Kako je -Osmorka- u suštini učinila uslugu opoziciji u Srpskoj eliminacijom iz formiranja bh. vlasti?

Kada ljudska individua tretira drugo biće kao brata ili sestru samo zbog sličnog ili identičnog društvenog statusa, bez obzira na ostale detalje, koji po svemu poništavaju nesuđenu duhovnu vezu, to se može smatrati beznadežnom naivnošću. Sklonost takvim iluzijama nije baš sjajna osobina, ali je lična, pa potencijalna šteta ne pogađa nikog osim samog „utopiste“.

Međutim, kada je toj vrsti fantazija sklona čitava politička organizacija ili, štaviše, koalicija tri stranke, to je već ozbiljan razlog za brigu, jer je riječ o zaluđivanju sa posljedicama za sve građane koji daju povjerenje ovakvom bloku, bar u vidu razočarenja, a zatim i pasivizacije. Upravo je takav slučaj sa opozicijom u Republici Srpskoj, čiji vrh već u tri postizborna perioda istrajava na opsesiji da stvori partnerstvo sa „alternativom“ u Federaciji BiH. U taj koš, čelnici PDP-a, SDS-a, a sada i lista Nebojše Vukanovića, svrstavaju sve tamošnje opcije koje nisu SDA i HDZ. Dakle, prije svega SDP, a zatim i razne formacije, od „trojki“ do „osmorki“, u kakvim partija Nermina Nikšića izlazi na izbore.

Prvi put, nakon izbora 2014. godine, opozicionarima iz Srpske  uspjelo je da pronađu federalne partnere i dogovore aranžman o formiranju vlasti na nivou BiH. Ali, gle čuda, u toj kombinaciji, sa Mirkom Šarovićem i Draganom Mektićem iz SDS-a, te Igorom Crnatkom iz PDP-a, u Savjetu ministara nisu bili predstavnici bošnjačke ljevice, već pripadnici HDZ-a i SDA.

Foto: Šarović, Mektić, Crnadak

Međutim, četiri ljeta kasnije, stranke Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića hladno su pustile niz vodu ranije „drugare“ iz SDS-a i PDP-a. SDA je, pri tome, progledala kroz prste navodno omraženoj stranci Milorada Dodika tokom procedure biranja članova Doma naroda BiH, pa je SNSD obezbijedio famoznog četvrtog od pet delegata iz RS, što je presudni momenat kada se definiše ko će u Srpskoj biti nezaobilazan za formiranje funkcionalne parlamentarne većine na nivou Bosne i Hercegovine.

Prećutno prihvatanje

Uvrijeđeni lideri PDP-a i SDS-a okrenuli su se retorici u kojoj meta kritike nisu samo rivali unutar RS, iz SNSD-a, već su stalno pominjali trio SNSD – HDZ – SDA, sa stanovišta opozicionara u Srpskoj zaslužan za sve anomalije u oba entiteta, od Izbornog zakona kojim su omogućene razne prevare, do povećanih akciza čiji je efekat nastavak naglašenog socijalnog raslojavanja u RS i FBiH.

A onda je stigla 2022. godina. Opozicija je izgubila izbore u RS na sva četiri nivoa glasanja, pri čemu su tri poraza, prećutno, odmah prihvatili. Duel za predsjednika Republike Srpske bio je jedini povod za negodovanje, s tim da je, nakon mjesec dana, uslijedilo tragikomično „vijećanje“ CIK-a i sumnjiva odluka o legalizaciji statusa kvo. Krajnje diskutabilni stav Izborne komisije – da se, usljed pukog „premora“, čitava situacija jednostavno gurne pod tepih, a pobjednikom proglasi Milorad Dodik – ubrzo je potvrđena i u Sudu BiH, a završni pečat svemu dali su sami opozicionari u RS, prihvatajući mandate u Narodnoj skupštini Srpske i opet prećutno odustajući od svega na šta su, s razlogom, ukazivali na protestima u prvom mjesecu nakon izbora 2. oktobra.

Zatim je uslijedila prva ozbiljna greška opozicije iz RS u postizbornom periodu. Jer, iz njihovog ponašanja bilo je jasno da su na gotovo svim frontovima istakli bijelu zastavu, a da su kompletan kapacitet usmjerili ka ulasku u vlast na nivou BiH. Iz javnih nastupa lidera SDS-a i PDP-a, a nažalost i Nebojše Vukanovića, isijavao je beznadežno autodestruktivni pristup prema kojem je učešće u budućem Savjetu ministara utješna nagrada sa potencijalom da zacijeli sve rane loših ishoda na ostalim terenima za odmjeravanje snaga.

Rezon je bio očit – mi, opozicionari u RS, jedine preostale velike političke prijatelje imamo u SDP-u BiH i njihovim saveznicima iz „osmorke“. Jer, oba bloka čine svojevrsni „gerilci“, romantični borci za slobodu i pravdu i beskompromisni kritičari korupcije. Ako je već tako, onda je logično da SDP, koji u NSRS djeluje kroz poslanički klub „Pokreta za državu“ sa pet poslanika, izdejstvuje svođenje SNSD-a na tri delegata u Domu naroda BiH, te pokloni opozicionarima drugog delegata, što bi bio rasplet sa otvorenim vratima za participaciju trougla SDS – PDP – Vukanović u većini u Predstavničkom domu PS BiH, a kasnije i u Savjetu ministara.

Foto: Vojin Mijatović

Ali, ne lezi, vraže, ubrzo je uslijedio suprotan tok. Prvo je Vojin Mijatović, potpredsjednik SDP-a i jedini prepoznatljivi banjalučki akter ove opcije, sa neposrednom kontrolom nad dva poslanika u NSRS, nastavio vlastitu harangu protiv opozicije u Srpskoj iz perioda prije 2. oktobra. Kulminacija njegovog odijuma prema Vukanoviću, SDS-u i PDP-u bilo je ispostavljanje pet zahtjeva za pomoć pri izboru drugog delegata opozicije u Domu naroda BiH. „Nikada nećemo biti za nezavisnost RS“, „nikada nećemo raditi u interesu susjedne države Srbije“, „želimo BiH u NATO-u“, „priznajemo genocid u Srebrenici“, „osuđujemo agresiju Rusije na Ukrajinu“ – nabrojao je Mijatović. Ne treba objašnjavati da bi prihvatanje ovakvog spiska želja jednog notornog političkog „mahalaša“ – pri čemu to nije nacionalna, već (bes)karakterna crta, imajući u vidu ime i prezime „naručioca“ – sahranilo svaku stranku u RS, spremnu da mu kaže „da“.

Distanca i sažaljenje

SDS i PDP su, u šoku, zaćutali, a jedino je Vukanović smogao snage da pošalje Mijatovića tamo gdje treba. U čitavoj ovoj ponižavajućoj epizodi, nije čak ni naročiti melem na ranu to što je, od opozicione komunikacije sa Vojinom, grotesknija samo fascinacija većine Bošnjaka ovom kreaturom, spremnom da, usljed notorne pohlepe i finansijske nezasitosti, uvrnuti niz sopstvenog angažmana SNSD – NDP – SDP koliko sutra nastavi i u SRS Vojislava Šešelja, ukoliko bi ta, sada već propala struktura, nekim čudom garantovala iznajmljenom „izvođaču radova“ solidnu „kintu“ za ovakvu uslugu.

Ipak, tu nije bio kraj mazohizmu opozicionara u Srpskoj, jer su Mijatovića, po svemu sudeći, tretirali kao slobodnog strijelca, čije su izjave lični hirovi, a ne usaglašena politika vrha SDP-a. Zato su sa strepnjom iščekivali sastanak sa Nerminom Nikšićem, koji ih je primio u audijenciju tek krajem novembra, kada je već postalo jasno da nema ništa od podrške svih pet poslanika „Pokreta za državu“ u NSRS opozicionim kandidatima za delegate u Domu naroda BiH. Jedina razlika, u odnosu na Mijatovića, bila je ta što Nikšić nije baš dočekao đonom Branislava Borenovića, Igora Crnatka, Milana Miličevića i Nebojšu Vukanovića, već ih je tretirao, okvirno, onako kako bahati činovnici u malim opštinama u RS dočekuju sugrađane slabijeg imovinskog stanja kada dođu da mole za skromnu podršku institucija za preživljavanje. Dakle, sa mješavinom distance i sažaljenja.

Foto: N1/Nermin Nikšić

Nikšić je odmah dao do znanja (ne)zvanim gostima da ne očekuju gotovo ništa, jer su dva poslanika „Pokreta za državu“, Mirsad Duratović (DF) i Sevlid Hurtić (ex-SDA, danas BH Zeleni) već dali do znanja da ih ne interesuju kombinacije sa opozicijom, pošto su već dogovorili sa SNSD-om da dobiju resor trgovine i turizma u novoj vladi RS. Nikšić je zauzeo gard: „SDP će donijeti odluku kasnije“, ali je svakome ko je iole u stanju da čita između redova, bilo jasno kakva je intonacija poruke: „Ne znači vam ništa ako u takvim okolnostima za vas glasaju naša dva poslanika, Andrea Gajić i Saša Grbić“.

Vrhunac Nikšićevog ruganja opozicionoj delegaciji bila je, ipak, teza da će morati da pita za mišljenje i ostalih sedam partnera u „osmorci“, a naročito HDZ, pri čemu nema dileme da je riječ o miljeu savršeno nezainteresovanom za bilo kakve šeme sa Borenovićem i Miličevićem, a u slučaju Dragana Čovića i značajno zainteresovanom za opstanak ranijih idiličnih relacija sa Dodikom. Došao je i taj dan, igrom slučaja – Dan Republike u bivšoj SFRJ, 29. novembar. „Osmorka“ i HDZ su potpisali koalicioni sporazum o formiranju vlasti na nivou FBiH i BiH, pri čemu ni na papiru, ni u izjavama, nije bilo ni riječi o opoziciji iz RS, osim Nikšićevog posljednjeg obraćanja zaluđenicima iz Srpske, toliko nebitnim u ovom krugu da čak nema svrhe ni da im se upute nerealna obećanja sa rokom trajanja od par dana. „Nema smisla da ispaljujemo te ljude“, odmahnuo je rukom Nikšić i na takvu mogućnost.

U svakom slučaju, čim je ispratio posjetioce iz Banjaluke i RS, Nikšić se u federalnim medijima čak i uzjogunio prema bilo kakvom, eventualno kafanskom razumijevanju u matičnoj sredini prema SDS-u i PDP-u, ističući: „Ne znam otkud u FBiH fascinacija opozicijom iz RS, ako se imaju u vidu sva ranija pljuvanja“. Da ne bi bilo zabune, naknadno je procurila i informacija o konspirativnom sastanku Nikšića i Mijatovića sa Dodikom i saradnicima u Istočnom Sarajevu. A ako je i nakon svega toga postojao neko u RS ko je iz odsustva Nikšićevog izričitog „ne“ opoziciji gajio izvjesna očekivanja od sjednice NSRS 1. decembra, onda je riječ o beznadežnom političkom analfabetizmu.

Perverzni scenario

A sama posebna sjednica Narodne skupštine Republike Srpske imala je očekivani tok. SNSD je dobio četiri delegata, a SDS jednog, uz vrlo predvidljiv rasplet u kojem se opozicionari iz RS i bošnjački političari međusobno optužuju. Vukanović je iznio procjenu da je SDS dobio dva glasa više od potrebnog broja, a PDP dva glasa manje, što je – uz jedan nevažeći listić sa podrškom PDP-u, ali na pogrešnom mjestu – odlučilo ishod. Pripisao je trojici poslanika „Pokreta za državu“ da su namjerno tako glasali, kako bi omogućili SNSD-u četvrtog delegata. Nermin Nikšić je vrlo brzo uzvratio, nazivajući Vukanovića „bolesnim tipom koji pljuje i laže“, a vlastite zakletve da njegovi ljudi nisu „saboteri“, već da opozicija iz RS treba da „izdajnike traži među sobom“, začinio je kletvom: „Ko je ovo glasanje prodao, za lijekove mu trebalo“.

Biće da su i jedni i drugi u pravu i da je rezultat glasanja, u stvari, posljedica oba elementa. Bilo je tu i specifične vrste humora bošnjačkih poslanika, spremnih da glasaju za opozicionu listu, ali namjerno ne onu kojoj je podrška bila neophodna, u skladu sa principom namijenjenim opoziciji: „Šta hoćete, ne možete nam prigovoriti“, i šeretskim namigivanjem, rezervisanim za SNSD. Takođe, bar jedan sumnjiv glas iz navodno nespornih opozicionih klupa svjedoči da će tek biti otvoren proces izlaska na površinu novih „papaka“, neumornih u višegodišnjem pretrčavanju na vladajuću stranu.

U svemu tome, iznenađujuće je tek to da Vukanović držanje bošnjačkih poslanika naziva „nevjerovatnom izdajom“, budući da „izdaja“ podrazumijeva ranije zajedništvo koje je potom napušteno, a o takvom prividu je, očito, fantazirala samo jedna strana, opozicioni blok iz Srpske. Opet, Nikšićev bezobzirni rječnik, usmjeren ka srpskim opozicionarima, potvrđuje da su sve ranije žučne polemike SDP-a sa SNSD-om, zapravo, providna farsa, jer u većini prelomnih situacija, sve „frakcije“ u regionu, ponikle iz zajedničkog crvenog inkubatora u SFRJ, ipak nalaze način da prevaziđu nesuglasice i zajednički se ustreme na „klasnog neprijatelja“.

Foto: Izetbegović, Dodik i Čović

Famoznu sjednicu Skupštine Srpske samo je lider SDA Bakir Izetbegović nazvao „danom D“. Naravno, za njega i taj događaj, kao i sedmice koje slijede, zaista imaju sudbonosni predznak, ako se tako može nazvati očajnička potreba da se za sebe i grupu najbližih saradnika sačuvaju privilegije i kabineti. Iako je u nedavnom javnom istupu priznao da je 2018. svjesno omogućio SNSD-u ulazak u vlast na nivou BiH, s namjerom da ih, kako je rekao, „malo odobrovolji“, sada je Izetbegović kivan na sve oko sebe, od Dodika i Čovića do Nikšića i „osmorke“. Jedini izuzetak je opozicija u RS, pošto ih je pohvalio da su se „normalno ponašali“ kada je SDA s njima prethodni put bila u bh. vlasti, između 2014. i 2018, te dodao da „i sad šalju normalne poruke“. Na kraju, sugerisao je Nikšiću da „nađe način sa opozicijom“ tokom „dana D“.

Za Izetbegovića je „politička perverzija“ svaki scenario u kojem SDA neće biti u vlasti, a takvu formulaciju uistinu zaslužuje i činjenica da je opozicionarima iz Srpske, trenutno, jedini saveznik sa druge strane međuentitetske linije partija čiji je poslanik u „Pokretu za državu“ donedavni potpredsjednik RS Ramiz Salkić, možda najveći „jastreb“ stasao u tom miljeu.

Sve to, naravno, ne znači da su SDS, PDP i Vukanović „izdajnici srpstva“ ili „probosanske snage“. Od uobičajenih etiketa koje im lijepe predstavnici SNSD-a i vladajućeg bloka, utemeljenom se može nazvati samo jedna, pristigla od Dušanke Majkić, toliko „blagonaklone“ da ih je ovih dana nazvala tek „dezorijentisanim“. Nezavisno od okolnosti da bi se i partija i koalicija čiji je Majkićeva pulen mogle okarakterisati daleko brutalnijim izrazima, nije sporno da uzaludno srljanje opozicionara u vlast na nivou BiH ima upravo takvu dimenziju.

Nije poznato koliko će vode morati da proteče Drinom, Savom, Unom ili Vrbasom da čelnici trougla SDS – PDP – NV shvate da im Nermin Nikšić, zapravo, čini uslugu time što opstruiše njihova nastojanja da uđu u budući Savjet ministara. Jer, kada bi ih, kakvim slučajem, „pustio“ u buduću većinu, onda bi došli u situaciju da ih naredne četiri godine većina glasača u RS, uključujući i značajan dio njihovog biračkog tijela, uglavnom sumnjičavo doživljavaju kao puke simbole „političkog Sarajeva“, spremne da, u najmanju ruku, pasivno posmatraju mutne radnje protiv Srpske.

U takvoj percepciji, ne bi ništa promijenila ni konkretna djela sa krajnje različitom konotacijom. Sve i kada bi opozicionari iz RS proveli period do 2026. godine povlačeći poteze u vlasti na nivou BiH dovoljne da budu svrstani u najtvrđu srpsku opciju, a da pri tome SNSD sa partnerima u Banjaluci pregalački ispunjava famoznih „pet zahtjeva“ Vojina Mijatovića, Dodik i saveznici na raspolaganju imaju neiscrpne resurse da takvo stanje falsifikuju i predstave ga obrnutim u odnosu na hipotetičku realnost. To uopšte nije personalno pitanje, već prosta politička logika ovog prostora, možda i naopaka, ali neizbježna i neumoljiva, ko god bio na vlasti u RS i ko god im parirao u opoziciji u Srpskoj.

Truli kompromisi

Tvrdnje da samo učešće u bh. vlasti omogućuje SDS-u, PDP-u i Listi za pravdu i red da mijenjaju nabolje najvažnije zakone, od akciza do izbornog procesa, stoje na klimavim nogama. Jer, nema šanse, čak i ako bi bili u prilici da učestvuju u takvom poduhvatu, da opozicioni trio iz RS osigura idealnu, pa čak i iole prihvatljivu formu tih pravnih akata, bez ubitačnog razvodnjavanja i mnoštva trulih kompromisa, neminovnih u skoro svakom dvoentitetskom i tronacionalnom „sporazumijevanju“ u BiH.

Biće da su stvarni motivi za neukusno laktanje s ciljem da se opozicija u RS „ugnijezdi“ u novu bh. većinu, u suštini, mnogo prozaičniji i žalosniji. Izgleda da većina ljudi u stranačkim vrhovima, bar kad je riječ o tandemu PDP – SDS, smatra da političko djelovanje uopšte nije moguće bez priliva novca koji obezbjeđuje samo direktno prisustvo u kakvoj-takvoj vlasti. A kada već nema republičke, onda dobro dođe i dio lokalne ili one na nivou BiH. Takođe, drugi važan momenat je mogućnost stranačkog zapošljavanja, istog onog zbog kojeg opozicionari u međuizbornim periodima potroše tone papira da ga ocrne u „antirežimskim“ saopštenjima.

Jasno je da obe „pokretačke sile“ ne počivaju na naročitom legalitetu, o čemu bi, u prvom slučaju, znatno više mogao da kaže, recimo, dugogodišnji kadar SDS-a u Konkurencijskom vijeću BiH Nebojša Popić, ali i njegov patron Darko Babalj, dok je drugi mehanizam usavršio Igor Crnadak, stvarajući u prošlom mandatu od MIP-a BiH zabran za udomljavanje „sirotih“, ali „zaslužnih“ kadrova PDP-a.

Foto: Dušanka Majkić

Što je najbizarnije, solidan broj članova te dvije opozicione partije iz RS opstao je na direktorskim funkcijama u pojedinim bh. institucijama, ne toliko poznatim, ali dovoljno relevantnim. Već pomenuta, revnosna Dušanka Majkić, čak je u avgustu ove godine napravila spisak takvih osoba, te uredno nabrojala da SDS ima 12, a PDP četiri osobe koje su politički preživjele sve moguće čistke u posljednjem mandatu, kada ih nije bilo u Savjetu ministara. Vjerovatno nije netačna procjena da zasluge za takav rasplet ne pripadaju naprasno probuđenom „humanizmu“ Zorana Tegeltije ili Staše Košarca, već malom gestu „dobre volje“ SDA, spremne da sitnim opstukcijama potencijalnih smjena simbolično pomogne nominalnim političkim rivalima, jer, ko zna, „možda im zatrebaju“.

Tačka na „i“

U svakom slučaju, osovina SDS – PDP – NV pokušava da istovremeno korača kontradiktornim stazama najcrnjeg pragmatizma i infantilnog, a očito neiskrenog idealizma. U prvoj, pragmatičnoj varijanti, sve je matematika, a ništa nije „program“, pa nikakvi obziri ne sputavaju Čovića s jedne i Konakovića i Nikšića s druge strane, da podijele fotelje u budućem Savjetu ministara, kao i Vladi FBiH. U sljedećoj, „idealističkoj“ opciji, svi opozicionari u BiH su „drugari do groba“, naravno, dok neko ne dobije „hroničnu upalu zgloba“ od niskih udaraca u cjevanicu. Odnosno, dok Nikšić ne otpraši u vlast bez opozicionara iz RS, lišen bilo kakvog sentimenta spram „stare raje“. A ekipa iz trougla SDS – PDP – NV zatekne sebe usamljenu u vječnoj opoziciji, ovog puta u društvu sa SDA, što ipak stvara izvjesnu nelagodu, jer nema te verbalne egzibicije za birače u Srpskoj, dovoljno uvjerljive da partiju Bakira i Alije Izetbegovića predstavi kao dobronamjernu prema RS.

Iako, u suštini, i nema specijalnog povoda da se opozicija iz Srpske upušta u nijansiranje potencijalnih federalnih partnera, pošto, realno, svi oni, bar kad je riječ o bošnjačkom spektru, imaju gotovo identične poglede na „manji entitet“, tako da je prilično apsurdno insistirati na puritanskim teorijama o „dobrim policajcima“ sa crvenim ideološkim predznakom, naspram „loših pandura“ iz zelenog političkog ambijenta. U jednakoj distanci prema svima njima nema nikakvog „srpskog šovinizma“, a ima tek realizma, ukoliko bude praćen upravo kopiranjem Nikšićevog aktuelnog stava o nezaobilaznoj saradnji sa onima koji su dominantni unutar ostala dva naroda.

Kada se podvuče crta ispod ove kompletne faktografije, sigurno je samo jedno – dok god je u manjini u RS, koalicija SDS – PDP – NV ne bi smjela ni da pomišlja na pokušaje da uđe u vlast na nivou BiH. Ne zbog SNSD-a, naravno, već zbog sebe same. SNSD-u na taj način neće naročito naškoditi, a u vlastitu mrežu zabiće kolosalni autogol. Nije sporno, ovo pitanje nema baš presudan značaj pri opredjeljivanju birača u Srpskoj, jer prevagu svakako nose unutrašnji problemi u RS. Međutim, na koju god stranu pretegne glasačko klatno – a u proteklih 17 godina jasno je gdje je završavalo – ostaće nedvosmislena spoznaja da je srljanje trojke SDS – PDP – NV u bh. vlast, ako ništa drugo, bar tačka na „i“ u takvom nepovoljnom raspletu.

Ovog puta, nije im od Bog zna kakve koristi ni činjenica da ih je Nikšić spriječio da ostvare taj promašeni cilj, baš kao što je istu stvar obavio Izetbegović prije četiri godine. Jer, opozicioni status u RS imaju silom prilika, odnosno zbog izbornog rezultata – „kontaminiranog“ ili ne, to je već drugo pitanje. Ali, da bi ostajanje u opoziciji i na nivou BiH, paradoksalno, imalo pozitivan efekat, mora da bude dobrovoljno, a ne prinudno, kao 2018. i 2022. Ukoliko ova opoziciona garnitura u RS to ne shvati, „odumrijeće“ prirodnim političkim putem, pa će se pojaviti druga, kojoj će to valjda biti jasnije. Jer, do 2026. bar vremena ima dovoljno. Za otriježnjenje, a ne za novo pijanstvo.

Izvor: mojahercegovina.com

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter