne zbiva se ništa slučajno, već fatalistički prolazi svoje faze, one od davanja grada u ruke onima koji ne vole ovaj grad ili ih nije briga za njega, došljacima, profiterima, i one do posljedica te i takve nebrige.

Indiferentni promatraju sa svojih prozora.

Sa prozora svojih apartmana sa kojih su sve ove godine pratili kako se malobrojni uzaludno bore za svoj grad, za njegov identitet. Malobrojni koji su upozoravali, opominjali, malobrojni koji su ostali kao jedina brana ludilu, jedini pred tim nesretnicima koji bi ukinuli prava manjinama, ženama, onima koji bi ukinuli vas da mogu. Onima čije ste vi roblje, roblje koje radi za njihov komoditet, profit, nerad.

Što se dogodilo mom gradu? Što se dogodilo gradu nekoć posebnom, čuvenom, gradu ljudi koji će dignuti ruke od svog grada?

Dogodili su mu se indiferentni, dogodili su mu se pasivni, dogodili su mu se licemjeri.

Licemjeri koji će parazitirati, kako je ustvrdio Gramši, upravo na svojim žrtvama, tim malobrojnim koji se nisu mirili sa sudbinom svoje savjest. Svaki grad, sve što se u njemu zbiva, djelo je njegovih građana, njihova slika i prilika, njihov trud, znoj, zajednička odricanja ili njihov zajednički strah, kao i njihova zajednička šutnja, zajednička inferiornost.

Vjerujem kao Federico Hebbel da živjeti znači biti pristran.

Onaj tko zaista živi ne može biti indiferentan, mora biti pristran, određene stvari moraju ga se ticati, moraju ga žuljati, kao što parazitizam i kukavičluk žuljaju našu povijest, tako onaj tko živi mora ustati hrabro, na svaki oblik nesolidarnosti, sebičnosti, moralne distorzije, odsutnosti empatije, ravnodušnosti koje zajedničkom imenicom čine onu jednu i najstrašniju – indiferentnost.

Mora!

Kada mu gaze manjine, kada mu marširaju pod prozorom oni koji bi ratovali, kada mu pretvaraju grad u svoj tematski park, kada javno govore da nema dovoljno vrba za vješanje drugačijih, kada mu zatiru povijest, karakter, njegovu mediteransku otvorenost, gostoljubivost.

Mene se to ništa ne tiče – rečenica je užasa koja se toliko puta ponavljala u povijesti, rečenica je koju su izgovarali Nijemci zatvoreni u svoje apartmane dok su Židove deportirali, rečenica je koju su izgovarali Hrvati dok su pasivno gledali kako odvode i deportiraju njihove manjine. Fatalnost te pasive, te moralne erozije itekako je vezana i u današnje vrijeme, vrijeme u kojem se nastoje izglasati zakoni putem referenduma kako bi se manjinama uskratila zagarantirana prava. Manjine su bogatstvo svakog grada, njegov kolorit, različitost, otvorenost, ono što ga čili multietničkim polisom, a ne homofobnom kasabom.

Ono što se događa je zlo koje pogađa sve. Zlo koje kroz zlo svojih agitatora pomalja svoju ružnu glavu u srcu mog grada, na njegovim zidovima na kojima se ispisuje zlo, ispisuje se mržnja, ispisuje se bijes prema drugačijima. U srcu grada koji više ne postoji, jer je ostao bez svojih građana, jer je zbog indiferentnosti, nesudjelovanja, upravo i postao tim i takvim gradom, gradom ljudi kojih za ništa više nije briga, ljudi iznajmljivača, ljudi koji dočekuju i ispraćaju, ljudi koji broje i slažu, ljudi koji su zajedno sa svojim posteljama iznajmili i svoju savjest, pa se povukli u dobro utabane i sigurne luke neposjedovanja vlastite volje.

