Mihajlo Vujović za Infomedia Balkan: Kada pravo ućuti, progovori usamljeni profesor

Tri puta je, izgleda, pokušano da se izabere Vlada Republike Srpske, i sva tri puta kao da je neko ušao u istu pravnu rijeku ne pitajući se da li u njoj uopšte ima vode. Ili, da budemo precizniji, vode je možda i bilo, ali pravne baš i ne.

Prvi put problem je bio što je mandatara  predložio predsjednik Republike Srpske koji u tom trenutku, pravno gledano nije bio predsjednik. To je otprilike kao kada bi neko došao da prvim potezom otvori šahovski turnir, a tek naknadno sazna da figure na tabli nisu njegove. Pravna logika tu ostaje zbunjena kao putnik na stanici koji ne zna kuda je pošao, a i da zna – nema voznog reda. U takvom sistemu jedino je izvjesno da vozovi kasne, a Ustav stoji na peronu.

Narod se u tom trenutku pitao kakva muka je natjerala kreatora svih politika u RS (i legitimnih, i nelegitimnih) da uopšte mijenja vladu, koja je do tada imala nespornu legitimnost. Ako se svjesno, radi neke više politike (narodu nepoznate) krenulo u dovođenje Vlade iz legitimnog stanja u nelegitimno, onda je to bilo neodgovorno kockanje sa jednom od najvažnijih institucija Srpske. Ako ne, pravnici u sastavu institucija su već odavno trebali posmatrati ovaj svijet iza rešetaka, što su zbog svoje nestručnosti dozvolili da Vlade Republike Srpske srlja u krizu sopstvenog funkcionisanja.

Drugi put scenario se ponovio, ali sa novim glumcem. Mandatara je predložila vršilac dužnosti predsjednika Republike Srpske, koja je i sama na tu funkciju došla na način koji je ustavno klimav. Kao da se kuća pokušava popraviti postavljanjem novog sprata na temelj koji već klizi niz padinu.  

Treći put priča postaje gotovo tragikomična. Vijeće naroda nije donijelo odluku o imenovanju Vlade, iako je to moralo učiniti prije nego što ta odluka bude objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“. (Amandman LXXVI Ustava Republike Srpske) Ali odluka Narodne skupštine je „na vrat – na nos“ objavljena, uprkos tome što nije izglasana na pomenutom vijeću. Kao da je neko prvo poslao svadbene pozivnice, a tek onda shvatio da nije izvjesno da će mladenci jedno drugom kazati sudbonosno „da“.

Prvi put je izostala funkcija.

Drugi put je izostala ustavnost.

Treći put je izostala procedura.

U sva tri slučaja izostalo je – pravo

I u sva tri slučaja jedan glas je uporno upozoravao da nešto u toj pravnoj priči ne stoji kako treba. Taj glas pripada prof. dr Milanu Blagojeviću, nezaposlenom stručnjaku za ustavno pravo. Dok je on, gotovo usamljen, ukazivao na ustavne pukotine u ovim odlukama, čitav hor pravnika zaposlenih u institucijama Republike Srpske složnim je glasom graknuo u javnosti da je sve u redu. Da je sve ustavno. Da je sve kako treba.

Ispostavilo se, međutim, da je jedan nezaposleni profesor bio precizniji u čitanju Ustava od čitave armije zaposlenih pravnika. Neupućenom čitaocu će se neko vrijeme činiti da je u pitanju ironija. A onda shvati da je u pitanju – dijagnoza.

Za armiju pravnika, zaposlenih u institucijama Republike Srpske poreski obveznici izdvajaju pozamašna sredstva. Njihova plata nije simbolična, niti je njihova uloga dekorativna. Njihov posao je jednostavan u teoriji: da prije donošenja bilo koje odluke upozore instituciju ako je ona nezakonita ili neustavna i da garantuju zakonitost donešenih odluka.

Izabrani predstavnici ne moraju poznavati sve nijanse prava. Politika je, ipak, druga vrsta zanata. Ali zato u njihovim kabinetima postoje ljudi čiji je zanat upravo pravo. Ako ti ljudi ne urade svoj posao, ako se ispostavi da su nepravne i neustavne odluke ipak donesene, onda je jasno da neko u toj priči nije zaradio svoju platu.

I tu se otvara ozbiljnije pitanje od same procedure izbora Vlade. Šta rade pravnici u institucijama ako ne brane pravo? Čemu služe ako njihovo znanje postaje samo ukras na vratima kabineta? Država ne plaća pravnike da ukrašavaju vrata. Plaća ih da brane Ustav.

Čelnici institucija – predsjednik Republike, predsjednik Narodne skupštine i predsjednik Vlade – moraju se u jednom trenutku zapitati imaju li u svojim kabinetima savjetnike na koje se mogu osloniti ili statiste. Ako su im pravnici zaista nekorisni, onda bi bilo pošteno da im se zahvale na saradnji i pošalju ih na dodatno usavršavanje van institucija koje su dužne da štite krvavo stečenu slobodu ovog naroda. Prema prolivenoj krvi za ideal slobode svako mora da ima odgovornost.

Ali postoji i mračnija mogućnost. Moguće je da ti pravnici nisu pogriješili zbog neznanja, nego zbog poslušnosti. Da su, možda, svjesno zanemarili struku kako bi njihov pravni stav bio usklađen sa političkim stavom (ma kakav on bio) partijskog vođe. Ako je tako, onda oni prestaju da budu  pravnici, a postaju nešto drugo – korumpirane barabe koje su žrtvovale profesiju za sopstvenu udobnost.

A takvima, pogotovo, nije mjesto u institucijama koje mnogi u ovom narodu doživljavaju kao svetinju – u Republici Srpskoj.

Ovdje se ne radi samo o pravu, već i o karakteru. Da li je partokratija kao sistem ubila u tim ljudima osjećaj profesionalizma? Da li je strah od gubitka fotelje postao jači od potrebe za istinom i čašću? Da li su se u potpunosti stavili u službu ovozemaljskog gospodara, koji im nudi konfor i uvjeravanje da treba da imaju mirnu savjest? A poznato je da onaj ko služi komforu gotovo uvijek prestaje da služi istini. Oni nisu samo odustali od sopstvene ličnosti. Oni su, faustovski, sklopili pakt sa vragom. Pored toga oni su odustali od moralnog koda ili arhetipa koji je vjekovima krasio srpski narod.

Jevanđelje nas podsjeća na jednostavnu istinu: ne može se služiti dvojici gospodara.

Srpska duhovna tradicija ima jednu staru riječ, grčkog porijekla – teodul. O njoj je pisao vladika Nikolaj Velimirović, slijedeći misao i djelo Svetog Save. Teodul je onaj koji služi Bogu (Božji sluga). Kada se izabere jedini dostojan gospodar – Gospod Isus Hristos – onda se bira istina, a ne laž; iskrenost, a ne licemjerje; ljubav, a ne mržnja; nada, a ne beznađe; sloboda, a ne ropstvo. Bira se struka, a ne diletantizam. Takav izbor nikada nije udoban. On uvijek traži spremnost na sopstvenu žrtvu.

Ipak, rješenje, čini se i nije tako komplikovano kako izgleda. Možda bi najbolje bilo da tri najvažnije institucije u Republici Srpskoj otpuste polovinu svojih uposlenih pravnika. A onda da umjesto čitave te armije zaposle samo jednog čovjeka – profesora Milana Blagojevića.

Ostala polovina, ona koja još uvijek zna da se postidi i zacrveni, mogla bi se staviti njemu na raspolaganje. Možda bi tada pravo ponovo postalo pravo, a institucije ponovo institucije. A najveći dobitnik bi bila Republika Srpska.

Jer istorija nas uči da se sistemi ne urušavaju usljed napada spolja, već onda kada u njima iznutra utihne potreba za istinom, slobodom i pravdom.

A kada ova potreba utihne u institucijama, ona neminovno progovori kroz, bar, jednog slobodnog čovjeka.

U ovom slučaju, kriknula je, glasno do nebesa, iz bića jednog nezaposlenog profesora.

I tada se jasno potvrdilo nešto što je mnogima neprijatno da priznaju: da ponekad jedan slobodan čovjek vrijedi više od čitave armije poslušnih.

Piše: Mihajlo Vujović, magistar politikologije – međunarodnih odnosa, penzionisani brigadir OS BiH i pukovnik VRS
Foto naslovna: Ustupljena fotografija
Izvor: infomediabalkan.com

Pratite portal Infomedia Balkan i na društvenim mrežama: Fejsbuk i Tviter