Sve ono što se zbiva plod je podmuklog plana, plana da se grad otme od urbanog dijela svoje populacije, da se stvori ogromna masa ljudi koji ne posjeduju svoju volju da stanu bilo čemu na kraj, pa prepuštaju svoje živote drugima, da upravljaju njima, da ih hrane, da im govore što je najbolje za njih i njihov grad. Grad je ono u čemu živimo svi mi. Grad koji dozvoljava da se donose zakoni, grad koji dopušta da se njime upravlja, da ga se secira, rasprodaje, uništava, devastira, moralno, nakazno, suštinski, ulicu po ulicu, kaletu po kaletu, kao što bolest i virus uništavaju organizam, krvotok unoseći milijarde stranih virusa koji ruše imunosistem grada.

Jebite se indiferentni!

Jebite se dok naše žene izlaze na ulice i traže svoja ljudska prava, jebite se dok naše sestre traže dostojanstvo i poštivanje u ovom društvu, jebite se zbog svakog potplaćenog, ogorčenog, jebite se zbog svakog djeteta koje je otišlo iz ovog grada jer u njemu nije imalo šansu. Jebite se indiferentni!

Našim sudbinama se grubo i ciklički, podlo i užasno manipulira. Našim sudbinama, upravo radi tolike mase indiferentnih, izručuje se ono najgore, najniže, plasira im se fatalnost strasti malih ali aktivnih skupina koje „predstavljaju grad“, njegovo lice i naličje, njegovo mišljenje i njegov odabir. Treba li uraditi ono što nam je svima dužnost? Naravno da treba! Treba li biti ravnodušan, skeptičan u svoje prosudbe, zdrav razum, treba li dopustiti, treba li se bojati, strahovati, treba li živjeti u uvjerenju kako su svi ideali propali?

Kako je propala solidarnost? Ljudskost? Kako je propao grad, nestao zauvijek, kako je divan ovako njihov, a ne više naš, kako je život koji je pred njega stavio sudbinu jedino takav i nikakav drugo?

Živ sam, dakle pristran!

Zato mrzim indiferentne, one koji ne sudjeluju, one koji samo pasivno promatraju što se događa, vikao je Antonio Gramši na svoje sugrađane i bio je potpuno u pravu. Žalosno je gledati i živjeti u jednom takvom gradu u kojem više nikoga za ništa nije briga, u gradu koji svoje malobrojne koji ustaju prokazuje, izvrće ruglu i stigmatizira jer ne pristaju na omču koju su nam svima stavili oko vrata, a koja je zapravo obična fikcija.

Determinizam koji nam je tako mudro nametnut (lat. determinare ograničiti, odrediti) uči nas da je ključna teza kako je u svakom trenutku samo jedna budućnost moguća, samo jedan sustav kojeg je nemoguće srušiti, jer bi u tom slučaju nastao globalni kaos. I ta podlost nam se servira trideset godina. Ta laž.

Apatija, nesigurnost, osjećaj beznađa i strah?

U gradu izvrsnih, u gradu bogatih, u gradu “promjena” i “šansi”, u gradu koji je sam sebe prodao turistima, gradu u kojem od njegovih građana postoje još samo robovlasnici.

Oni koji opslužuju indiferentne. To smo svi mi postali.

Koliko je njihova indiferentnost pomogla da se stvori isključivi grad, stvori isključiva zemlja, stvori isključivo društvo. Da ga se u tolikoj mjeri i moralno i etnički devastira? Otme. Pretvori u čudovište bez lica i naličja, čudovište koje ima pune ulice turista, a nema svojih građana i nema svoje mladosti.

Povijest je takav proces determinološki označila – revolucijom. Tihom revolucijom koja nam se sada događa od svih onih koji tiho i iz protesta odlaze.

Zato jebite se indiferentni. Svi vi koji nećete izaći na izbore. Zbog vas nam je svima ovako.

Piše: Ivo Anić
Foto naslovna: Denis Kapetanovic/Pixsell
Izvor: tacno.net

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter